Dajana je udarila glavom u rub kade, Nives je zaspala za volanom, Janko je skočio s mosta u Jarun, a Josip je nakon sluha ubrzo počeo i gubiti vid. Ovo su njihove priče...
ČETIRI SUDBINE
U sekundi ostali invalidi: Nismo ogorčeni. Nikad ne odustajte!
Iz posve bezazlenih i uobičajenih situacija naši sugovornici izašli su s trajnim ozljedama. Razgovarali smo o tome kako se nose s invaliditetom i žale li za životom koji su bez njega možda mogli ostvariti.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
02:37
Profesorica hrvatskog jezika i književnosti Nives Sokolean (44) doživjela je tešku prometnu nesreću 2003. godine.
- Vozila sam na posao iz Zagreba u Čazmu. Na autocesti pred Čazmom na trenutak sam zaspala za volanom i ničeg se ne sjećam. Probudila sam se u bolnici – objašnjava Nives, a njezina mama Danica (70) prisjeća se proživljenog užasa.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:28
Nives je sletjela s ceste u jarak i udarila glavom. Hitna ju je prevezla u bolnicu u Bjelovar, a već tad bila je u komi.
- Nije bilo nikakvih prijeloma ni nagnječenja nego je zbog udarca došlo do difuznoga krvarenja u mozgu. Doživjela je traumu mozga. Ona je bila mjesecima u komi. Kad se probudila, zaboravila je govoriti i hodati, pa smo sljedećih pet mjeseci to sve učili ispočetka i išli na mnoge rehabilitacije – nastavila je Danica dodajući kako njezina Nives više nikad nije bila ista.
U sekundi se njezin život promijenio. Perspektivna profesorica postala je ovisna o cjelodnevnoj majčinoj pomoći.
- Nives danas hoda i govori. Ima invaliditet 80 posto – kaže Danica.
Nives priča kako je u trenutku nesreće imala dečka s kojim je tad planirala budućnost. Iako je on ostao uz nju tijekom oporavka, prekinula je vezu.
- Danas jedino sanjam o vlastitoj obitelji. Željela bih se udati i imati svoj stan – smije se sramežljivo priznajući kako ranije nije bila toliko povezana sa svojom obitelji, no bez njih danas ne bi mogla. Sretni su što se prometne nesreće izvukla živa, a još i danas strepi od automobila. Zbog svog zdravstvenog stanja nikad neće sjesti za volan.
Upravo zbog toga što nikad neće voziti auto najviše žali Dajana Biondić (35) iz Zagreba. Imala je samo 12 godina kad je zbog udarca u glavu počela gubiti vid.
- Bila sam u kupaonici. Imala sam dugu kosu, koju sam htjela prebaciti da napravim visoki rep. Zbog krive procjene zamahnula sam i čelom udarila u rub kade. Nije bio osobito jak udarac, nije mi se zavrtjelo u glavi ni bilo što drugo. Čak se ne sjećam ni je li na tome mjestu nastala modrica. Već sam bila zaboravila na to, no nakon nekoliko dana počeo mi se mutiti vid. Vidjela sam kao kroz neku zavjesu. To je kratko trajalo i sve se vratilo u normalu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:26
Sljedećeg tjedna imali smo u školi sat tjelesnog. Popela sam se na gredu i tad mi se opet zamaglilo pred očima. Roditelji su se uspaničili, odmah zvali bolnicu i primili su me na Rebru kako bi ustanovili što mi se to događa – prisjeća se Dajana.
Liječnici nisu mogli pronaći nikakav očiti uzrok njezinih problema, a nakon niza nalaza ustanovili su da su joj u oku popucale kapilare te joj se odlijepila mrežnica. Pretpostavili su da je uzrok udarac, a jedini koji je u tom razdoblju primila bio je udarac u rub kade.
Mnoge pretrage Dajanu nisu previše zabrinjavale jer se osjećala sigurnom u bolnici.
- U bolnici sam bila mirna jer sam računala da liječnici rade na meni te da treba vremena da se sve popravi. No tijekom iduće četiri godine rasla je panika. Išla sam 1998. na operaciju kojom su mi zalijepili retinu, u oko ubacili silikonsku tekućinu i silikonsku leću. Moj organizam odbacio je silikonske umetke i tad sam potpuno izgubila vid – prepričava Dajana, koja je nakon toga prošla još četiri operacije, kojima su joj liječnici uspjeli spasiti oči kao organ iz estetskih razloga, no vid joj je zauvijek oduzet.
- U početku sam često mislila zašto se to dogodilo baš meni i kako bi mi život izgledao da svega toga nije bilo. No s vremenom i uz podršku obitelji i prijatelja prihvatila sam sebe i svoj invaliditet – kazala je. Nakon osnovne škole upisala je gimnaziju, no kasnije se prebacila u srednju školu “Vinko Bek”. Upisala je i studij psihologije, no kaže kako ga zbog vlastite nesigurnosti i nedostatka interesa nije završila Posvetila se glumi i kazalištu te danas radi kao glumica.
- Ne znam kako bi bilo da sam se rodila slijepa. Vjerujem da bi mi bilo teže jer, iako ne vidim, sjećam se svega i puno vizualiziram. Sve si zamislim u glavi i slažem sliku. Najviše mi nedostaju zalasci sunca na moru. Sjećam se boja i često si vraćam sjećanja. Kad sam na moru, sjedim s prijateljicom na plaži i ona mi detaljno opisuje zalazak, pa ga tako zamišljam u svojoj glavi – kaže ona.
Nada se da će jednog dana možda, zahvaljujući medicinskom napretku, doživjeti da joj se vrati vid. Prihvatila je svoj invaliditet, s kojim se nosi i uspješno živi, no voljela bi da je imala mogućnosti putovati po svijetu ili se baviti arhitekturom i arheologijom, o kojima je maštala kao djevojčica.
Za Josipa Tonžetića (26) iz Zagreba putovanja nisu problem jer ispred sebe ima puno vremena i drukčiji tip invaliditeta, no i on bi volio da može voziti vlastiti automobil.
To, smatra on, nažalost, nikad neće biti moguće jer je nagluh i smanjenog je vidnog polja.
- Nagluh sam od rođenja, no s tim sam se naučio nositi. Ostalo mi je oko 50 posto sluha, a u četvrtoj godini dobio sam prvi slušni aparat, tako da nisam osjećao nikakvu razliku između sebe i ostale djece. Volio sam nogomet i puno se bavio sportom, no ulaskom u pubertet nešto se počelo mijenjati. Iznenada mi se počelo sužavati vidno polje. Liječnici su nakon niza pretraga ustanovili da imam problem sa slabim živčanim sustavom – objašnjava Josip dodajući kako ga to sve nije pokolebalo.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:55
Zbog gubitka vida više se nije mogao baviti sportom, pa je u srednjoj školi od njega potpuno odustao. Teška srca, ali nije bilo izbora ni drugih mogućnosti. Završio je srednju trgovačku školu za komercijalista te je odlučio posvetiti se daljnjem obrazovanju.
- Upisao sam studij ekonomije. Moram priznati da mi je, osobito u početku, bilo strahovito teško pratiti predavanja. U predavaonicama je uvijek bila gužva i buka te sam teško pratio kolegije, no tad sam počeo koristiti usluge prevoditelja za gluhoslijepe. On mi je znatno olakšao jer je pratio i zapisivao sve što se odvijalo na nastavi, pa sam to poslije u miru mogao naučiti. Bez njega ne bih dogurao do kraja. Ostao mi je još jedan ispit i obrana rada – pohvalio se Josip.
Trenutačno mu je cilj završiti fakultet i pronaći posao u struci. - U ovim je vremenima teško i treba se dobro izboriti za sebe i biti snalažljiv. Mislim da ja to jesam – zaključio je on svjestan da su pred njim veliki izazovi na tržištu rada.
Takve je izazove bez problema premostio Janko Ehrlich-Zdvořák (52). Njegov život promijenio je skok na glavu u jezero Jarun sad već davne 1982. godine.
- Tad sam imao 17 godina i s društvom sam se zabavljao na Jarunu. Ja sam skakao u jezero, kao bezbroj puta ranije, no u jednom takvom skoku nešto je pošlo krivo. Tijekom skoka, još dok sam bio u zraku, vidio sam da se ispod mene približava strmo dno. Taj pogled me izbacio iz balansa i nespretno sam uskočio u vodu. Nije bilo boli nego samo čudan osjećaj u ušima. Isplivao sam i shvatio da nešto nije u redu, ali u tom času nisam znao što. Nisam osjećao donji dio tijela. Prijatelji su me izvukli, stigao je i spasilac te su me Hitnom prevezli u Traumatološku – opisuje Janko teške trenutke.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:54
Ondje su liječnici odmah ustanovili ozljedu kralježnice. Puknuo je šesti kralježak u vratu i stradala mu je leđna moždina.
- Nije tu bilo plača, ogorčenja, ridanja. Jednostavno sam prihvatio situaciju kakva jest. Iz bolnice sam izašao u kolicima. Završio sam Školu za primijenjenu umjetnost, koju sam tad pohađao. Htio sam biti restaurator umjetnina, obnavljati dvorce i crkve, no to je, s obzirom na moje stanje, bilo isključeno. Ipak, planirao sam budućnost za sebe i shvatio da mi za to treba obrazovanje. Zato sam upisao studij povijesti umjetnosti te poljskog jezika – nastavio je Janko dodajući kako nije dopustio da mu život zbog ozljede stane.
Marljivo je pohađao sve terapije koje su mu liječnici propisivali. Na rehabilitaciji je upoznao djevojku s kojom se poslije oženio, a imaju i sina, koji je, kad smo razgovarali, tek bio navršio 17 godina.
- Budući da je on u dobi u kojoj sam ja doživio nezgodu, češće i više ga upozoravam da pazi na sebe. No moram reći da moj život zbog ozljede nije ništa manje ispunjen. Danas su na raspolaganju mogućnosti školovanja, prekvalifikacije i uključenja u društvo, a to je vrlo važno. Od života u prošlosti i sanjarenja o drukčijoj budućnosti nema ništa. Mašta bez realizacije je tlapnja i ne treba je gajiti – zaključio je. Danas je u mirovini, a volonterski radi na čelu udruge Spinalne ozljede Zagreb.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
