Papinska odjeća kroz povijest nosi duboku simboliku povezanosti s duhovnim autoritetom, svetosti i služenju Crkvi. Svaki detalj je promišljen te ima svoju priču koja ima višestoljetni značaj
ŠTO NOSI PAPA?
Podrijetlo i simbolika papinske odjeće - detaljna analiza liturgijskih znakova i elemenata
Čitanje članka:
6
min
Odjeća i modni dodaci oduvijek imaju ključnu ulogu u religijskim praksama i ritualima, ne samo kao oznake statusa i identiteta, već i kao simbolički mediji koji izražavaju duhovne vrijednosti, moć i svetost.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
14:33
U kršćanskoj tradiciji, osobito unutar Katoličke crkve, papinska odjeća predstavlja snažan vizualni izraz uloge rimskog biskupa kao Kristova namjesnika na Zemlji. Simbolika boja, tkanina i specifičnih odjevnih elemenata nije samo estetska, već duboko teološka, povijesna i liturgijska.
Rašireno je mišljenje da je bijelu sutanu, koju papa nosi svakodnevno, uveo papa Pio V. (1566. – 1572.) kako bi evocirao svoj život u dominikanskom redu prije nego što je izabran za poglavara Crkve. No ova priča zapravo nema pouzdane izvore, čak ni temeljito dokumentirani Gaetano Moroni, pisac iz 19. stoljeća koji je bilježio rad crkve, ne uključuje tu tvrdnju u svoj rječnik povijesnog crkvenog znanja.
Unatoč tomu, tvrdnja se redovito pojavljuje, uključujući i na Wikipedijinoj stranici posvećenoj Piju V., osobito kada boje papinske odjeće izazovu interes javnosti. Takva je bila situacija i prvog dana pontifikata pape Franje, koji je odlučio nastaviti nositi tradicionalnu bijelu sutanu, ali je odbacio crveni mozzettu, kratki plašt do laktova.
Da Pio V. nije prvi uveo bijelu sutanu, lako se može dokazati usporedbom Rafaelova portreta pape Julija II. (1503. – 1513.) i El Grecova portreta Pija V. Oba portreta prikazuju istu kombinaciju bijele i crvene odjeće, što dovodi do pitanja: kada su crvene i bijele papinske halje zapravo uvedene? Što o tome govore povijesni izvori i kako ih treba tumačiti?
Zanimljivo je da prvi "odjevni predmet pape" koji se spominje u povijesnim izvorima nije bijela sutana, već crveni plašt (pluviale ili cappa magna). Taj plašt se spominje i u Božanstvenoj komediji, u Paklu (XIX, 69), gdje Dante papi Nikoli III. stavlja u usta riječi: „znaj da sam bio zaogrnut velikim plaštem“. Ova literarna scena potvrđuje da je za Dantea upravo crveni plašt bio simbol papinske časti i odjevni znak koji najjasnije označava papinsku službu.
Za dublje razumijevanje, potrebno je vratiti se do pontifikata Silvestra II. (999. – 1003.), pape na prijelazu u novo tisućljeće. Arnulf iz Orléansa tada ga optužuje da "sjedi na uzvišenom prijestolju, odjeven u odjeću koja blista purpurom i zlatom".
Ne zna se je li papa doista tada nosio crveni plašt ili je riječ o retoričkoj aluziji na Konstantinovu darovnicu, prema kojoj je car Konstantin darovao "carske halje" papi Silvestru I. (314. – 335.), uključujući i "purpurni plašt". No sigurno je da je za Petra Damjanova, jednog od najvažnijih aktera Gregorijanske reforme, crveni plašt bio jasan simbol papinske vlasti. On izazovno pita protupapu Kadala (1061. – 1064.): "jesi li možda bio zaogrnut crvenim plaštem rimskih pontifeksa, kako nalaže običaj?"
Prvi papa za kojeg je zabilježeno da je svečano zaogrnut crvenim plaštem odmah nakon izbora bio je Grgur VII. (1076.). Već u desetljećima nakon toga, od Urbana II. (1088. – 1099.) do Aleksandra III. (1159. – 1181.), povijesni izvori sve češće spominju papin crveni plašt. Tako Petar đakon piše da su prilikom izbora Urbana II. "skinuli laneni biskupski plašt i zaogrnuli ga purpurom, postavivši ga na papinski prijestol".
Krajem 12. stoljeća, ordines Albina (1189.) i Cencija (1192.) ističu da se novoizabranog papu odmah nakon izbora zaogrne crvenim plaštem, čime postaje javno vidljiv legitiman nasljednik Petrova prijestolja. U svim tim izvorima, čin zaogrtača (immantatio) ima ključno ritualno značenje, no bijela sutana se pritom nigdje ne spominje.
Tek krajem 13. stoljeća javlja se prvi eksplicitan spomen bijele sutane u crkvenim priručnicima. Riječ je o Ordo XIII, priručniku koji je sastavljen za vrijeme pape Grgura X. oko 1274. godine. Od tada nadalje, svi Pontificalia Romana sve detaljnije opisuju kako papa odmah po izboru oblači odjeću u dvije boje: crvenu (plašt, mozzetta, cipele) i bijelu (sutana, čarape).
U isto vrijeme, oko deset godina kasnije, biskup William Duranti iz Mendea, najveći srednjovjekovni liturgičar, iznosi simboličko tumačenje tih dviju boja. On ističe: "Vrhovni svećenik uvijek se pojavljuje u crvenom plaštu. Ispod njega, međutim, nosi bijelu halju: jer bijelo označava nevinost i milosrđe, dok crveno izvana simbolizira suosjećanje... papa, naime, predstavlja Onoga koji je radi nas svoje halje obojio u crveno" (Rationale, III, poglavlje XIX).
Za Durantija, crveni plašt nije carski simbol, nego znak Kristove muke. Dictatus papae, sačuvan u rukopisu iz Avranches iz kasnog 11. stoljeća, ističe: "samo papa može nositi crveni plašt kao znak vlasti (imperium) i mučeništva". Crveni papinski plašt tako podsjeća na purpurnu odjeću koju su vojnici bacili na Krista u sudnici prije nego što su ga okrunili trnovom krunom. No bijela boja također ima kristološko značenje. Prema Durantiju, ona je simbol nevinosti Krista.
U papinskim grobnicama, pape su redovito pokapani odjeveni u svoje svečane papinske odore. Iako uobičajeno odjeveni u bijelo i crveno, bojama koje simboliziraju svetost i mučeništvo, pokojni pape su uz te boje često nosili i crnu – boju žalosti i pokore. Kada je 1605. godine, tri stoljeća nakon smrti pape Bonifacija VIII., otvorena njegova grobnica u Bazilici svetog Petra, njegovo tijelo pronađeno je neraspadnuto. Taj rijedak i izniman prizor omogućio je Giacomu Grimaldiju, tadašnjem kanoniku bazilike, da zabilježi izuzetno detaljan opis papinske odjeće iz tog vremena.
Papa je bio odjeven u duge hlače koje su prekrivale njegove noge i bedra, „u skladu s modom tog vremena“. Hlače su bile podstavljene grimiznom tkaninom, a gornji dio ukrašen srebrnim kopčama. Ispod svega nosio je bijelo podstavljenu sutanu, dugu svećeničku halju. Preko nje imao je rochet, liturgijsko ruho u formi tunike, koja mu je sezala do peta.
Njegova košulja bila je izrađena od finog batista, odnosno pamuka, dok je crna svilena tunika s uskim rukavima bila bogato obrubljena brokatom s lavovima tkanim od zlata i svile na plavoj pozadini. Papa je nosio crne svilene čarape, a preko svega je bio ogrnut dugom svilenom kazulom, finom liturgijskom odjećom bogato izrađenom u cijelosti. Na njemu je bio i palij, trak od najfinije bijele svile, izvezen zlatnim križevima i motivima trnja - jedan križ bio je smješten na sredini prsa, a drugi na lijevoj ruci.
Durantijevo tumačenje papinske odjeće postalo je klasik, prihvaćeno od strane liturgičara, ceremonijara, kanonskih pravnika i samih papa barem do 18. stoljeća. Papa Pio II. (1458. – 1464.) je u trećem licu zapisao da je "odjenuo bijelu Kristovu tuniku". Avinjonski papa Urban V. (1362. – 1370.) isticao je da papa mora stalno nositi laneni rochet (tuniku), jer "predstavlja božansku osobu Krista u univerzalnoj Crkvi", pa "vanjska bjelina rocheta simbolizira prirodnu čistoću".
Konačno, Ordinal Agostina Patrizija Piccolominija, sastavljen po nalogu pape Inocenta VIII. (1484. – 1492.), jasno nalaže da papa svakodnevno mora nositi crvenu i bijelu odjeću: "Kad nije u liturgijskoj odjeći, papa mora preko rocheta nositi samo crvenu odjeću; ispod rocheta uvijek bijelu halju, crvene čarape i sandale ukrašene zlatnim križevima". Upravo ti križevi na papinim cipelama prikazani su i na slavnoj freski Melozza da Forlìja, danas u Vatikanskoj pinakoteci. Ona prikazuje papu Siksta IV. kako na prijestolju imenuje Bartolomea Platinu prvim prefektom Vatikanske knjižnice.
Kako navodi Catholic News Agency, određeni odjevni predmeti mogli bi biti dio odore i novog pape, kad se po prvi put pojavi pred vjernicima na središnjem balkonu Bazilike svetog Petra i uputi svoj blagoslov "Urbi et orbi". Najavili su ono što bi mogao odjenuti, uz opise.
Bijela kapa, poznata kao zuchetto ili pileolus, pokriva prednji i stražnji dio papine glave, simbolizirajući njegov autoritet nad drugim crkvenim prelaturama. Nosi snažnu simboliku i dugu tradiciju, podrijetlom iz 13. stoljeća, te nalikuje bezobodnom šeširu koji su nosili stari Rimljani.
Bijela sutana, dugih rukava i do gležnjeva, izrađuje se po mjeri – najčešće od čiste vune ili mješavine vune – te predstavlja nevinost, milosrđe i svetost papinske službe. Prema srednjovjekovnom francuskom biskupu Guillaumeu Durantu, sutana, čiji korijeni sežu do rimske "caracalle", tradicionalno ima 33 gumba, u spomen na 33 godine Isusova zemaljskog života.
Preko sutane nosi se bijeli pojas od lana ili svile, poznat kao fascia, koji označava papinu poslušnost, predanost i spremnost da služi Crkvi. Fascia je simbol duhovne discipliniranosti i spremnosti na služenje.
Bijeli ogrtač, poznat kao pellegrina, pričvršćen je za sutanu i nosi se preko ramena. Iako ga mogu nositi i drugi visoki prelati, samo papa nosi bijelu varijantu. Naziv podsjeća na "hodočasnički plašt", a odjeća simbolizira pastoralnu odgovornost poglavara Crkve.
Preko svega papa može nositi bijeli rochet, odjevni predmet do koljena koji označava hijerarhijski rang nositelja, ali i poziv na svetost i služenje. U formalnijim prigodama, iznad rocheta dolazi komža, lagana lanena ili pamučna odora, često širokih rukava, koja simbolizira kršćansko ponovno rođenje, čistoću i poniznost.
U svečanim prilikama, papa može biti ogrnut crvenom mozzettom, kratkim ogrtačem koji seže do ramena i simbolizira njegov autoritet, ali i dužnost suosjećanja. Preko mozzette, na prsima nosi pektoralni križ, obješen o zlatnu vrpcu. Položaj križa blizu srca podsjeća na simboličku gestu udarca u prsa, čin pokajanja i pomirenja s Bogom.
Na ruku novog pape stavlja se ribarski prsten, simbol papinske vlasti i duhovnog nasljeđa svetog Petra. On označava papinu ulogu kao "ribiča ljudi" i duhovnog vođe Crkve.
Preko ramena papa nosi i crvenu štolu sa zlatnim vezom, simbol svećeničkog posvećenja i uloge Kristova pastira – onoga koji nosi ovce na ramenima i uzima na sebe "slatki jaram" služenja.
Na kraju, crvene kožne cipele, koje su tijekom stoljeća nosili mnogi pape, imaju podrijetlo u ranoj Crkvi i Rimskom Carstvu. Njihova boja podsjeća na krv mučenika i Kristovu muku, potvrđujući povezanost papinske službe s patnjom, žrtvom i odanošću vjeri.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
