Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Zdravko Jeličić je u 11 minuta podijelio je 200 jaja po Splitu. Prošle jeseni u 10 dana podijelio je 500 kila blitve. Želio je pomoći jer u trenucima kad mu je bilo teško drugi su pomagali njemu
Spremio sam 200 jaja, sjeo na autobus iz Muća za Split s planom da ih podijelim građanima slabijeg imovinskog stanja. Šetajući od autobusne stanice u Splitu do centra grada podijelio sam sedam kutija ljudima koje sam vidio da kopaju po kontejnerima. Ostalo sam podijelio u centru, za 11 minuta, počinje nam priču Zdravko Jeličić, samohrani otac iz Muća, čovjek velikog srca za kojega je javnost prvi put imala priliku čuti nakon što je u rujnu prošle godine u desetak dana podijelio ukupno 500 kilograma blitve. Mogao ju je prodati i zaraditi, ali nije htio. Želio je pomoći jer u trenucima kad mu je bilo teško drugi su pomagali njemu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:03
- Živjeli smo u kvartu Visoka u Splitu. Supruga se vraćala s posla. Poginula je nakon što ju je pomeo mladić na motociklu. Bilo je to prije šest godina. Moja kći te je godine, samo koji tjedan prije nesreće, krenula u prvi razred. Nije mi bilo lako u tom periodu. Još četiri godine sam živio u tom stanu, bili smo podstanari. Trudio sam se zbog kćeri, a onda sam prelomio. Nisam više mogao čamiti tamo i svaki dan gledati mjesto gdje mi je supruga izgubila život. Odlučio sam vratiti se na selo, jer tu je i moja majka o kojoj trebam brinuti - kaže Zdravko objašnjavajući prvo kako je odlučio podijeliti blitvu.
- Posijao sam dvije velike kutije sjemena, napadala je kiša, a blitva nikla toliko da nisam znao što ću s njom. Nisam htio prodavati, a kako ne bi propala, odlučio sam je podijeliti. Nemam automobil i nije bilo drugog načina nego sjesti u autobus i krenuti put Splita. Svaki dan bih brao blitvu, čistio, prao, pakirao i nosio u Split. Koji put bi me netko iz sela prebacio, ali uglavnom sam išao autobusom. Hodao bih od kvarta do kvarta, po Sućidru, Kmanu... Svaki dan šetao sam i po 20-ak kilometara te dijelio ljudima kojima je potrebno. Dijelio sam i ispred ribarnice. Ljudi nisu mogli vjerovati. Neki su mi davali novac, ali nisam išao s namjerom da blitvu naplaćujem - govori Zdravko, koji je proteklih tjedana već dva puta nosio po 200 jaja u Split.
Uskoro kreće i treći put. U Muću imaju 30-ak kokoši nesilica, a ako one ne daju toliko jaja koliko je on odlučio podijeliti, Zdravko će ih kupiti od drugih u selu.
- Jaja moraju biti friška. Prošli put sam imao 100 svojih jaja, a 100 sam kupio za 40 eura. Neki ne razumiju zašto to radim, ali nije me briga tko što priča. Ja znam zašto. Kad pomognem drugima, meni je srce kao kuća - kaže Zdravko, koji je ranije radio u Cestara na mjesečnim ugovorima.
Nakon što je pretrpio tešku ozljedu na radu, ugovor mu nisu produljili. Sad radi na svojim poljima i za nadnicu kome god treba kakva pomoć. Drukčije ne može jer ga trebaju i kći i slabo pokretna majka. A gdje su tek svi kućanski poslovi, kuhanje, spremanje... No Zdravko je primjer kako se dobro dobrim vraća.
- Išao sam se ošišati u Solin i frizerka me prepoznala, pitala me jesam li ja onaj koji je dijelio blitvu. Tad mi je rekla da i ja i moja Ema imamo kod nje besplatno šišanje kad god želimo. Jednom sam išao na pazar kupiti cvijeća da malo uredim balkon, prodavačica me prepoznala i dala mi sadnice besplatno - kaže Zdravko, koji ima mala, ali stalna primanja u obliku mirovine i osiguranja preminule supruge.
Kad nju spomene, u glasu mu se čuju mješavina tuge i gorčine.
- Momak koji je vozio odbacio je moju suprugu 36 metara. Nepravomoćno je osuđen na godinu dana zatvora šest godina od tragedije. To je sramotno. Kad sam vidio presudu, osjećao sam se kao da je još jednom poginula. Njegova obitelj objavila je u novinama sućut, ali... Da je makar došao do mene tad, nije morao ni on, mogli su doći njegovi roditelji. Da su mi pristupili kao čovjeku, pokazali iskreno žaljenje, možda bi sve bilo drukčije... Sad, nakon šest godina, ni ne trebaju mi njihove riječi ni njihovo žaljenje - govori nam Zdravko ističući kako mu je u tim teškim trenucima, kad mu je stradala supruga, najviše pomogao Željko Kerum.
- Nisam ga ništa pitao, sam se ponudio da mi pomogne. Nikad mu to neću zaboraviti. Bilo je i drugih koji su bili tu, pomogli kako god su mogli i bit ću im vječno zahvalan. Znam koliko mi je to značilo i zato danas želim pomagati drugima onako kako mogu - kaže Zdravko, koji je jednom pronašao 6000 eura i vratio ih vlasniku. A ima Zdravko i novi plan.
- Posadio sam na polju 100 kilograma krumpira, a ako bude kiše, moglo bi biti i tri tone. Ako dobro rodi sigurno ću podijeliti dio. Posadio sam i šest kilograma kapule, a bude tu i rajčice, salate... Ma sve sadim, za sebe ću uvijek imati, a onda i za druge - zaključuje Zdravko, čovjek koji unatoč tome što mu i samom nije lako ne zaboravlja one koji se bore da prežive mjesec.
A takve ljude ne susrećemo često.
24sata © 2026
