Mnogi ljudi ne mogu prežaliti što svojim roditeljima nisu postavljali više pitanja dok su još bili živi. Neki od njih ispričali su svoja iskustva i otkrili za čime najviše žale
NAKON SMRTI RODITELJA...
Shvatio sam zašto tata skida šešir kraj groblja. Više ga nema
Vrlo često djeca ne znaju kako započeti razgovor s roditeljima ili im je neugodno pitati. Tek tijekom odrastanja i ulaska u stvarni, odrasli svijet počinju shvaćati što su njihovi roditelji sve prošli i napravili za njih. Čitatelji su za Wall Street Journal otkrili što su naučili i što su ih željeli pitati, ali su shvatili tek nakon što ih više nije bilo.
James Stranko: 'Empatija me puno naučila'
Mnogi ljudi troše puno vremena (i novca) pokušavajući razumjeti psihološke učinke koje su njihove obitelji imale na njih, a da pritom ne postavljaju najosnovnija pitanja vezana za njihovu najprimitivniju povezanost. To stvara kulturu obiteljske krivice, a ne kulturu obiteljske empatije.
POGLEDAJTE VIDEO o 7 najčešćih pogrešaka koje roditelji rade:
Pokretanje videa...
01:19
Moji roditelji, cjeloživotni Pittsburgheri, borili su se u pokušajima shvaćanja moje želje da ih ostavim i vodim sasvim drugačiji život od onoga što su oni stvorili za mene. Njihovu zaštitničku prirodu prema meni povezivao sam s provincijalizmom, a ne s vrlo stvarnim učincima smrti moje bake kada je moj otac imao 12 godina ili s teškoćama koje je moja majka imala da bi me rodila.
Terapija koju sam prošao nije me apsolutno ništa naučila u usporedbi s empatijom koju sam izgradio razumijevajući živote svojih roditelja. To je i dalje u procesu, pretpostavljam da će uvijek biti tako, ali jako sam sretan što sam došao do ove spoznaje prije nego što bude prekasno.
Jay Potter: 'Shvatio sam zašto otac skida šešir kraj groblja'
Jedna od rijetkih stvari koje sam radio s ocem kad sam bio mali, a živjeli smo u selu Bethlehem 50-ih godina, bio je odlazak s njim u Wheeling subotom, kada je obavljao narudžbe. Tijekom jednog od tih povratničkih putovanja primijetio sam oca kako skida šešir, pažljivo sređuje kosu preko čela, a zatim stavlja šešir nazad.
Privuklo mi je to pažnju jer je imao izuzetno tanku kosu - premalo da bi zahtijevala bilo kakvu pažnju, osobito za vrijeme vožnje automobila - no taj događaj se nije činio vrijednim spomena.
Nekoliko subota kasnije opet sam primijetio kako radi istu stvar tijekom naše vožnje kući. Nakon što sam ga vidio treći ili četvrti put, počeo sam ozbiljno razmišljati o toj situaciji. Sinulo mi je da se uređivanje kose uvijek događalo na točno istoj točki našeg putovanja - dok smo prolazili pokraj groblja na kojemu su sahranjeni tatini roditelji. Dakle, tati nije bio cilj urediti kosu, već skinuti šešir dok je prolazio pored grobova svojih roditelja. Vjerojatno je namještanjem kose pokušavao prikriti nešto što je bilo vrlo osobna stvar.
Iako bih znao puno više o svojoj obitelji da sam postavljao pitanja, uvijek ću cijeniti ono što sam naučio tijekom tih subotnjih vožnji bez postavljanja pitanja - o odnosu tate i njegovih roditelja. Tata se pridružio svojim roditeljima 1975. godine.
Richard Razgaitis: 'Volio bih da sam im postavio još više pitanja'
Moj otac i majka rođeni su u ruralnoj Litvi, a doselili su se u Ameriku između 1910. i 1920. godine. Rođen sam u Chicagu 40-ih.
Moji roditelji u odnosu na mene nisu samo iz druge generacije, već iz druge ere u potpunosti. Nisu imali završen niti jedan razred osnovne škole u smislu formalnog obrazovanja. Ja sam pak dipl.ing., mr.sc. i dr.sc. inženjerstva, a zatim M.B.A., fakultetski profesor, raketni znanstvenik.
Ipak, znam tako malo o njihovom svakodnevnom životu dok su bili mladi u Litvi i mlađahni obični radnici u tinejdžerskim i 20-im godinama života u Chicagu. Kako sam sada ostario, volio bih da sam im postavio još više pitanja i vodio bilješke o tome, kao što bih to učinio na bilo kojem od 50 predavanja na faksu koje sam pohađao.
Preporučujem vam da napravite audio snimke roditelja, kao što sam ja to učinio s roditeljima i sa starijim bratom (koji je rođen 1920-ih). Nisam shvatio puno toga o njima jer su snimke trajale svaka oko 60 do 90 minuta, ali čuo bih njihov glas, njihove izraze. U slučaju mojeg brata to je bio videozapis, pa sam tako dobio i izraze njegovog lica. Sada su svi nestali, a ostao je jedan koji primjećuje tišinu.
Suzanne Somosi: 'Pričali su kako su se upoznali nakon rata...'
To je nešto drugačije kod djece i unuka preživjelih u holokaustu. Neki preživjeli ne mogu govoriti o strahotama kroz koje su prošli, dok drugi to čine. Moji roditelji su u određenoj mjeri govorili o svojim iskustvima tijekom rata. Također, razgovarali su o svojim životima prije rata, o svojim roditeljima, braći i sestrama.
Pričali su kako su se upoznali nakon rata i obnovili svoje živote. Tijekom mojeg odrastanja postojali su neki aspekti njihovih priča o kojima bih voljela znati više detalja, ali prekasno je.
Imam nekoliko starih obiteljskih slika. Uglavnom znam tko su svi na njima osim dva izuzetka, i stvarno me muči što ne znam sa sigurnošću tko su ti ljudi. Postoji još jedan problem koji mi ne da mira, imam mnogo materijala o našem životu, ali, svi su na mojem materinjem jeziku. Organiziranje materijala i njihov prijevod je težak zadatak.
Joe Elliott: 'Otkrio sam da imam irske krvi'
Ranih 70-ih sam na koledžu dobio zadatak složiti rodoslovlje svoje obitelji kroz pet generacija. Tada nije bilo dostupnih računala, pa je osim obiteljskih 'biblija', županijskih dvorova, novina, prepiski s živućom rodbinom itd., većina informacija bila usmena. Pitao sam oca: 'Djed je bio tvoj otac, a baka tvoja majka?'. Odgovor je glasio: 'Da, ali baka je bila djedova treća supruga!'.
Ispostavilo se tek nakon što sam ga pitao, da je prava majka moga oca umrla od bjesnoće 1932. godine kada je on imao 9 godina. Također, otkrio sam da je bila stopostotna Irkinja, a moj otac, dakle, napola Irac, a ja četvrtina Irca.
Nedavno sam svojoj braći, rođacima i vlastitoj odrasloj djeci poslao potpuno ažurirano rodoslovlje. Svi su bili oduševljeni i očekujem da će napraviti svoje vlastito daljnje istraživanje.
Marcy Lundquist: 'Unutar svakog čovjeka nalazi se blago'
U posljednjih danima moje majke, dok je bila u kućnom hospiciju, pitala sam je: 'Što je najvažnije znati?'. Odgovorila je: 'Unutar svakog čovjeka nalazi se blago.' Sada, svaki put kad mi na um dođe njezin odgovor, osjećam se sretno, prenosi The Wall Street Journal.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...
12:46
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
