Nakon što su se fakulteti pozatvarali, Mariel (21) je odlučila da neće mirno sjediti kod kuće. Prijavila se za rad u njujorškoj bolnici. Dobila je posao u mrtvačnici za 25 dolara po satu
ŽIVJELA NOĆNU MORU
Trebala je biti na fakultetu, a umjesto toga nosila je leševe...
Zanima vas ova tema? Onda pročitajte i ovaj članak: Najbolji recept za sangriju koju možete sami napraviti doma
Apsolventica Mariel Sander (21) mislila je da će posljednje mjesece na Sveučilištu Columbia u New Yorku provesti zabavljajući se na partyjima, uživajući u satovima plesa te da će napokon obići pet nacionalnih parkova koji su godinama bili na njezinoj listi mjesta koje želi posjetiti. No, kako je život je nepredvidiv, to je vrijeme provela noseći mrtva tijela.
Naime, koronavirus odnio je 20.000 života života samo u New Yorku što je opteretilo bolnički sustav, ali i pogrebna društva. Zbog ove izvanredne situacije bolnice su bile prisiljene privremeno angažirati stotine radnika. Mariel je bila jedna od njih.
POGLEDAJTE VIDEO: Restoran u Amsterdamu goste će posluživati u staklenim kućicama
Pokretanje videa...
01:05
Sjedila je u svom domu u Oldwicku u New Jerseyju. Obuzeo ju je nemir. Njezin je život totalno ispao iz kolotečine. Osjećala je da mora nešto poduzeti, da mora dati svoj doprinos tijekom pandemije koronavirusa. Sjela je za računalo i poslala e-mailove na mnoge bolničke adrese. Uskoro je dobila posao. Radit će u bolničkoj mrtvačnici za 25 dolara po satu.
Tijekom mjesec dana rada razgovarala je s novinarima New York Timesa s kojima je podijelila svoje traumatično iskustvo. Živjela je noćnu moru - rastrgane torbe s tijelima preminulih, amputirani udovi, bolničke postelje natopljene krvlju i raznim medicinskim tekućinama samo su neki od potresnih prizora kojima je svakodnevno svjedočila.
Tijekom tih mjesec dana, kaže, razvila je sasvim nov odnos prema smrti. Odnos ispunjen poštovanjem prema umirujućima. Radnici u mrtvačnici naučili su je da se prema mrtvima odnosi s posebnom brigom, kao i prema članovima njihovih obitelji koji se sa svojim najmilijima nisu mogli oprostiti uz bolnički krevet.
Sve ju je to iscrpilo i psihički i fizički. Ponekad bi, dok je nosila tijela s odjela u mrtvačnicu, sa strahom zavirila u dokumentaciju kako bi vidjela koliko je preminuli imao godina. Je li puno stariji od njenih roditelja.
- Ovo me iskustvo naučilo empatiji - kazala je apsolventica. Budući da nije bila ovlaštena davati izjave medijima, pristala je razgovarati s novinarima pod uvjetom da se ne objavljuje ime bolnice u čijoj je mrtvačnici radila. Novinari su tijekom tog razdoblja razgovarali s još nekim radnicima koji su htjeli ostati anonimni, a glasnogovornica bolnice nije htjela komentirati njihove izjave.
14. travnja: Dobrodošla u mrtvačnicu
Mariel prvi puta ulazi u prostoriju koja je duboko zabačena u podrumu bolnice. Čak 90 tijela danas treba smjestiti u hladnjače. Ispred bolnice su i dva kamiona s hladnjačama koji služe kao privremene mrtvačnice. Prateći upute, Mariel uči kako pravilno staviti zaštitnu masku. Navlači zaštitno odijelo, dva para rukavica...
Stoji nasred hladne mrtvačnice. Izgubljena je. U jednom dijelu prostorije stoje amputirani dijelovi tijela i posteljice koje će znanstvenicima poslužiti za daljnja istraživanja. Kruži pogledom. Ugledala je vreće s dječjim tijelima. Zvoni telefon. Vrijeme je da preuzme prvo tijelo.
Medicinske sestre tijelo stavljaju u bijelu vreću. Radnici provjeravaju je li na zapešću traka s podacima preminulog. Na etiketu na vreći ispisuju ime još jedne žrtve opasnog virusa. Budući da je tijekom studija prošla edukaciju u hitnoj medicinskoj službi, Mariel zna kako će lakše podići tijelo koje je nekoliko puta teže od nje same. Ipak, vreću je prihvatila na krivome mjestu i ona puca. Pokušava je uhvatiti za krajeve, drugi joj radnik pomaže. Uzalud. Vreća se raspada, pada, a pop podu se razlijeva tekućina.
Mariel paralizira strah. Boji se da se izložila opasnom virusu. Nadzornik se odmah obraća tehničaru mrtvačnice sa zamjeranjem: "Pazite kako se odnosite s tijelima". S olakšanjem je shvatila da ovo ipak nije čest slučaj.
Nakon prvog radnog dana, odlazi kući. Sedam je sati poslijepodne. Sjedi u svom stanu iz kojeg čuje pljesak podrške građana svom medicinskom osoblju. Slomila se i zaplakala.
16. travnja: Bojim se
Mariel stoji u jednoj od prikolica s hladnjačama. Unutra je potpuni mrak. Jedini izvor svjetlosti joj je ručna baterija koji grčevito drži u ruci. Odjednom je ugledala muško lice u otvorenoj vreći. Srce joj je automatski propalo u pete. Pokušava se primiriti, ali gdje god da se okrene sve što vidi su vreće s tijelima koje ispunjava metre i metre drvenih polica koje ju okružuju. S kolegom tehničarom odlazi na odjel. Dobili su poziv za još jedno preuzimanje. U sobi stariji muškarac sjedi na krevetu. Sretan je što ih vidi je na krevetu kraj njegovog, koji je odijeljen samo paravanom, leži tijelo po koje su došli.
- To je drugo tijelo na tom istom krevetu otkako sam ovdje. Bojim se - kazao im je. Marielino srce to ne može podnijeti. Slama se. Želi ga utješiti, ali jednostavno ne zna kako. Skuplja snage i kratko razgovara s njim. Pozdravljaju se uz želju da čim prije ozdravi. Ovaj ju je susret uzdrmao jer su ljudi koji leže pokraj žrtava najčešće u nesvjesnom stanju, a bolničku sobu obično ispunjava zvuk respiratora i aparata.
21. travnja: Susret s realnošću
Odlazi po još jedno tijelo no ovoga se puta susreće sa žrtvinim sinom. Riječ je o kolegi koji radi u bolnici. Njoj i tehničaru pomaže prenijeti očevo tijelo na nosila. Zapanjeno gleda kako su mu ruke mirne. Iako zna da svaka žrtva ima nekoga svog, ovo je prvi puta da se susreće s nekim od članova obitelji. Pokušava zatomiti crne slike koje prate ovaj posao. Fokusira se namjestiti nosila da prođu kroz vrata.
Svaki puta kad zazvoni telefon u mrtvačnici obuzme je nemir. Najteže joj pada ulazak u bolničku sobu u kojoj leže preminuli. Slika je uvijek ista - zapetljane žice s monitora, netaknut obrok na ormariću pokraj kreveta, na podu gumene rukavice koje su doktori i medicinske sestre svukli - prizor je zadnjih trenutaka pacijentova života.
23. travnja: Posao uzima danak
Mariel nije dobro spavala. Leđa je ubijaju. Mora podići tijelo s najdonje police u prikolici. Preteško joj je. Dok gura bolnička nosila kroz hodnike stalno zapinje o štokove što joj izaziva bolna strujanja u leđima. Preuzima tijelo mršave starice. Još je toplo. Sve ju to podsjeća na zagrljaj s njezinom bakom koja je preminula početkom ove godine.
Mrtvačnica je zatrpana. Tijela u njoj stoje po nekoliko tjedana dok su prije pandemije tu bila najviše tri dana. Pogrebna poduzeća odbijaju mnoge obitelji jer nemaju kapaciteta. U bolnici su odlučili da će pod glave preminulih stavljati zarolane komade posteljine kako bi glave bile na povišenom. Tako se krv neće slijevati u glavu, a obitelji će lakše moći identificirati svoje najmilije.
Mariel, inače studentica neurologije i engleskog, danas je odlučila kako će medicina biti njezin poziv.
28. travnja: Šest tijela do podne
Situacija je promjenjiva, ali se naziru poboljšanja u borbi s pandemijom. Ima dana kad u njezinoj smjeni ne bude žrtava. No ima dana kada s bolničkog odjela preuzme i šest tijela samo do podneva. Nadzornik se žali na pogrebnika koji je inzistirao da tijelo iz bolnice stavi na vrh ostalih tijela u njegovu vozilu. Nisu pristali na to. Rekli su mu da to može izazvati curenje tjelesnih tekućina po tijelima. To nije primjereno, treba imati poštovanja prema žrtvama i njihovim obiteljima, kazali su mu.
Prije epidemije koronavirusa u bolnici u kojoj Mariel radi u prosjeku je umiralo od 50 do 60 ljudi na mjesec. U travnju je ta brojka bila oko sedam puta veća. Bliži član obitelji njezina kolege danas je preminuo. Ona i kolege pripremili su tijelo, stavili mu šminku na lice i otvorili vreću kako bi ga obitelj mogla doći identificirati. Položili žuto cvijeće, simbol nade, na njegovo tijelo.
Mariel se slomila.
- To su mogli biti moji roditelji. Ili moja sestra - rekla je.
Dok s prijateljima razgovara o poslu ne zna kako bi objasnila da je dobar dan u kojem umre dvoje, troje ljudi. Sve njezine obveze i brige prije izbijanja pandemije poput polaganja ispita, brige oko ocjena i seminara, sada su samo blijeda sjećanja. Online nastava joj završava ovaj tjedan.
6. svibnja: Hitni odjel se prazni
Atmosfera u bolnici je sve bolja. Sve je više praznih kreveta u hitnom prijemu. Zaposlenici u mrtvačnici slučaju glazbu na starom Ipodu. Jedni druge uče plesati. Izgradila je mnoga prijateljstva s različitim ljudima koji rade na različitim odjelima. Jednog je dana u bolnici nestalo mrežica za kosu. Kolegica je svoju prepustila Mariel. Ona je zove majkom.
- Da, čisto da imam osjećaj da razgovaram s nekim bliskim, živim te da izbjegnem osjećam da živim u noćnoj mori u kojoj radim u mrtvačnici u kojoj po cijele dane dodirujem mrtva tijela - kazala je.
Stigao je medicinski kamion koji će preuzeti 19 tijela i prevesti ih u Brooklyn. Svi u mrtvačnici slave činjenicu da će ova tijela, od kojih neka još nisu prijavljena, sada otići na konačno odredište te da neće biti zaboravljena.
15. svibnja: Zadnji dan
Danas je Marielin zadnji dan. U mrtvačnici je još devet tijela. Ispred bolnice je još samo jedna prikolica s hladnjačom. Danas se testirala na virus. Vikend je provela šetajući s prijateljima po kampusu. Iako su svi nosili maske, ponovno se osjećala kao studentica.
19. svibnja: Odlazak kući
S tugom razmišlja o virtualnoj promociji njezine diplome. Njezina mama dolazi grad po nju. Iz bolnice stižu sjajne vijesti - nalazi testa su negativni. Sada može poći kući. U utorak će proslaviti diplomu, kod kuće, u krugu obitelji.
Zanima vas ova tema? Onda pročitajte i ovaj članak: Skriveni simptomi koji ukazuju na unos previše ugljikohidrata
POGLEDAJTE VIDEO (Boris Banović) #ZAJEDNO24SATA:
Pokretanje videa...
00:24
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
