Bivši ovisnici žive i rade u Reto centru u Zagrebu, svojevrsnoj komuni. Nemaju mobitele ni osobne stvari, ali imaju život i ponovno su iskusii smisao
U Reto-centru ponovno živimo, pakao ovisnosti je sada iza nas
Kad je saznala koliko tableta gutam, prijateljica mi je rekla da sam ovisna, jer je i sama imala kći koja je imala problem s ovisnošću. Rekla mi je: ‘Idi u komunu’, i ja sam se bez razmišljanja prijavila, priča nam Puljanka Zorana (64), najstarija korisnica Reto - rehabilitacijskog centra za ovisnike u zagrebačkom Retkovcu, koji se radom i molitvom bore protiv ovisnosti zbog koje su zamalo izgubili život.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
- Imala sam sve. Obitelj i karijeru. Po struci sam stomatolog, no godinama sam se borila s gutanjem tableta zbog depresivnih faza. Ovamo sam došla s 58 godina. Izgubila sam mir, isprobavala razne lijekove, ali i mnoge druge alternativne metode. Danas tvrdim da nema lijeka za dušu u obliku tableta. Bježala sam od svega, nigdje nisam mogla naći svoj mir. Ništa mi nije pomoglo, ni tablete, ma baš ništa.
- Obitelj i djeca su mi u Belgiji, imam i dvoje unuka te često idem k njima na odmor - kaže Zorana te dodaje kako je mir pronašla u Bogu iako nije nikad bila pretjerano pobožna.
Iako je ovaj kršćanski centar poluotvorena tipa, njegovi korisnici, i bivši i sadašnji ovisnici, nemaju mobitel, osobne stvari, novac, a liječe se radeći, i pokušavajući pronaći zanimanje za nešto drugo, dok ih vjera u Boga, kojoj su se posvetili, govore, spašava svega, ponajprije vraćanja starim navikama.
Svake srijede okupljaju se na večernjem sastanku štujući božju riječ, a misu najčešće predvodi pastor Seguardo, Španjolac koji u Zagrebu živi već 17 godina i pomaže ljudima u nevolji. On je također bio jedan od ovisnika o heroinu od kojeg je čist punih 30 godina.
Reto-centar potječe iz Španjolske, a njegove komune razasute su diljem svijeta. Djeluje već 40 godina. Na dvije zagrebačke lokacije udaljene svega nekoliko stotina metara danas živi 80-ak ovisnika, koji se trenutno bore s ovisnošću, ali i izliječenih ovisnika, koji pristiglima pomažu u izlječenju. Oni su im kao svjetlo na kraju tunela.
- Cijele dane provodimo s njima, kako bismo im olakšali krize kroz koje prolaze, idemo s njima noću na WC. Mi smo njihove “sjenke”, “čuvari” ili “sombra”. Puno i pričamo, a krize smo prošli svi, pa znamo kako to ide. Pomažu im tuširanje više puta dnevno, šetnja, masaža - otkriva nam Adina (34) iz Podgorice iz Crne Gore. Ona je ovdje već četiri godine. Petnaest godina bila je na heroinu i tabletama, a kad je došla ovdje imala je strašan strah da neće uspjeti oporaviti se, no kaže kako su je “povukli” ljudi koji su se borili da joj pomognu.
- Danas idem prema naprijed, staro je nestalo, novo je nastalo - dodaje. Kaže kako su se ovdje skupili ljudi iz cijele bivše Jugoslavije.
- Nikad se ne svađamo, samo surađujemo - smije se. Svi ustaju u pola sedam, nedjeljom u pola devet, doručkuju, pa zatim se svatko okreće svom poslu. Poslije ručka se malo odmaraju, pa nastavljaju.
Popravljaju veš mašine, hladnjake, obnavljaju i tapeciraju stari namještaj i antikvitete, kuhaju...
- Bog čini čudo, ne vrijeme - govore nam bivši ovisnici koji su spas od pakla droge, alkohola, kocke i tableta pronašli u zagrebačkoj komuni za liječenje u zagrebačkom naselju Retkovec.
Centar nikoga ne odbija, svima žele pomoći, pa tako primaju i parove, a u komuni živi i dvoje djece i psi. U slobodno vrijeme igraju biljar, stolni tenis, te rijetko gledaju televiziju, puste samo neki film. Ponekad idu i na Sljeme.
- Ljudi dođu kod nas s ulice, u neredu. Tu dobiješ nekoga tko će te usmjeriti. Moraš se prepustiti da netko brine o tebi. Najteže je priznati problem - kaže Adina.
Današnjeg voditelja centra Antonia (34), zaprimali su bezbroj puta po psihijatrijama i komunama u Skoplju. Čak ni liječnici više nisu mogli s njime na kraj, ništa nije imalo efekta, pa je kao posljednju nadu vidio odlazak u komunu u Zagrebu.
- Ljudi su mi govorili da će me Bog spasiti, a ja im nisam vjerovao. Danas mi roditelji kažu da me ne prepoznaju - govori Antonio koji je u drogu zagrezao vrlo rano.
Ivan (29) radio je kao referent, a u paklu alkoholizma bio je punih pet godina. Počelo je, priča, s čašom vina prije spavanja, a nakon raspada obitelji, nitko mu više nije htio pomoći. Ostao je sam.
- Kad sam došao ovdje dva sam tjedna pokušao saznati zašto su tako dobri prema meni, što mi žele “podvaliti”. A onda sam shvatio da mi samo žele pomoći - kaže Ivan koji je zadužen za restauriranje namještaja.
Sami sebe financiraju
Slovenac Oberžon (35) ovdje je 10 mjeseci. Popravlja hladnjake i veš mašine. Reto centar se financira svojim radom, a ljudi ih često zovu da pokupe stari namještaj, koji oni onda obnavljaju te prodaju stvari po zaista povoljnim cijenama. Imaju i svoju pravu brijačnicu, u kojoj je glavni Antonio.