Roditelji znaju za našu različitost. Neurorazličiti snažno osjećaju druge ljude, pa tako i mi osjećamo djecu. Podupiremo ih, kod nas ne sjede u klupama, nego su slobodni, kažu
ĐACI IH OBOŽAVAJU
Učiteljice sa spektrom autizma i ADHD-om: To nas čini boljima
Spektar autizma, ADHD, disleksija, disgrafija... Samo su neke od tzv. neurorazličitosti koje se najčešće vežu uz djecu. Što je, međutim, s odraslima, koji dijagnozu nemaju?
U Zagrebu odnedavno djeluje grupa podrške za odrasle neurorazličite osobe, koju čine Kosjenka Petek (40), Anamaria Ružak (30) i Lea Devčić Conjar (31). Kosjenka je učiteljica i nastavnica engleskog jezika koja ima školu stranih jezika za djecu. Tek joj je prije tri godine, u Italiji, jer kod nas takve dijagnostike nije bilo, dijagnosticiran spektar autizma.
- Većina nas odraslih neurorazličitih je otkrila što nam je tek nakon što je našoj djeci postavljena takva dijagnoza. Kad je mojoj kćeri dijagnosticiran autizam, puno sam čitala i slušala o tome te se počela prepoznavati - kaže Kosjenka.
Iako je, dodaje, “visokofunkcionalna”, i dalje treba podršku okoline. Od tuda i ideja da, s Anamarijom - profesoricom engleskog i stručnjakinjom za terapijsko učenje, kojoj je u odrasloj dobi dijagnosticiran ADHD - pokrene grupu podrške. Psihologinja Lea treća je karika grupe, u koju su pozvani svi odrasli koji imaju postavljenu dijagnozu neurorazličitosti, ili nemaju, ali se identificiraju s nekom od njih.
- Sastajemo se jednom mjesečno kao grupa podrške čiji je cilj osnaživanje neurorazličitih osoba, njihovo samoprihvaćanje različitosti, razumijevanje emocija i uvježbavanje socijalnih vještina - ističe Lea.
- Kad osjetim tugu ili nervozu, prvo se moram pitati jesu li to moji ili osjećaji neke osobe u okolini. Jednako tako, mogu fizički osjetiti fizičku bol drugih, bilo ljudi ili životinja. Mi neurorazličiti, naprosto, svijet doživljavamo drukčije - kaže Kosjenka.
U strahu od gubitka posla ili stigme, neurorazličiti se svojoj okolini rijetko “otkriju”, dok im je svojstveno i “maskiranje” onoga što jesu. Anamaria i Kosjenka su se “otkrile”, na što pozivaju i druge, ako su spremni za taj korak. Neurorazličita djeca trebaju znati da postoje i neurorazličiti odrasli ljudi.
- Obožavam rad s djecom, i njih. Osjećam svako dijete, prepoznajem njihove strahove i osjećaje, a mislim da i oni vole moju autentičnost - dodaje Kosjenka. Uživa, kaže, u radu s djecom, u njihovoj iskrenosti i neposrednosti. Spektar autizma je, uvjerena je, čini boljom učiteljicom.
- Jer svu djecu vidim onakvom kakva jesu, a onda i ona sama to primjećuju, mogu biti što doista jesu - dodaje Kosjenka. Na pitanje znaju li roditelji njezinih učenika za njezinu dijagnozu, odgovara kako znaju i kažu da im je baš drago što upravo ona uči njihovu djecu.
I kod Anamarije u razredu vlada, prije svega, poštovanje individualnosti. Nema klupa, nego djeca sjede onako kako žele i gdje žele, pa se jedan dan uči u kuhinji, a drugi dan negdje drugdje. Svaki je učenik individua, pojašnjava Anamaria. I umjesto da djecu, kaže, ukalupljujemo i tjeramo da gradivo savladavaju na jednak, “ispravan” način, trebamo prihvatiti dječju različitost.
- Kod svakog djeteta potičem njegov način razmišljanja, njegovu percepciju, nema ‘špranci’. Uvjerena sam da na taj način dijete može ostvariti sve svoje potencijale i da u tom slučaju nema onih koji ‘nisu stvoreni za matematiku i prirodu’, nego svi mogu probati sve - uvjerena je Anamaria, koja djeci pomaže da prevladaju poteškoće s učenjem.
Dok je bila dijete, sjeća se, smatrali su je “problematičnom”, “neodgojenom”, a ona je zapravo imala tek kasnije dijagnosticiran ADHD.
- Svoju sam terapijsku školu u velikoj mjeri otvorila baš zbog frustracije prema konvencionalnom obrazovnom sustavu. Oduvijek su me izluđivali stolci u razredu, odnosno sjedenje, i frontalna poduka. Ona ne funkcionira kod ‘milenijalaca’, ‘indigo djece’, kako god nazivali različitu djecu, kakva sam i sama bila. Zato i raste broj djece s poteškoćama u učenju, jer takav način učenja više nije dobar. Kod mene nastava na prvu izgleda kaotično, ali je riječ o konstruktivnom kaosu u kojem dijete određuje kako će učiti. Netko stoji, netko sjedi na pilates lopti, netko skače... Idemo u park, radimo engleski u Maksimiru i u kafiću - smije se Anamaria.
No kako je odgovornost važna u životu, dodaje, i ova djeca se uče odgovornosti, no sve kroz nauk da je učenje prirodan i zabavan proces, da nam je potreba za učenjem urođena. Djecu trebamo, zaključuje, izložiti svom znanju ovoga svijeta, ali mu dati da izabere što će učiti i u kojoj mjeri.
- Ni jedno dijete neće odlučiti biti ‘propalitet’, nego će postati uspješna odrasla osoba ako mu dopustimo da uči, odnosno bude ono što jest - zaključuje učiteljica Anamaria, čiji učenici, kao i njihovi roditelji, također prihvaćaju njezinu “različitost”.
Jer različitost je, zaključuju djevojke, potrebna svijetu. Ni jedna sila ili liječenje neurorazličitost ne može zaustaviti, takvi će ljudi uvijek svijet doživljavati drukčije.
U Hrvatskoj ne postoji dijagnostika neurorazličitosti kod odraslih osoba. Anamaria i Kosjenka su po dijagnozu išle u inozemstvo, a onda odlučile pokrenuti grupu podrške. Neurorazličitost znači poteškoće u socijalnim kontaktima, primjerice doslovno shvaćanje ironije i cinizma.
- Kad čujem nešto takvo, pitam se koja je svrha toga, morala sam naučiti što je šaljivo, a što doista uvreda. Neurorazličiti su i visokosenzibilni, snažno osjećaju slike, mirise i zvukove iz okoline, druge ljude i odnose među ljudima, dok su za njih karakteristični i ponavljajući pokreti.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...
12:46
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
