Više od napornog veslanja Lacka umara pisanje bloga

Bližio se jedanaesti sat od kako smo sjeli u kajake u Poreču. Veslamo prema otočiću Sv. Jerolima između Brijuna i Pule. „Nikša“, pitam „idemo s lijeve ili desne strane?“ „Hajdemo s desne...duže će trajati“. Eto tako nam je bilo. Veslali smo dvanaest sati i nije nam bilo dosta.

Kakav je to bio kajakaški dan. Potpuno drugačiji od prvog, a jednako prekrasan. Počeli smo i završili s bonacom, a kada nam je najviše trebalo gurao nas je vjetar u leđa, pa smo ne umarajući se jurili brže od 4,5 milje na sat.

Na vodi smo bili već u osam. Ovaj puta bez ikakve pompe, ispraćeni od ponekog nezainteresiranog đogera te stiskom ruke i željom za dobrim morem kapetana porečke Lučke uprave, odveslali smo po moru mirnom kao ulje. Nestvarno lijep početak. More se potpuno stopilo s nebom, a otočići oko nas izgledali su kao da lebde u zraku. Čisti Avatar. Dionica do Vrsara je zaista čudesno lijepa s brojnim otočićima oko kojih se može igrati. Nikša i Sale su taj dio preveslali već mnogo puta, ali tek nakon nekog vremena shvatili su što je sada drugačije. Tišina. More koje se u sezoni gotovo ne prestaje pjeniti od brojnih skutera, glisera i jahti, sada je bilo potpuno mirno i tiho. Umjesto cike i huke tisuće gostiju i poznata turistička naselja Plava i Zelena laguna ispratila su nas bez glasa, spokojno očekujući novu sezonu.

Izgleda da smo stvarno napravili veliku medijsku pompu. Ulazeći u Rovinjsku luku već izdaleka su nas dočekivali uzvici „Welcome“, „Welcome“! Kada sam radnike na molu koji su nas radoznalo propitkivali o putu pitao kao znaju za Dobrodošlicu jedan je rekao „Pa kako ne bi znali, jučer ste cijeli dan po televiziji.“. Negdje prema Balama presrela su nas dvojica ribara. Iznenađujuće dobro opremljeni snimali su nas kamericom neko vrijeme i čak napravili prilično kvalitetan intervju s nama. Sve su znali. Prije rastanka jedan od njih nam je počeo objašnjavati kuda dalje, a onda se sam prekinuo. „A šta vam ja uopće govorim...pa vi imate GPS i pišete svoje.“

Od Rovinja do Brijuna išli smo, kako je to ribar lijepo rekao, „nizbrdo“, gurani vjetrom i valićima. U prvom nacionalnom parku na našem putu opet nas je presrela nevjerojatna Jasna Sabadin. I opet je u hipu iz neke torbe izvadila porculanske tanjure, zdjele pune rižota, sojinih pohanaca (ne znam kako je saznala da ne jedem meso), pa čak i slatkih jabuka s orasima i medom.

Prije odlaska s Brijuna obišli smo i uvalu Verigu s ostacima rimske vile, a ispratilo nas je i veliko krdo jelena i srni. Kako je još bio dan, a nismo osjećali umor, odlučili smo potegnuti do Stoje, kako bi smanjili sutrašnju kilometražu do Kamenjaka. Za nagradu uživali smo i čudesan zalazak sunca. Na Stoji sam se oprostio od Nikše i Saleta. Proveli smo dva prekrasna kajakaška dana, a njihovo mi je društvo zaista puno pomoglo. Dočekala nas je i sljedeća smjena. Goran Modrušan, prekaljeni svestrani istarski pustolov bit će mi domaćin sljedeće dionice. Jedva čekam.

P.S. Prva osoba koja nas je kontaktirala s pozivom za gostoprimstvo bila je gazdarica Lenka iz Premanture. Ljubaznost kojom nas je dočekala i večera sa premanturskim specijalitetom, rakovicama koje smo guštali u društvu s ravnateljem JU Kamenjak, bili su zaista u istinskom duhu Dobrodošlice.

P.P.S. Više od veslanja me ubija i umara ovo bloganje. Jučerašnji sam pisao do iza dva u noći, a probudio se u pola sedam. Ovaj današnji sam zakljucao nakon večere, pa nastavio sa zorom ranom i polako već kasnim na start trećeg dana. Zato molim za razumijevanje ako stil, količina, poruka i dramaturgija nisu na nekom nivou.