Kad je bilo previše poslova oko djece, moja majka bi sjela i plakala. Nije se obraćala nikome posebno, ali je vikala: Kada će doći moj red? To sam dobro upamtila
ISPOVIJEST:
'Zašto nemam djece? Zato što sam gledala mamu kako se pati'
Kad god potražim smisao u averziji prema majčinstvu i činjenici da sam ga uspjela izbjeći, odmah se sjetim proljeća 1975. godine kad me majka izvukla iz škole kako bismo provele dan zajedno, piše Sara Botton za The Guardian.
POGLEDAJTE VIDEO: Uzroci muške neplodnosti
Pokretanje videa...
00:10
Izbivanje s nastave za nju je bilo pravo iznenađenje. Imala je devet godina i radovala se posebnom danu koji će provesti samo sa svojom majkom. Uputile su se prema Metropolitan Museum of Art na Manhattanu, a zatim su se dogovorile da će ručati u dobrom restoranu.
- No zaboravila mi je spomenuti da ćemo prije svega toga zastati kraj crvene trokatnice u Lynbrooku gdje je bio njezin terapeut. Ušle smo, predstavila mi je gospođu Abramson i poslala me da sjednem pored nje. Rekla je da svakog tjedna dolazi ovdje kako bi razgovarala o svojim osjećajima. Gospođa Abramson je bila starija žena u poliesterskoj haljini s kacigom od frizure koju je pobojala u smeđu boju. Pogledala me i umjetno se nasmiješila. Bila sam zbunjena. Jesam li ovdje samo usput ili se od mene nešto očekivalo? Jesam li u problemu? - pitala se Sara dodajući kako je nakon kratke pauze gospođa Abramson klimnula prema njezinoj majci koja se zatim okrenula prema njoj. Majka joj se tad obratila suosjećajnim glasom.
- Znam da si jako voljela baku, rekla mi je govoreći o svojoj majci koja mi je bila među najdražim ljudima na svijetu i preminula je tri godine ranije od raka dojke. Nastavila je kako baka nije prema njoj bila osobito dobra majka i nije prema njoj bila topla kao prema meni. Bila je hladna i sebična. I tada je moja majka nastavila s listom zamjerki opisujući kako je baka znala nju i ujaka ostavljati po cijele dane same kako bi se provozala u automobilu, iako su plakali i govorili joj da ostane. Kazala je da je baka bila emocionalno hendikepirana jer je njezina majka umrla kad je baki bilo tri godine, a njezin otac nije mogao samostalno brinuti o tako malom djetetu, pa ju je poslao živjeti sa tetom - nastavila je Botton dodajući kako je njezina majka tad ustvrdila da je niz tragičnih okolnosti od bake stvorio ženu koja nije bila u stanju pokazati ljubav.
Sara ističe kako je tad namjerno ukazala na činjenicu da to nije točno i da joj nitko nije pokazao više ljubavi od bake. Kod nje je često znala prespavati subotom i to joj je bio najdraži dan u tjednu. Zajedno su crtale, gledale filmove sa Shirley Temple i pjevale dječje pjesmice. Nedjeljom su gledale omiljenu seriju i plesale te se pravile kao da su na setu serije.
- Bila sam još premalena da bih znala kako je odnos bake s unukom puno lakši i drugačiji nego odnos majke i kćeri. Dodatno, nisam bila svjesna da je možda spoznaja da umire od raka baki omogućila da prema meni bude toplija nego što je bila prema kćeri. Prije nego što sam imala priliku upoznati drugu stranu bake, majka mi ju je servirala u uredu svoje terapeutkinje, a potom krenula u još strašnije otkriće. Ona i tata su se planirali razvesti. Još je voljela oca, ali inzistirala je da su brak i roditeljstvo preteški - prisjeća se Sara.
Kaže kako joj ovo posljednje i nije bilo veliko iznenađenje jer je osobno svjedočila kako se majka bori s roditeljskim zadacima.
- Kad sam bila malena, činilo se da se voli sa mnom igrati presvlačenja i oblikovanja plastelina. No sad se čini da joj je briga o dvije kćeri postala lavovski zalogaj. Kad je bilo previše poslova vezanih uz djecu, previše liječnika ili veterinara, previše bespomoćnih bića kojima je trebalo pomoći poput mene, moje sestre ili psa, ona bi se slomila i rasplakala. Nije se obraćala nikome posebno, no vikala bi: Kad će doći moj red?! - opisuje Sarah.
Kaže kako je razmišljala o razlozima situacije i pokušala razumjeti svoju majku kad je postala starija. Uspjela je shvatiti da se majka udala sa samo 19 godina i prvo dijete je rodila u 25. godini, pa zapravo nije nikad imala vremena za svoj red.
- Kad je majka konačno završila s govorom, terapeutkinja joj je opet klimnula glavom i ona mi je rekla da sad mogu s gospođom Abramson pričati o svojim osjećajima te je ustala i izašla iz sobe. Osjećala sam se užasno. Nisam znala što trebam reći, a kamoli kako bih se trebala osjećati. Bila sam u strahu da bih mogla izgovoriti nešto što će uzrujati ili izdati moju mamu, pa sam ostala sjediti u tišini - kaže Sarah.
Gotovo 45 godina nakon toga shvatila je ono što kao dijete nije mogla pojmiti. Nakon terapije kod gospođe Abrams, Sarah je ostala suočena s nizom pitanja bez odgovora koje se bojala postaviti i s njima se morala nositi u godinama koje su uslijedile.
Primjerice, pitala se kako čovjek može znati je li materijal za roditelja i što ako nije. Što ako to shvati tek kad bude imala djecu te ih krene zanemarivati. Majka je često isticala kako je njezin karakter sličan bakinom te da nije samo povukla njezinu umjetničku crtu nego i malo sebičnosti.
- Godinama poslije sam se hrvala s tim opisima na vlastitim terapijama uz činjenicu da me majka neprimjereno opteretila svojim emocionalnim potrebama, a za to je kriv i otac nakon što su se razveli. Ponekad se pitam da nije tako ispalo ovako rano u mojem životu, da nisam morala često čuvati mlađu sestru i da sam se manje osjećala kao da skrbim o drugima, bih li više željela imati djecu? Je li to doprinijelo manjku moje želje? Osjećaj da su djeca iscrpljujuća? - pita se ona.
Tek je kasnije u životu Sarah postala svjesna da ne želi djecu. Bojala se društvene stigme koja se pripisuje ženama koje ne žele roditi, a strahovala je kako će time dodatno učvrstiti sliku o sebi kao o sebičnoj osobi. Dodatno, nije željela da je etiketiraju na način na koji se govorilo o starijim rođakinjama koje nisu imale djece. Tako je na kraju prvog braka u dobi od 26 godina i upoznavanja sadašnjeg supruga u dobi od 38 godina zapravo izbjegavala pitati se želi li zaista djecu.
- Tada i sada bih poradila na svojim najvećim strahovima: Da sam rodila bih li se osjećala zarobljeno kao što se čini da svaka majka jest? Bih li na djecu prenijela naslijeđe moje obitelji nedovoljnih majki kakvu sam ja imala, kakvu je imala moja majka, pa njezina majka. Je li to efekt traume koji se prenosi na sljedeću generaciju, a započeo je s preranom smrti moje prabake? Bih li i ja svoju djecu opteretila emocionalnim potrebama te zamijenila ulogu roditelja i djeteta kao što su to učinili moji roditelji - pita se Sarah.
No stanje se posve iskristaliziralo kad je prije 10 godina, u dobi od 44 godine, završila na histerektomiji zbog adenomioze, ginekološkog poremećaja lokalizacije endometrioze. Tada je konačno osvijestila da nema želju za majčinstvom. Ironično, kaže, ona i suprug su odlazili na tretmane neplodnosti sve do njezine operacije.
- Kad sam dobila dijagnozu, laknulo mi je. I mojem suprugu isto. Dio mene još se pita jesam li takva kakva jesam jer sam oštećena ili sebična, ili jednostavno prirodno ne naginjem majčinstvu. Da mi je to tijekom odrastanja bilo predstavljeno kao normalna opcija, bi li to postalo dio mene? I je li moguće ono što jesam odvojiti od okolnosti mog odgoja - nastavlja ona.
Kaže kako to možda nikad neće shvatiti. Svjesna je kako su joj sad 54 godine i uživa u životu bez djece. Živi neopterećena i slobodna u životu u kojem je uvijek njezin red.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
