Milanović priznao da šuti o stvarima nad kojima se grozi. Ali zato viče kad njega svrbi...

Zoran Milanović došetao je jučer pred govornicu Ureda predsjednika na Pantovčaku i prije nego što je pokrenuo tiradu o vojnoj paradi, HDZ-ovu kartelu i ugnjetavanju načelnika Glavnog stožera, izjavio nešto vrlo zanimljivo.

"S mnogim stvarima koje vidim u državi se ne slažem, nekih se grozim, ali manje govorim", kazao je predsjednik. "Međutim, u nekim situacijama moram govoriti i ovo je jedna od tih situacija".

Iako bi se lako moglo argumentirati da je to jedna od manje važnih situacija. Slanje počasne bojne na mimohod svih članica Europske unije u Parizu možda nije najbitnija stvar koja se događa u hrvatskoj državi.

Osim što je očito najbitnija samom Milanoviću.

Zašto predsjednik ne govori o stvarima s "kojima se ne slaže i nekih kojih se grozi"?

Zaštitnik po izboru

Milanović se i u ovoj prepirci s Vladom i Andrejom Plenkovićem, još jednoj u nizu svađa oko sektora vojske i vanjske politike, postavlja kao zaštitnik hrvatske države od samovolje Plenkovića i uzurpacije HDZ-a. Nastupa kao zaštitnik generala Tihomira Kundida koji je postavljen u nemoguću situaciju da krši zakon ili da ignorira naredbe vrhovnog zapovjednika. On je zastupnik antihadezeovske Hrvatske koja se opire pokoravanju države i njezinih institucija.

Ali zašto tako ne nastupa uvijek?

Zašto tako ne nastupa kad vidi nešto sa čime se ne slaže, a naročito ono čega se "grozi"? 

Šutnja kao kvaliteta

Milanović je jučer svoju šutnju prezentirao kao kvalitetu, kao princip zbog kojeg bismo mu trebali odati priznanje, kao odliku mudrog i odmjerenog političara i naročito predsjednika. Međutim, time je zapravo ispisao svoju optužnicu.

Predsjednik, naravno, više nema razloga govoriti, jer se više ni za što ne mora boriti, premda bi se moglo reći da je upravo zbog toga slobodniji nastupati, neopterećen očekivanjima, pritiscima, kalkulacijama. 

Tko će govoriti, ako neće predsjednik države? I to predsjednik izabran glasovima protuhadezeove oporbe. I to predsjednik koji je pokazao kako se zna strastveno boriti za ono što je njemu - i samo njemu - bitno ili što njega - i samo njega - svrbi.

Kao što je to sada ova dreka oko slanja vojske na paradu.

Baca se na glavu

Sad se Milanović "baca na glavu", sad igra presing, daje izjave, saziva presice, drži govore, poziva se na principe i Ustav više nego na zakon, te naglašeno apelira na svoje ovlasti i poziciju vrhovnog zapovjednika.

Koju je prije deset godina kao premijer osporavao predsjednici Kolindi Grabar Kitarović.

Nažalost, nismo jučer čuli od Milanovića čega se on točno grozi i sa čime se to ne slaže, dok o svemu tome grčevito šuti. Dok grize jezik. Dok briše već napisani Facebook status. Dok ga savjetnici silom obuzdavaju u pokušaju da se probije do mikrofona.

Milanović se jučer pohvalio da šuti o stvarima nad kojima je zgrožen ili s kojima se ne slaže, premda bi se zapravo trebao zbog toga ispričati. 

Što je dobio?

A onda je isprovocirao izvanredno stanje oko teme koja je očito bitna samo njemu i Plenkoviću: Milanoviću da blokira slanje hrvatskih vojnika u Pariz na paradu s drugim članicama EU-a i NATO saveza, a Plenkoviću da se nacrta na pariškoj pozornici.

I još uvijek nije objasnio suštinu: što bi Hrvatska posebno izgubila kad bi poslala počasnu bojnu na paradu, a što bi dobila kad se tamo ne bi pojavila?

Danas je Milanović objavio pobjedu i poručio da general Kundid neće potpisati zapovijed o slanju počasne bojne u Francusku. Nije baš jasno što smo time dobili? 

Osim što je očito dobio sam Milanović. I što je izgubio Plenković.

Protiv HDZ-a

I u ovoj krizi Milanović se oslanja na antihadezeovski dio javnosti, uzda se u sve one koji će davati podršku predsjedniku zavađenom s premijerom, čime potvrđuje da bi isto tako mogao udarati po HDZ-u i u situacijama u kojima šuti.

Možda šuti zato što daje prostor čelnicima SDP-a i Možemo!, kao što ih je svojim nastupima gušio u svom prvom mandatu.

A možda šuti zato što ne mari ni za što drugo, osim za vlastite ovlasti, poziciju i agendu. Milanović se postavio kao korektiv, ali samo kad njemu nešto pođe po krivu.

Ne i onda kad vidi nešto "čega se grozi".