Kao što je nogometne utakmice i utrke Formule 1 bolje gledati u televizijskom prijenosu negoli iz publike na stadionima i trkalištima, tako je i velike prosvjedne skupove bolje pratiti na televizijskom ekranu negoli iz središta ogromnog i uskomešanog mnoštva uzbuđenih ljudi. Sve važno i zanimljivo što bi vam nepovratno promaknulo dok vas gurkaju oni u masi koji pokušavaju pronaći bolje mjesto možete, u slučaju nogometa i automobilizma, vidjeti u više puta ponovljenoj snimci te situacije dok udobno zavaljeni u svojoj fotelji grickate čips i pijete pivo. Kad je o masovnim skupovima riječ, na ekranu jasno vidite osobu koja govori i razgovijetno čujete njezine riječi. Ako ste na nekom nepovoljnome mjestu u masi do kojeg od loše raspoređenih zvučnika dospijeva samo buka bez jasne artikulacije izgovorenih riječi, preostaje vam da na osnovi reakcija onih koji razaznaju što se na pozornici govori pogađate što je rečeno i zašto oni reagiraju zviždanjem, povicima ili huktanjem. No 5. rujna sam – kao i još službeno neprocijenjen broj građana – odlučio udobnost naslonjača zamijeniti stajanjem na Trgu bana Jelačića u znak podrške organizatorima prosvjednog skupa “Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku”.