Što kad su djeca i unuci stotinama kilometara daleko, a sva putovanja su otkazana?

Jedite zdravo i raznoliko, krećite se i budite fizički aktivni, a prije svega – zadržite pozitivan stav! Ovo su neki od najčešćih savjeta za kvalitetno i ugodno starenje kakvi se mogu pronaći u gotovo svakom časopisu na svijetu. U posljednje vrijeme na toj se listi može naći još jedan važan savjet, koji glasi: družite se! Druženje je važno uvijek, a posebice u trećoj životnoj dobi, suglasni su stručnjaci, a rezultati studija koje se o tome provode donose važne i zanimljive rezultate.

Naime, bliski i intenzivni odnosi s prijateljima i obitelji, ali i uključenost u zajednicu u kojoj živimo, dokazano mogu značajno unaprijediti i oplemeniti naš život te nam donijeti razne benefite koje najprije možemo osjetiti na subjektivnoj, a potom i na fizičkoj, zdravstvenoj razini.

Kad planovi padnu u vodu...

Ne zvuči teško ni zahtjevno, zar ne? No što kad se u priču uplete globalna pandemija i poremeti sve ove lijepe i optimistične planove za aktivno starenje? Što kad ljudi treće životne dobi preko noći postanu najugroženiji članovi društva i svaki izlazak iz kuće, doma ili stana postane ozbiljan rizik? Što kad je potrebno odustati od zagrljaja i dodira, od obiteljskih ručkova, zajedničkog Božića i vikend "prespavanaca" kod bake? Što kad su djeca i unuci stotinama kilometara daleko, a sva putovanja otkazana?

Sve smo to, nažalost, doživjeli i preživjeli u proteklih godinu i pol, a nije izostala ni neizbježna nuspojava -  usamljenost. Trajna i kontinuirana, pogodila je više od polovice korisnika domova za starije u Hrvatskoj, njih čak 53%. U razdoblju koje je (nasreću) iza nas najviše su im nedostajali razgovori s članovima obitelji i prijateljima izvan doma – rekli su u okviru prvog istraživanja koje je proveo Hrvatski Telekom. 

Kao da smo zajedno

- Meni vam je tablet sve! - priča nam 77-godišnja gospođa Antonija Janković iz Doma umirovljenika u Osijeku te dodaje kako joj je taj uređaj doslovno promijenio život.

- Vrlo loše vidim i ne mogu čitati. Imam mobitel, ali sve je na tom ekranu za mene premaleno. Osim toga, jedno je čuti glas, a drugo vidjeti onoga s kim razgovaraš. Preko tableta sad mogu uspostaviti videopoziv, mogu konačno vidjeti svoju djecu koja ne žive u Hrvatskoj. Šalju mi i razne fotografije moje unučice, razgovaramo i znamo sve što se događa kod mene i kod njih. Srce mi je odmah veliko k'o kuća - ganuto govori gospođa Antonija.

Odmah koristi priliku i upućuje zahvalu osoblju Doma, bez kojega, kaže, ne bi uspjela savladati tehnologiju i vještine potrebne za korištenje tableta. 

Gdje ima želje, ima i načina

- Naše učiteljice Kristina Barić Mak, Sandra Belošević i Marija Bubalo su nam jako puno pomogle u svim tehnološkim novostima. Kad god bi mi se nešto ispisalo na ekranu, ja to nisam mogla pročitati nego bih odmah trčala k njima. Sve sam savladala relativno brzo jer nisam imala nekih velikih očekivanja ni ambicija. Najvažniji mi je bio Viber – preko njega razgovaram s djecom, putem videopoziva. I meni i njima ta nova mogućnost komunikacije jako puno znači. Oni me sad vide i mogu se iz prve ruke uvjeriti da sam dobro. Ali, znate, da sam bila sama kod kuće, ja to ne bih savladala, a ovako mi ide k'o od šale - iskreno govori ova nekadašnja knjigovotkinja, koja u osječkom domu živi već šest godina. Vrlo je aktivna i zadovoljna svojim životom.

Dobar (novi) život

- Svakog dana u 9 sati u domu imamo gimnastiku. To jako volim. Vježbe vodi krasna mlada fizioterapeutkinja Julijana Dereh, za koju bih najradije da nikad ne ode na godišnji ili na bolovanje. Najradije bih da je stalno s nama. Često skoknem do grada nešto obaviti ili naprosto sjednem na terasu i razmišljam o životu. Onda mi u misli dođu moji bližnji pa ih nazovem da ih malo vidim i čujem - sa smiješkom nam priča Antonija.

Slične dojmove i iskustva ima i njezina susjeda iz doma, 76-godišnja gospođa Marija Bite.

- Moja djeca također žive u inozemstvu, u Irskoj, su pa mi je jako važno da ih sad konačno mogu vidjeti. Videopoziv za mene je pravo otkriće, skoro kao da smo zajedno! Ja imam problema s prstima, bolni su i neosjetljivi, ali sam uz pomoć naših divnih učiteljica ipak uspjela sve naučiti i savladati. Imam i unuke, oni žive u Osijeku, pa se s njima viđam izvan Doma, sada kad više nema zabrane izlazaka - priča gospođa Marija.

I ona je vrlo zadovoljna životom u domu – kaže da je uvijek željela ostarjeti sa svojom generacijom i družiti se. Obje se gospođe nerado prisjećaju prošle zime, kad je zbog COVID-19 dom bio posve zatvoren.

Zajedno kroz teška vremena

A tog teškog razdoblja nevoljko se prisjetila i Marija Bubalo, radna terapeutkinja u domu.

- Bilo je vrlo teško i izazovno dok se svi korisnici nisu cijepili. Bojali smo se dolaziti k njima da im ne donesemo koronu. Nasreću, naš je dom smješten u tri zgrade, pa je to malo smanjilo miješanje ljudi. Uspjeli smo preživjeti, uz mnogo opreza, pažnje i brige - s olakšanjem zaključuje Marija.

Prisjeća se kako je poseban izazov bila logistika za vrijeme korone. 

- Tablete nismo mogli nositi iz jedne zgrade u drugu, pa smo donaciju rasporedili tako da je svaki tablet imao svoje stalne korisnike. Između dva korištenja uređaje bismo dezinficirali. Korisnici su novu tehnologiju vrlo brzo savladali jer je riječ o relativno mlađim ljudima – sedamdesetogodišnjacima. To je za naše pojmove mlađa populacija, neki od njih su prije nekoliko godina već pohađali tečaj informatike, a na raspolaganju su nam bili i volonteri i edukativni materijali Hrvatskog Telekoma pa je prilagodba prošla glatko  - zaključuje Marija Bubalo.