Život prije interneta: Sjećate li se VHS-a, telefonskih govornica ili mobitela na preklop?

Sjećate li se života prije suvremene tehnologije? Odgovor, naravno, ovisi o tome koliko imate godina. Jer svako doba donosi svoje izume. Neki od njih život nam promijene gotovo preko noći, a drugima treba vremena da postanu ''dio namještaja''. 

Što kažete na mali povratak u vrijeme u kojem nam internet nije bio saveznik?

Pamtite li još brojeve telefona?

Osamdesete i devedesete godine bile su zlatno doba govornica, a kućni telefoni bili su nezamjenjiv dio svakog doma. Bilo je tu, dakako, određenih prednosti, ali je nedostataka bilo definitivno više. 

- Imali smo isključivo fiksni telefon, s okretačem brojeva. Pozive smo čekali kao ozebli sunce, uvijek je netko morao biti kod kuće. Još je teže bilo tijekom godišnjega, kad u kući nije bilo telefona nego sam mamu i tatu, da uštedim, ponedjeljkom zvala iz obližnje govornice u pošti. U poštama je red bio dugačak, pa se na poziv čekalo i do sat vremena. A sjećam se i situacija iz Zagreba kad ti je negdje vani zatrebao telefon. Nekad bih ušla u tadašnji SDK, današnju Finu, nekad u običnu slastičarnicu i nazvala odande. Manje-više sve važne brojeve znali smo napamet, a danas, kad ostanemo bez mobitela, ne znamo nijedan - prisjeća se Ivona.

I kad smo već kod telefona, nikako ne bismo trebali zaboraviti niti na početke mobilne telefonije u nas, a niti na mogućnosti kojima su telefoni raspolagali - ili bolje rečeno oskudijevali - i to prije samo 15 godina. 

- Kad sam krenula na faks u Zagreb, tata mi je kupio mobitel da ga mogu nazvati. Bio je ružičast, na preklop. Baš mi je fensi izgledao tad. S njega sam mogla isključivo zvati i slati poruke. Slikovne poruke bile su znanstvena fantastika. Jučer prolazim kraj svojega kvartovskoga kafića, sjede njih četvero. Nitko ne razgovara, svatko pilji u svoj mobitel. Malo sam zastala i rekla sebi u bradu - užas. Ipak tu tehnologiju trebamo znati dozirati - kaže nam Magdalena. 

Kasete, VHS i videoteke

Prva tehnologija dolazila je izvana i plaćali smo je devizama: Motorole veličine cigle njemačkim markama, a za malo modernije stvarčice, poput VHS kamere, trebalo je imati dolare, po mogućnosti neprijavljene. 

- Tata je kameru preko diplomatskih kanala naručio iz Tokija. Poslali su je prvo u New York pa u Berlin, a onda je nekim netransparentnim kanalima stigla u Hrvatsku da ne platimo ogromnu carinu. Snimke iz tog razdoblja su neprocjenjive, a jedini problem bio je skinuti ih na digitalne kanale da ih sačuvamo. Doma smo osim VHS rekordera imali beta rekorder, i to zato što su se malo bolji filmovi mogli naći samo u beta formatima - prisjeća se Ivona.

- Vikendom smo se žurili kući. Trebalo je na vrijeme stići doma kako nam omiljena pjesma ne bi promaknula na radiju i stisnuti 'rec' na kasetofonu ili glazbenoj liniji. Kad bismo je još uspjeli snimiti bez upadanja voditelja i prekidanja pjesme pričom - e, to je bila sreća! Onaj tko je imao liniju s dvije glave mogao je i presnimavati s jedne kasete na drugu, što je bilo fora - smije se Iva. 

Budimo iskreni, koliko god nostalgična ta vremena bila, tehnološke su poteškoće bile češće i mnogo su dulje trajale nego danas. 

- Bila sam klinka, možda sam imala deset godina, mlađi brat tad je imao dvije. Obožavali smo gledati crtiće na videokasetama i imali smo ih hrpu. Jedan dan krenuli smo gledati omiljeni crtić, baš u neko božićno doba. Zvao se 'Anabelina želja'. I ubacim ja tako kasetu u videorekorder, krene crtić i sve super nekih deset minuta. Odjednom, počinje utakmica Hajduka. I to je to! Crtića više nema, ali zato je tu 90 minuta naganjanja lopte. Izgleda da je tata presnimio preko crtića utakmicu koju nije mogao gledati. Naravno da sam se jako naljutila na njega - prisjetila se Gabrijela.

No nisu svi u to vrijeme imali videorekorder, pa je grupno gledanje filmova snimljenih na kasetu ili posuđenih u videoteci kod prijatelja ili rodbine bio još uzbudljiviji događaj. 

- Toliko smo puta znali pogledati jednu te istu VHS-icu da bi se od silnoga gledanja vrpca izlizala te slika ne bi više bila čista - opisuje Lucija.

Google pobijedio enciklopedije

Internet je potpuno promijenio način na koji živimo, a prije nego što su Google i Wikipedia ugledali svjetlo dana, računala smo koristili uglavnom za igre. 

- Nikad neću zaboraviti kad mi je tata kupio kompjutor ZX Spectrum. Nevjerojatno čudo tehnike s mekanim gumenim tipkama. Dobila sam i nekoliko igara koje su se učitavale preko kaseta, tijekom učitavanja ispuštale su čudne zvukove, koje je trebalo istrpjeti desetak minuta, a ponekad se znalo dogoditi da zbog nekog šuma veza pukne, pa sve ponovno. Moram priznati da sam se bila malo previše zaigrala, pa su uskoro ocjene u školi počele padati. Roditelji su to na vrijeme primijetili i zaključali mi kompjutor u bife, koji je tad imala svaka 'poštena kuća'. Mogu reći samo jedno: bife otvara svaki ključ - ispričala nam je Antonija.

Život prije interneta definitivno je imao prednosti i nedostatke. Ali njegovo postojanje sa sobom je donijelo mnogo lakši način življenja, kako na privatnom tako i na poslovnom planu.  

- Prije nego što je svijet ušao u ovu digitalnu eru, veza je bila spora, stalno je pucala, a na internet smo se uključivali preko žice fiksnog telefona, i to za paprenu cijenu! Još mi se i sad, kad čujem onaj prepoznatljivi zvuk dial upa, dižu dlake na zatiljku od straha pred iznosom računa. Fotografije bi se učitavale cijelu vječnost. Doslovno si mogao brojiti piksele koji se red po red spuštaju po ekranu, a o skidanju filmova, čak i da je to bilo legalno, mogli smo samo sanjati jer bi se nekoliko minuta neke pjesme skidalo doslovno danima. Za neki HD film vjerojatno bi trebale godine - prisjeća se Mario.  

Ali nije baš sve bilo toliko grozno. Bili su tu i prvi međunarodni flertovi u MIRC-ovim chat sobama, zabranjene fotografije koje bi neki skidali danima sa zebnjom da ih tata slučajno ne otkrije dok po noći igra Solitaire i Golem. Seminare smo nekad pisali u knjižnicama mahnito listajući po prašnjavim enciklopedijama samo da se dokopamo nekog bezveznog podatka. Bih li se vraćao u ono kameno doba? Samo uz pristup ultrabrzom internetu! – zaključuje Mario.