A svi samo šute: Sine, čuvaj se, rekao mi je otac i nestao...

Eh, kako se osjećam, to znaju samo moje oči i moje srce. Kad god ga se sjetim, plačem. Ali u svoja četiri zida. Voljela bih više od svega pronaći mog supruga Nikolu i dostojno ga sahraniti. Tada bih se smirila, govori nam Dragica Felbabić (76) iz Baćina.

POGLEDAJTE VIDEO:

Supruga je posljednji puta vidjela u rujnu 1991. godine. Ostao je u Baćinu, a ona sa djecom otišla na sigurno. I više nikada ništa o njemu nije čula. A prije rata supružnici Felbabić imali su dobar i miran život. Vjenčali su se 1961. godine, puno su radili i podigli troje djece.

- Bio je privatnik i pamtim ga po dobroti. U tih 30 godina ne sjećam se da smo se posvađali. Bio je veseljak i bio je radišan. A onda je došao taj rat i rasturio nam živote. Samo se pitam tko zna kakva ga je sudbina zadesila, je li patio - pita se Dragica. Ponekad siđe do Une, izrađuje ručni rad i pali svijeću svaki puta kada se sjeti nestalog supruga. I njezin sin Matija (53), hrvatski branitelj nije rječit kada se potegne ta teška i bolna tema. Svašta je prošao i svega se nagledao u životu, a koliku-toliku utjehu i mir donio bi mu pronalazak očevih kostiju.

- Sjećam se dana kada sam ga zadnji puta vidio. Bio je rujan 1991. godine i rekao mi je: Sine, čuvaj se. To su bile njegove posljednje riječi. Kada smo se svi izvukli, nije ga bilo i prijavili smo nestanak. Tražili smo ga i preko Crvenog križa, pitali i raspitivali se, no eto, nema ga ni danas – govori Matija te priznaje da mu otac još uvijek nedostaje. Volio bi mu, kaže zapaliti svijeću na grobu, da zna da je pali baš njemu.

- Zanimljivo je, kad god nekoga s druge strane pitaš o mom nestalom ocu, svi odgovaraju da su bili kuhari, nitko nije bio na ratištu i nitko ne zna ništa o zarobljavanju i egzekuciji tih nevinih ljudi. Ne znam samo zbog čega šute – pita se Matija.

Ime njegovog nestalog oca, uz još 136 mučki ubijenih civila i branitelja sa područja Hrvatske Dubice nalazi se u Spomen sobi u Baćinu. U tom pitomom selu nalazi se najveća masovna grobnica na Banovini. Otkrivena je 1997. godine, a Spomen sobu ne bi imali ni danas da nije bilo umirovljenog pukovnika Ivice Pandže Orkana. On je 21. listopada 2013. godine, nakon komemoracije na masovnoj grobnici i mise u obnovljenoj crkvi u Baćinu, okupio nadležne raznih političkih opcija. Uključio je i struku, dobio potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, sisačko moslavačke županije i Ministarstva kulture i mještanima Baćina i okolnih sela omogućio da se imaju gdje pokloniti mučki ubijenim, nevinim žrtvama.

- Uz dužno poštovanje svih drugih stratišta, na prostoru ove općine Hrvatska Dubica mučki je ubijeno 137 civila i branitelja. Ovdje su počinjeni brojni ratni zločini zbog kojih nitko nije odgovarao. Iz te potrebe nastala je ideja da se uredi jedan memorijalan prostor gdje bi ljudi mogli dolaziti, prisjećati se i učiti o onome što se ovdje dogodilo. Potkrovlje ovog doma imalo je samo gole zidove. Autor u arhitektonskom i građevinskom smislu je Marko Beusan, dpl. ing građevine i umirovljeni profesor sa Arhitektonskog fakulteta, a povijesnu studiju izradio je dr. sci. Jakša Raguž – govori Orkan. Spomen soba nalazi se u središtu Baćina, svega par stotina metara od masovne grobnice. Sve je u crnom, na stepeništu dominira pano sa informacijama o pokolju u Baćinu, a pločice sa imenima stradalih poredane su na zidu s lijeva na desno.

- Druga soba je zamišljena da priča priču o masovnoj grobnici. Autor je postavio i zemlju koja je donesena sa stratišta, čahure, municija s kojom su ovi ljudi mučki ubijeni. Zemlja simbolizira postojanost, a čuje se i žubor rijeke Une koja simbolizira čišćenje i protok vremena – objašnjava Orkan.

U posjedu je, kaže, videosnimke i fotografija s te ekshumacije i to je, tvrdi, nešto najstrašnije što je vidio u svom životu.

- Ljudi su pronađeni zdrobljenih lubanja, odvojenih dijelova tijela, ruku na jednoj, nogu na drugoj, a trupa na trećoj strani. Ovdje je počinjen zločin bez presedana, i neka ovo bude poziv nadležnima da rješavaju ovaj zločin. Nakon što su mučki ubijeni, ovi nedužni, poubijani ljudi ležali su na tom stratištu sve dok se dolinom Une nije počeo širiti nesnosan smrad. Tada je došao bager, iskopao rupe i potrpao ih u njih. Eto, zato su njihova tijela bila u takvom stanju – zaključio je Orkan.