Anđeo čuvar logoraša: Ona im je donosila pisma i pakete...

Sunčana Bašić (49) iz Osijeka i danas čuva pisma zahvale ljudi kojima je u vrijeme njihova zatočeništva u kazamatima u Srbiji bila jedini kontakt s vanjskim svijetom. Nazvali su je svojim anđelem čuvarom jer ih je posjećivala, donosila im pisma i pakete kad to njihove obitelji nisu mogle.

- Draga Sunčana, neizmjerno sam ti zahvalan za sve što činiš za mene i sve moje prijatelje koji su ovdje sa mnom u zatočeništvu. Svako pismo koje doneseš, svaki paket koji nam dostaviš, jako puno nam znače. Postala si nam svjetlo u tunelu, netko koga željno iščekujemo svake subote jer nam donosiš najdragocjenije - pakete i pisma naših obitelji. Nemamo riječi kojima bismo ti zahvalili. Ne znamo imaš li problema zbog svega što činiš, nadam se da ne. Ako ikad budem u prilici, iskazat ću ti svoju zahvalnost... - čita retke rukom pisanog pisma na požutjelom papiru Sunčana Bašić (49) iz Osijeka.

Ima desetke takvih pisama, spremljene u kutiji s drugim sjećanjima iz 1991. i 1992. godine.

- Rat me zatekao u Beogradu, gdje sam bila na petoj godini studija glazbe. Znala sam za sve što se događa u Hrvatskoj. Moji roditelji su prognani iz Otoka i završili su u Mađarskoj. Kad je pao Vukovar, mnogobrojni branitelji završili su zatočeni u logorima. Najveći broj završio ih je u Sremskoj Mitrovici. Bio je siječanj 1992. godine kad je do mene došla starija žena, teta Ela, kako sam je ja tad zvala, i pitala me bih li joj mogla pomoći da pronađe jednog mladića. On je bio nećak jedne časne majke karmelićanke, poglavarice tog reda, koji je bio zatočen nakon pada Vukovara - počinje priču Sunčana.     

Mladića su pronašle u zatvoru u Sremskoj Mitrovici i teta Ela je pitala bih li možda htjela poći tamo s njom jer ju je strah. Imala je tada 24 godine, mogućnost otići u Hrvatsku završiti studij, ali se našla u situaciji da je netko moli za pomoć. Nije mogla odbiti.

- Odgojena sam kršćanski, da pomažem drugima, pa sam to i činila. Možda je to tad i bilo opasno, možda nas je netko i pratio, ali o tome tad nisam razmišljala. To su bili naši ljudi, zatočeni, i trebali su pomoć - priča danas Sunčana, profesorica muzikologije, ravnateljica osječke Glazbene škole Franje Kuhača.

Uskoro joj se počelo javljati sve više ljudi iz Hrvatske koji su je molili da posjeti njihove najmilije.

- U međuvremenu se našlo nas nekoliko, uglavnom studentica, koje smo bile u Beogradu, i odlučile nositi im pisma i pakete. Moji roditelji, koji su bili tad u Mađarskoj, posredovali su u kontaktima i dostavljanju pisama. Javljale su mi se obitelji koje su me molile da pronađem njihove nestale sinove. Neki nisu ni znali gdje su, jesu li živi uopće jer nisu dobivali nikakve informacije iz Crvenoga križa - nastavlja priču Sunčana.

- Gospođa Ela je otišla u Mitrovicu i iz pisma čovjeka kojemu je otišla u posjet dobila je zamolbu da dođe ponovno i donese još paketa. On je njoj dao nekoliko pisama drugih zatvorenika. Tako je to krenulo - prisjeća se Sunčana.

Njen prvotno lagani humanitarni angažman pretvorio se u veliku obavezu i odgovornost prema ljudima. Bilo je potrebno sakupiti pisma, urediti njihovu dostavu, pripremiti sve veći broj paketa, osigurati prijevoz od Beograda do Mitrovice, predati pakete i koordinirati još mnogo aktivnosti. Kako je Beograd velik grad, u kojem je tad bilo i puno izbjeglica, objašnjava, skupina žena koja je posjećivala logoraše u Mitrovici nije toliko “upadala u oči”, pa nisu imale problema.

- Mi zatvorenike nikad nismo vidjele. Mogle smo samo predati poštu, preuzeti poštu i predati pakete. U paketu je smjela biti odjeća, a od hrane voće koje je moglo izdržati transport, cedevita, keksi, cigarete, higijenski pribor. Dobivali smo povratnu informaciju što su oni iz tih paketa zapravo dobili - kaže nam Sunčana te dodaje kako im je bilo žao što nisu mogli dostavljati tablete protiv bolova jer to su svi tražili.

Nekad su u pakete stavljale i novac jer su zatvorenici mogli za njega kupiti cigarete. Na sadržaj paketa najprije je trošila svoje zalihe novca, ali se on brzo “istopio”. Jedna dobra osoba, ističe, dala im je i nešto novca da mogu osigurati put do Mitrovice i nazad. Zatvorenici su bili iznenađeni paketima, a kako se njihov broj povećavao, postalo im je jasno da “vani” imaju svog anđela čuvara - Sunčanu. Ona je bila njihov dodir sa slobodom sve do njihove razmjene 14. kolovoza, kad je i sama otišla u Hrvatsku. Kasnije, nakon što je prošlo malo vremena, otkrila je da joj je sve to što je činila bilo emotivno vrlo teško, dobila je i PTSP a da ga uopće nije bila svjesna.

- Ne želim omalovažiti i reći da za to nije trebalo hrabrosti. Trebalo je, ali isto tako nitko me nije mogao uvjeriti da to ne trebam raditi. Prošle godine dobila sam Povelju za humanitarnu djelatnosti u Domovinskom ratu. Naravno da sam ponosna danas na to. Vjerujem da se dobro dobrim vraća, pa će možda, ako zatrebam, netko nepoznat jednog dana i meni tako pomoći. Ljudskost i humanost trebala bi uvijek postojati bez obzira na nacionalnost, vjeru, boju kože.     

Zatočeno je bilo oko 30.000 ljudi

Predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) Danijel Rehak rekao je kako Hrvatska danas priznaje nešto više od 7600 logoraša, ali i da je to mnogo manje od stvarnog broja.

- Prema našim evidencijama, zatočeno je bilo oko 30.000 ljudi, ali status logoraša imaju samo oni koje su popisali predstavnici Međunarodnog Crvenoga križa i koji su bili zatočeni dulje od 72 sata - istaknuo je Rehak. Podsjetio je kako su hrvatski građani bili zatočeni u 70-ak srpskih logora u Hrvatskoj i u Srbiji.