Artuković je bio tako dementan da nije znao zašto mu se sudi

Rano, u samu zoru  14. studenoga 1984. štektanje helikoptera i brujanje moćnih brodskih motora policijskog glisera poremetilo je uobičajeni mir u Surfroad Avenue, koja vodi tik uz obalu Tihog oceana. U inače mirnoj četvrti obiteljskih kuća, smještenoj 30-ak kilometara južno od središta Los Angelesa, ovakve scene mogle su se dotad vidjeti samo na televiziji.

Iznad glavnog ulaza u kuću na broju 62, lebdjela je policijska letjelica, dok se gliser zaustavio ispred široke pješčane plaže sa stražnje strane dvokatnice u kojoj je tvrdim snom spavao stariji bračni par. Policajci su upali u kuću i za nekoliko sekundi iz nje su izvukli muškarca. Kako će se kasnije saznati, zbog pretrpljenog šoka, doživio je srčani udar. No, munjevita akcija uspješno je okončana, i ubrzo su u policijski automobil ugurali ratnog zločinca na čije je izručenje Jugoslavija u tom trenutku čekala 38 godina.

Tako je otprilike izgledalo uhićenje tada 85-godišnjeg dr. Andrije Artukovića, čovjeka koji je tijekom NDH bio desna ruka poglavnika Ante Pavelića, te uz ostale funkcije, bio i ministar unutrašnjih poslova i doslovno vladar života i smrti. 

Njegov sin Radoslav, danas 70-godišnji umirovljeni pravnik, tvrdio je da je u tom trenutku njegov otac već bolovao od uznapredovalog Alzheimera i Parkinsa, te da je takvo privođenje bilo sasvim neprimjereno. Ali, bio je to ujedno prvi znak da su SAD ovaj put napokon odlučile isporučiti osobu koju se teretilo za najmučnija ubojstva stotina nedužnih civila tijekom Drugog svjetskog rata.

I bez tih medicinskih peripetija, Artukovićevo izručenje nije išlo nimalo glatko. Bio je to drugi pokušaj da se Pavelićevog 'ministra smrti', kako su ga zvali, dovede pred lice pravde. 

FELJTON: ISPOVIJED IZ PAKLA Ante Pavelić je osobno odobrio i znao za sve likvidacije Srba

Prvi put jugoslavenske vlasti Artukovića su, na temelju optužbi iz 1946., pokušale iz Amerike dovesti 1951. godine, ali je u to vrijeme u SAD-u vladala antikomunistička histerija. Stoga je Artuković, inače i sam odvjetnik s doktorskom titulom, sedam godina odugovlačio sudski proces i na kraju uvjerio američki sud da odbaci zahtjev za izručenjem. 

Amerikanci su ga zvali 'Balkanski mesar'

Ovaj put izručenje je bilo vrlo izgledno, ali hrvatski organi gonjenja imat će još dovoljno vremena za pripremanje temeljite optužnice. Naime, Specijalni istražni sud Ministarstva pravosuđa SAD-a idućih 14 mjeseci raspravljao je o jugoslavenskom zahtjevu za ekstradiciju. Konačno, u noći između 11. i 12. veljače 1986. godine, redovnom linijom Jugoslavenskog aerotransporta, Artuković je iz New Yorka prebačen u Zagreb.

TAJNE PAVELIĆEVA DVORA Država se raspada, a on troši vrijeme na 'galantne susrete'

Nakon što se JAT-ov DC-10-30 zaustavio na pisti zagrebačkog aerodroma, s nestrpljenjem se očekivalo da iz njega, nakon 40 godina bezuspješne potjere, izađe 'Balkanski mesar', kako ga je nazvao američki tužitelj. Ali, umjesto vitalnog zločinca s lisičinama na rukama, trojica policajaca u civilu, niz strme avionske stepenice oprezno su na nosilima iznijeli oronulog starca umotanog u deku. Proći će još dva i pol mjeseca prije no što će se prvi put pojaviti u sudnici.

Bio je to sudski proces bez presedana. Suđenje su pratile brojne novinarske ekipe iz cijelog svijeta, a o suđenju, odnosno svom branjeniku Artukoviću je ponešto otkrio Silvije Degen, jedan od tri odvjetnika koji su branili nekadašnjeg ustaškog ministra.

Andrija Artuković je bio toliko dementan da je bio uvjeren kako se umjesto na suđenju u Zagrebu nalazi na suđenju za Lički ustanak (1932. godine), koji su organizirali pripadnici organizacije Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), kojoj je na čelu bio Ante Pavelić.

Za odvjetnike je to bio unaprijed izgubljen proces

U to vrijeme Artuković je bio odvjetnik u Gospiću pa se i tada na raspravi Degenu obraćao kao kolegi.

- Amerikanci su izručili Artukovića zato što je imao stalne sukobe sa ženom pa je bio tzv. ‘susjed iz pakla’, zbog čega su ga susjedi prijavili policiji. Zbog toga, a naravno i zbog zahtjeva za izručenjem, Washington ga je odlučio vratiti u Jugoslaviju, iako to za njih nije bio neki realni povod, ma koliko to zvuči neobično - ispričao je prije par godina Silvije Degen.

Inače, njegov sin Radoslav, koji je pratio proces u Zagrebu, bio je više ljutit na Amerikance. Andriji Artukoviću moglo se suditi samo prema ekstradicijskom aktu, i to samo za nekoliko optužbi.

Za Degena i ostale odvjetnike (Srđa Popović iz Beograda i Željko Olujić iz Zagreba) to je bio unaprijed izgubljen predmet. Ipak, bio je toliko praćen u cijelom svijetu da su o njemu izvještavali svi domaći mediji. 

Ministar unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske bio je velika zvjerka u svjetskim razmjerima. 

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegova zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.

Tijekom trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. 

EKSKLUZIVNI INTERVJU Sin Dide Kvaternika: Tata me je čuvao s mitraljezom u krevetu

Zbog tog propisa obitelj Artuković nikad nije doznala gdje im je otac pokopan. Štoviše, donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim. Prema nekim navodima, Artukovićevo truplo je spaljeno, a prah bačen u neki potok. Umro je 16. siječnja 1988. godine.

Degenu je suđenje ostalo u živom sjećanju.

- Na suđenju su nazočili inače vrlo simpatičan sin Radoslav te kćeri Ruža i Nada - kaže Degen.

Rasprava se prekidala svakih pola sata

- Ante Nobilo je bio glavni tužitelj i zastupao je optužnicu protiv Artukovića. Tu zapravo započinje njegov uspon. Predsjednik Velikog vijeća Okružnog suda u Zagrebu bio je Milko Gajski, koji je prilično ‘frizirao’ sve što je rečeno na raspravi, jer se navodno nije odnosilo na optužnicu. 

Takvih je detalja mnogo. U zapisniku recimo uopće ne piše da bi ga eventualno ‘Milovan Đilas zatvorio nakon Drugog svjetskog rata, ali je on pobjegao, a žena je ostala uhapšena’, kaže jedan naš sugovornik, novinar, koji je tih godina također pratio cijeli predmet.

FELJTON: ISPOVIJED IZ PAKLA Pavelićeva odluka o povlačenju u Austriju bila je velika prevara

Pokušavajući biti objektivan, Degen je tada branio Andriju Artukovića utvrdivši da je isti nesposoban da prisustvuje raspravi, tako da je rasprava prekidana svakih pola sata, iako su sudski psihijatri tvrdili da je on sposoban braniti se. 

Optužnica je sadržavala i dio u kojemu stoji da je Artuković bio prisutan prilikom likvidacija.

- Njegov vozač, 16-godišnji Bajram Avdić zvani Bajro, kao izmišljeni svjedok postao je primjer lažnog svjedočenja, tako da se poznata gostionica na Zrinjevcu prozvala ‘Kod lažnog svjedoka’ - otkrio je Degen podrijetlo naziva čuvene krčme, koje svi znaju, ali nitko ne zna kako je do njega došlo.