'Baš nitko mi ne može popuniti prazninu zbog gubitka tate...'

Vukovarski supružnici Biserka i Boris Jantol veselili su se rođenju prvog djeteta. U vukovarskoj bolnici 30. srpnja 1991. godine rodila se zdrava djevojčica. Nazvali su je Lidija, a pri porođaju je težila 4000 grama i bila dugačka 54 centimetra. Jantoli su bili izvan sebe od radosti i tada su mislili da ništa ne može pomutiti njihovu silnu sreću. Koji mjesec kasnije život im se pretvorio u tragediju, a sreću je zamijenila tuga i bol. 

POGLEDAJTE VIDEO: 

Pokretanje videa...

01:28

Video: 24sata/pixsell

- S Lidijom sam izašla iz bolnice početkom kolovoza, a deset dana kasnije preselili smo se u podrum stambene zgrade. Uz 40-ak starijih ljudi, Lidija je bila jedina beba u skloništu. Uvjeti su bili nikakvi. Nije bilo grijanja, nije bilo vode, a Lidiju sam okupala tek jedanput. Hranu je jela kad ju je suprug uspio nabaviti, a nikad nije jela hranu namijenjenu njezinoj dobi, nego ono što smo u tom trenutku imali. Nasreću, nije bila boležljiva - prisjeća se teških trenutaka Biserka. 

Na granate su se, kaže, navikli, a dan bez pucnjave bio im je potpuno neobičan. 
Biserka je s Lidijom konvojem iz Vukovara izašla 18. 11., na dan pada grada, kad je evakuirana bolnica. Noseći bebu u naručju i bježeći iz rodnog grada, jedino je uspjela ponijeti odjeću koju je imala na sebi. Ukrcali su ih u autobuse, a pred njima su bili brojni kilometri kroz Sremsku Mitrovicu i Bosnu. Tri su dana putovali do Zagreba. Nakon privremenog smještaja kod rodbine, majka i kći skrasile su se u Samoboru. Tužnu i bolnu istinu da je Lidijin otac Boris ubijen na Ovčari saznale su 20. travnja 2001. godine. Jedina uspomena na njega Lidiji je tek stara fotografija iz nekih sretnijih vremena.

Ostala joj samo jedna fotografija

- Moj otac je bio hrvatski branitelj i ubijen je na Ovčari. Od njega mi je ostala samo ova jedna fotografija. Moj je život od rođenja obilježen tom velikom prazninom u grudima koju nitko nikad neće moći popuniti. Nema ga da me poljubi za laku noć iako, sigurna sam, radi to baš svake večeri, nema ga za rođendane... Svaki puta kad odem na Ovčaru osjećam... Nema riječi za te osjećaje koji me preplave - govori Lidija. Uspješna je studentica treće godine psihologije, a iako živi u Samoboru, srce joj još kuca samo za Vukovar.

Lidija s majkom Biserkom( na slici)

- Svaki slobodan trenutak odlazim u Vukovar. Koliko god nema posla tamo, koliko god su i dalje tragovi rata vidljivi, Vukovar je moj grad. Često se s majkom šalim da je Samobor samo usputna stanica - sa slabašnim smiješkom kaže Lidija. 
Boli je što se Vukovara ljudi sjete samo na obljetnicu pada grada.
- Vukovar, to nije samo 18. studenoga, Vukovar je cijela godina, svaki dan. Kad završim fakultet, voljela bih se vratiti u rodni grad i tamo zaposliti kao psiholog. Želja mi je raditi s hrvatskim braniteljima - govori Lidija. Uz studij, volontira u Udruzi obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, u kojoj je iznimno aktivna. 
- Moj je život samo jedan od tisuća drugih koji je zauvijek obilježen zbog krvničke ideologije za koju  nitko neće odgovarati. Tko će odgovarati za Ovčaru, logore, mučenja, za mučeničku smrt mojega oca i njegovih suboraca, za iznenadni gubitak roditelja od posljedica rata i za tisuće razorenih obitelji? U mislima vidim tatu onakvog kakvog ga ja zamišljam, pognute glave s dlanovima na licu. Njega nema, on je tamo gore na boljem mjestu. Moj tata će mene i dalje svaku večer poljubiti prije spavanja s onoga svijeta sve dok ponovno ne budemo zajedno u zagrljaju i spokoju - kaže Lidija.