Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Ministarstvo je objavilo plan sanacije otpada u Gospiću, uz dvije opcije za 33 tisuće tna zakopanog otpada. Analizirali smo kako su došli do cifre od 40 milijuna eura samo za to, te kako ovakve lokacije saniraju u Italiji
Gotovo 33 tisuće tona otpada zakopanog na području nekadašnjeg PPK Velebit u Gospiću država planira iskopati, razvrstati i ukloniti s lokacije. Riječ je o daleko najvećem, najsloženijem i najskupljem dijelu sanacije nepropisno odloženog otpada u Gospiću: samo ta faza procijenjena je na oko 40 milijuna eura. Jedno rješenje je postavljanje privremenog postrojenja na samoj lokaciji, u kojem bi se otpad razvrstavao i pripremao za različite načine oporabe i zbrinjavanja. Drugo koje se spominje u jučer objavljenom planu sanacije otpada u Gospiću jest da se otpad iskopa i odveze na drugu lokaciju i onda se razvrstava, spaljuje ili nešto treće.
To je javnost čula od ministrice Vučković na predstavljanju plana sanacije 22. rujna. Dakle, za taj otpad još nema definitivne odluke i plana. Zbog toga su i građani sa sastanka u Vladi otišli razočarani. Zakopani otpad prostire se na približno 14.300 četvornih metara, prosječna dubina na kojoj je zakopan je oko tri metra, a volumen otpada je procijenjen na oko 41 tisuću metara kubnih.
Kako smo već pisali kroz serijal tekstova o otpadu u Gospiću, razne vrste otpada su izmiješane međusobno te sa zemljom i šljunkom i potom zakopane. Prema podacima iz istrage, Uskok vjeruje da su to radili Ivica Vajdić, Matija i Mileta Stevanović te još nekoliko zaposlenika, sve po uputama Josipa Šinceka.
Istražitelji su tako pod zemljom, u 'grabi' koju osumnjičeni opisuju kao tri do četiri metra duboku i 100 metara široku, pronašli otpad od obrade električne i elektroničke opreme, ostatke obrade medicinskog otpada, miješani tehnološki obrađeni otpad, građevinski i mineralni otpad, plastiku i polimerne frakcije te sitnozrnate ostatke obrade otpada. Među poznatim ključnim brojevima nalaze se i opasni otpad 19 12 11* te medicinski otpad 18 01 03*.
U planu kojeg je objavilo Ministarstvo zato i piše da da na nekim mjestima nema jasnog razgraničenja između otpada i tla, zbog čega su oko 33 tisuće tona procijenjena količina, ne zna se koliko je točno zemlje i šljunka.
Kako još nema definitivne odluke što će sa zakopanim otpadom, počelo se prekrivati otpad kako po njemu ne bi padali kiša i snijeg te tako štetne tvari iz njega otapali u zemlju i podzemne vode. Površinu će oblikovati i zbiti, a zatim prekriti s oko 20 tisuća metara kvadratnih vodonepropusne geomembrane, minimalne debljine 0.6 milimetara. Spojevi membrane bit će zavareni, a površina oblikovana tako da ima najmanje osam posto nagiba kako bi se oborinska voda odvodila, umjesto da prolazi kroz otpad. Trenutno se kopa kanal koji ide oko 'grabe', a u planu stoji i kanal koji će se kopati do čvrste stijene, mjestimice do dubine od pet metara. Kad se krene iskapati zakopani otpad, folija će se postupno micati. Naime, u Planu je predviđen sektorski iskop, odnosno otvaranje što manje površine kako bi se ograničilo raznošenje materijala, dizanje prašine i mogućnost širenja onečišćenja.
U dokumentu se kao osnovni plan navodi uspostavljanje privremenog privremenog postrojenja za obradu otpada na samoj lokaciji. Iskopani otpad ondje bi se prosijavao, sortirao, odvajao i, kada je potrebno, usitnjavao. Od njega bi se formirale zasebne 'šarže' koje bi se uzorkovale i analizirale. Tek nakon toga odlučivalo bi se kamo pojedina šarža ide. Primjerice, neopasne frakcije pogodne za materijalnu oporabu mogle bi se slati na postupak R3, isti onaj kojeg je Šincek tvrdio da radi, ali nije ga radio. Opasne ili onečišćene gorive frakcije koje nisu pogodne za takvu oporabu išle bi na energetsku oporabu ili spaljivanje, dok bi se ostatak koji ne zadovoljava uvjete za oporabu odvozio na odgovarajuće odlagalište. No ako se ispostavi da je povoljnije i vremenski brže sve iskopati i odvesti na drugo mjesto gdje bi se dalje obrađivalo, Ministarstvo će i to razmotriti.
U Planu piše da su stručnjaci procijenili da će se spaliti ili energetski oporabiti oko 13.200 tona. Do troška od oko 40 tisuća tona došli su računanjem svakog pojedinačnog procesa na količini od 33 tisuće tona. Tako je predobrada procijenjena na 100 eura po toni, odnosno oko 3,3 milijuna eura. Najskuplja je termička obrada: 13.200 tona puta 1.950 eura po toni koliko to košta, i dolazimo do cijene od oko 25 milijuna eura. Za odlaganje dodatnih 11.220 tona računaju 550 eura po toni, odnosno još oko 6 milijuna eura. Tu je i ugradnja, odnosno korištenje zemlje na lokaciji koja se odvoji od otpada, što košta oko 580 tisuća eura.
Ukupna osnovna kalkulacija tako iznosi oko 35,7 milijuna eura. Nakon što se doda još deset posto za nadzor, dokumentaciju, nepredviđene troškove i ostale izdatke, procijenjena vrijednost Faze 3 zaokružena je na oko 40 milijuna eura. Kad se ove brojke pogledaju, skoro dvije trećine novca odlaze samo na termičku obradu. Ove kalkulacije se slažu i s neobvezujućom ponudom jedne strane tvrtke koja tvrdi da bi sve to mogla napraviti za 35 milijuna eura, ali je ta ponuda dostavljena bez da je tvrtka sama testirala otpad i što je u njemu. A upravo te analize određuju stvarni trošak sanacije, jer ako ispadne da se više toga treba spaliti, narast će i cijena. S druge strane, ako se više toga može obraditi ili je ipak više zemlje i šljunka nego što se trenutno vjeruje, cijena može biti i manja.
Ministarstvo je predvidjelo da će ova faza trajati 12 mjeseci, što bi značilo da tko god da dobije posao, mora obraditi do pet tisuća tona mjesečno. To podrazumijeva da se pripremni poslovi odvijaju paralelno te da postupci potrebni za prekogranični promet otpada budu završeni najkasnije do kraja četvrtog mjeseca od početka posla. Tek bi tada od petog mjeseca mogao početi kontinuirani odvoz većih količina. Međutim, tih 12 mjeseci nisu čvrsta procjena. U samom planu kojeg su objavili navedeni su i rizici poput kašnjenja prekograničnih postupaka odnosno birokracije, nedostatak kapaciteta odlagališta i vrlo velika logistička složenost prijevoza toliko otpada.
Iskapanje otpada do kraja, ne znači da je posao gotov. U plani se navodi da je sanacija dna iskopa planirana od desetog do dvanaestog mjeseca rada na ovoj fazi, kao i uređenje lokacije. No što podrazumijeva sanacija dna?
Kako je otpad bacan na zemlju, očekuje se da je taj sloj također onečišćen, što znači da će se i dio zemlje morati iskopati. No prije toga će se uzeti i testirati uzorci kako bi vidjeli koliko točno slojeva moraju ukloniti. Tek tad mogu početi nasipati tu rupu čistom zemljom koju će zbijati u slojevima, i to tako da što više odgovara prirodnim slojevima tla u području silosa. Na to tlo planiraju postaviti humus i posaditi biljke koje odgovaraju području. Sad je to područje golo, a na jednom dijelu se vide mrtvi borovi. No za taj dio se tek treba napraviti projektno - tehnička dokumentacija jer bez testiranja, ne mogu znati što sve trebaju napraviti. Drugim riječima, procijenjenih 40 milijuna eura ne mora predstavljati konačan trošak svega što će biti potrebno napraviti s tlom nakon što otpad nestane.
U planu se navode kontrole buke, zraka, vode, tla i okoliša tijekom čitavih radova. Tako je u planu za 2027. godinu, kad Ministarstvo vjeruje da će trajati radovi, predviđeno uzorkovanje podzemne vode 12 puta godišnje, plus dodatna uzorkovanja dva dana nakon obilne kiše, pa onda još dva tjedna nakon toga. Posebno će pratiti bušotinu najbližu otpadu gdje je pronađeno najviše PFAS-a. Na PFAS će testirati vodu 12 puta godišnje, na mikroplastiku četiri. Jednako često će testirati vodu na PFAS na šest novih piezometara, na dubokom zdencu Calcita GCL-2 i Mrđenovcu. Time se pokušava držati moguće širenje zagađenja pod kontrolom, kako bi se na vrijeme reagiralo ako do toga dođe. Sve to košta, pa ukupni trošak može biti puno veći od procijenjenih 40 milijuna eura.
Italiji ovakve situacije nažalost nisu nepoznanica. Štoviše, zbog ilegalnih odlagališta su završili pred Europskim sudom. Riječ je o području kraj Napulja kojeg zovu i 'Trokut smrti'. Zloglasna mafija Camorra{C}%3C!%2D%2DTgQPHd%7C%7C%7C%5B%5D%2D%2D%3E desetljećima je preuzimala posao zbrinjavanja industrijskog i toksičnog otpada iz cijele Europe te ga ilegalno zakapala u zemlju, spaljivala ili bacala na poljoprivredna imanja. Zbog zagađenog tla, vode i zraka, na tom su području zabilježene iznimno visoke stope oboljenja od raka, leukemije i drugih teških bolesti kod lokalnog stanovništva. Na kraju su građani potražili pravdu pred Europskim sudom za ljudska prava koji je presudio da Italija nije zaštitila građane od toksičnog otpada, naloživši državi izradu strategije sanacije i strategiju isplate odštete ljudima koji su se razboljeli ili čiji su članovi obitelji umrli zbog zagađenja.
Nakon toga, talijanski izvanredni povjerenik izvijestio je javnost o 20 takvih lokacija, među kojima su i područja Giugliana i Lo Uttaro u Kampaniji. Prije odluke o samom načinu sanacije na tim se lokacijama provodi karakterizacija zakopanog materijala, baš kao što će se provoditi u Gospiću ako prvi plan bude prihvaćen. Jednako tako se određuju granice kontaminacije, karakterizirati materijal te na temelju rezultata odlučiti koje se frakcije mogu oporabiti, a koje moraju biti uklonjene ili zbrinute.
No Talijani ne rješavaju tako svaki ilegalno zakopani otpad. Dio, gdje nema drugog načina, uopće ne iskopavaju nego ga 'trajno osiguraju da se zagađenje ne širi'. Drugim riječima, trajno ga prekriju geokompozitnim vodonepropusnim slojem, sustavom odvodnje i približno pola metra završnog vegetacijskog tla. Jednu lokaciju su sanirali na taj način za oko 1.61 milijun eura. Međutim, hrvatsko Ministarstvo zaštite okoliša to nije predvidjelo, pa se, na sreću, to ne bi trebalo tako ni 'zbrinuti'.
24sata © 2026
