News

Komentari 33

Bio je rođeni vođa, poštovan i hrabar: Njega su svi slušali...

Bio je rođeni vođa, poštovan i hrabar: Njega su svi slušali...

Legendarni zapovjednik Specijalne jedinice Ajkula i heroj domovinskog rata Marino Jakominić svojim vojnicima je bio kao otac. Smatrali su ga svojim zaštitnikom i bespogovorno slušali..

Donosimo vam specijal o petorici junaka Domovinskog rata koji ne smiju biti zaboravljeni. O njima se rijetko govori i piše, o njima šira javnost malo ili gotovo ništa ne zna. Oni su istinski heroji, ljudi koji su se na samom početku agresije na Hrvatsku dobrovoljno javili braniti svoju zemlju, Žrtvovali se za dobrobit svog naroda. Svojim doprinosom, hrabrošću, iznimnim pothvatima, junačkim djelima na bojišnici, te časnim ponašanjem stvarali se i štitili ugled hrvatskih vojnika i bili primjer. 
Četvrti članak govori o Marino Jakominiću, nikad prežaljenom zapovjedniku 'Ajkula'..

- On je bio rođeni vođa, autoritativan, samouvjeren, hrabar, čvrst, iznimno pošten. Kada bi on govorio, a imao je dubok grlat glas, nije se čula ni muha i svi su slušali. Gdje god bi se pojavio izazivao je strahopoštovanje i bio je iznimno poštivan, ne samo od strane svojih suboraca već i od članova ostalih jedinica te tadašnjih generala.

POGLEDAJTE VIDEO:

Svojom karizmom i grubim šarmom osvajao je sve koji bi s njim došli u kontakt, dok je istovremeno bio izuzetno zaštitnički nastrojen, poput oca koji se brine za svoju djecu. Budimo realni, na rat se nitko nije naučio, ne postoji ta obuka, no on je sve te pomiješane osjećaje nesigurnosti i straha ublažio i s njim smo se osjećali sigurno - s ponosom opisuju legendarnog zapovjednika Specijalne jedinice policije Ajkula i heroja Domovinskog rata Marina Jakominića njegovi nekadašnji suborci, a današnji voditelj službe kriminaliteta droga Hari Brnad te današnji zapovjednik specijalne policije Rijeka Marinko Marjanović. 

Od tragične pogibije ratnog zapovjednika na obroncima Velebita podno Visočice prošlo je dvadeset i šest godina, no sjećanje na njega zauvijek će ostati urezano u srcima onih koji su ga poznavali. 

'Odmah se nametnuo kao pravi vođa'

Rođen 1956. godine u Rijeci, gdje završava osnovnu i srednju školu, Marino Jakominić po odsluženju vojnog roka zapošljava se u INA - Rafineriji nafte Rijeka. Početkom rujna '79.godine stupa u policiju, a uz rad završava Višu policijsku školu na fakultetu kriminalitičkih znanosti, radeći nakom toga na raznim poslovima ovlaštene službene osobe u gradskim policijskim postajama.

Početkom rata, točnije u rujnu 1991. godine, imenovan je zapovjednikom posebne jedinice policije na kojoj dužnosti ostaje do tragične pogibije 29. kolovoza 1992. godine, no i prije tog imenovanja bio je angažiran kao policajac PU Primorsko-goranske na terenima zahvaćenim srpskom pobunom. 

- Marina smo prvi put upoznali kada po preuzimanju jedinice odlazi na Gospićko ratište gdje su se vodile borbe za spašavanje grada, odnosno deblokada tamošnjih vojarni. To je bio prvi put da je zapovjedao borbenom jedinicom i odmah se nametnuo kao pravi vođa te preuzeo odgovornost, no ne kao neki iz stožera, već zajedno s nama, s ljudima na terenu, noseći stvari i oružje i uvijek u prvim redovima. Bio je stariji od nas, imao najviše iskustva, mi smo svi tek bili u svojim dvadesetima i gledali smo ga kao oca, zaštitnika. No on je prepoznavao znanja i kvalitete i nas mlađih i uvijek bio spreman učiti te bio vrlo dobar poznavatelj ljudske psihe. Brinuo se i o našem zdravlju te puno pažnje posvećivao borbenoj i fizičkoj spremnosti. U vrijeme kad su drugi odmarali mi smo ustajali u šest i odlazili na trčanje i borbene vježbe. Sjećam se kako mu je zabrinuta supruga jednom prilikom sugerirala da se povuče i promijeni posao budući da je bio otac malodobne djece, sina od devet i kćeri od dvanest godina, no on joj brižno odgovorio da ne može jer na ratištu ima još 90-tero djece - stegnutog grla prisjeća se Marjanović.

'Uvijek je radije izlagao sebe nego druge'

- I ja se sjećam kada smo na Visočici osvojili 9 kilometara neprijateljskog teritorija i išli ispred jedinice s pipalicama za mine, a Marino, onako uvijek budan i fokusiran, osjetio da smo u dubini opasnog terena te graknuo "Marš nazad!", vi imate malu djecu. Uvijek je birao radije izložiti sebe kako bi zaštito svoje i uvijek bio uzor - dodaje Brnad. 

Njegove ratne sposobnosti i kvalitete vrlo brzo prepoznali su tadašnji hrvatski generali, koji mu dodjeljuju složene i zahtjevne zadatke u kojima je njegova jedinica uvijek bila u "špici".

Nakon osnutka Hrvatske vojske i povratka na redovne zadaće u travnju 1992. godine, sa jedinicom od 50 "svojih" ljudi odlazi u opkoljeni Dubrovnik s ciljem deblokade komunikacije grada i okolice. 

U tijeku oslobađanja južnih pravaca prema Župi i Konavlima ističe se svojim zapovjednim stilom i djelovanjem te posebno brigom za svakog pojedinca.
- On je tamo otišao mjesec dana prije svih nas kako bi pripremio teren i iskordinirao sve s HV-om. Mi smo bili prva jedinica koja je ušla u Dubrovnik, a kada smo došli tamo shvatili smo koliko ga poštuju i ostali suborci, svi su slijedili njegov trag. Nikad nećemo zaboraviti nevjerojatnu simbiozu njega i Josipa Kukuljana (tadašnjeg načelnika policijske uprave u Dubrovniku), dva čovjeka koja su se tako dobro i lijepo poštivali - sa sjetom u očima prisjećaju se nekadašnji suborci.

'Kad je poginuo osjećali smo se izgubljeno'

Zadatak, koji je trajao sedamdesetak dana, uspješno je izvršen, nakon čega se hrabri vođa sa svojim dečkima vraća u Rijeku. No, rasplamsavanje ratnih događanja na ličkom dijelu bojišnice traži novo angažiranje riječkih specijalaca radi uspostave punktova i nadzora na velebitskim perivojima i visovima kojima su prijetili srpski pobunjenici.

- Krenuli smo iz Kutine i Gospića kako bi osigurali put od podnožja do Visočice i bili prva jedinica koja se popela na strminu od 45 stupnjeva do srušenog doma gdje smo donijeli materijale za izgradnju objekata za spavanje. Noć prije kobnog jutra gradili smo spavaonice do tri ujutro, a po zapovjedi ja sam zorom trebao krenuti nazad u Gospić po hranu. No, kako bi poštedio iscrpljene dečke, Marino je ponovo uzeo odgovornost na sebe, nije me probudio i sa petero specijalaca iz Gospića osobno krenuo kamionom prema gradu, čak nije htio sjeti u kabinu nego se smjestio iza sjedala. Pola sata nakon njegovog odlaska čuli smo pucanj koji nas je prenio iz sna.

Nedugo nakon toga specijalac na straži rekao je kako je čuo da je poginuo jedan naš, a kako je Marino bio jedini "naš", znali smo da je to on. Četvorica specijalaca su ranjena, jedan je ispao iz kamiona, a Marino je pogođen u srce... To je bio strašan pogodak za sve nas. Osjećali smo se izgubljeni, kao bez glave i nismo više bili sposobni nastaviti dalje. To je osjetio i general Markač i nedugo nakon toga poslao je zamjenu - s velikom tugom u očima jedva izgovaraju Brnad i Marjanović prisjećajući se kobnog 29. kolovoza kada je u zasjedi četnika iz Divosela poginuo neprežaljeni zapovjednik.

U znak sjećanja na Marina Jakominića i njegov doprinos u Domovinskom ratu, njegovo ime nosi ulica na području Kantride u Rijeci, kao i ophodni policijski brod.


- Mnogo je godina prošlo i neka sjećanja s vremenom blijede, ali ljudske osobine poput Marinovih, način na koji je radio i pristupao ljudima, zauvijek će ostati u nama gdje je ostavio dio sebe. Njemu na čast mi danas prenosimo dio njega i preslikavamo njegov uzor prema mlađim naraštajima i svim ljudima općenito.

Nikad neću zaboraviti kada mi je na dočeku generala po povratku iz Haaga prišao Markač, stisnuo ruku i rekao - "Da je barem sada i Marino s nama". Da se razumijemo, rat je odnio previše života, nedostaju nam svi naši poginuli dečki i Marino nije bio jedina, ali je bio velika žrtva i ostavio je najveći trag. Nikada ga nećemo zaboraviti - zaključuju Jakominićevi nekadašnji suborci.

Najčitaniji članci