Jevgenij Nikolov, jedan od trojice preživjelih s Bourbon Rhodea, otkrio je detalje havarije broda šibenskoga kapetana u rujnu 2019. Motori su im otkazali, a zbog neispravnih uređaja nisu ni znali da idu na uragan
PREŽIVJELI S BOURBON RHODEA
'Bio sam uz kapetana Miškića. Vikao je: Mayday! Mayday! Naš brod potonuo je za 13 minuta...'
Svu jad i bijedu tvrtke Bourbon, čiji je brod s kapetanom Dinom Miškićem potonuo na Atlantiku 26. rujna 2019. godine, otkriva potresno svjedočanstvo Jevgenija Nikolova, jednog od trojice preživjelih. Za magazin Morskoj ukrajinski pomorac iz Odese otkrio je neljudski odnos ljudi iz kompanije prema posadi. Od njih 14, samo trojica su preživjela havariju.
Pokretanje videa...
01:45
Već na otoku Martinique, gdje su trojica preživjelih transportirana u medicinsku kliniku nakon tri dana plutanja Atlantikom na splavi, borbe s uraganom, halucinacijama i valovima od deset metara, započela su brojna ispitivanja: policija pa predstavnici Bourbona. Tvrtka je dovela i njihovu rodbinu na otok - majka i djevojka odletjele su do Jevgenija.
- Stigao je i gospodin Boucher, drugi čovjek grupe Bourbon, s njim i zaposlenik tvrtke koji je bio izravno odgovoran za Bourbon Rhode - priča Nikolov:
- Rekli su da će pomoći, da će nas nakon pružanja medicinske pomoći preseliti u hotel. A potom - prema stanju. Ako zdravlje dopusti, a dopuste i liječnici, vratit će nas kućama.
Sramotno ponašanje kompanije
Bili su, kaže, okruženi vrlo dobrim liječnicima, izvrsnim psihologom. Ispočetka, činilo se da tvrtka brine za njih. Uistinu su prebačeni u hotel. Međutim...
- Ubrzo su nam ograničili dnevnu prehranu na određenu količinu. Nekoliko sam puta slučajno premašio ograničenje koje je postavila tvrtka i želio sam dodatno platiti obroke, ali hotelsko osoblje odbilo mi je uzeti novac - prisjeća se ukrajinski pomorac.
Osiguravajuće društvo bilo je, kaže, u stalnom kontaktu s preživjelima. Uvjeravali su ih da će se pobrinuti za sve. Najviše rukovodstvo tvrtke obećavalo je pružiti bilo kakvu pomoć. Međutim, stvarnost se nevjerojatno razlikovala od onoga što je obećano. Ubrzo su počeli problemi s uplatama od osiguranja.
- Po povratku, tvrtka me uputila u privatnu medicinsku kliniku Odrex na liječenje i rehabilitaciju. Rekli su mi da sakupljam račune koji potvrđuju moje troškove. Međutim, kad sam pokušao dobiti naknadu troškova, ispostavilo se da odgovorni zaposlenici nisu znali tko bi za što trebao platiti i tko bi za što trebao odgovarati. Osiguravatelji su me slali predstavniku tvrtke Olgi Ivanovoj, a predstavnik tvrtke preusmjerio me natrag u osiguravajuće društvo - kaže Nikolov.
- Odvjetnik kojeg je imenovao vlasnik broda, Jevgenij Sukačev, nakon nekoliko e-mailova jednostavno je nestao, prestao odgovarati. Kontaktirao sam preživjelog montera Igora Morozova, koji živi u Rusiji, i on ima istu situaciju. Tvrtka ne odgovara ni na njegove zahtjeve...
"A što biste vi htjeli?! Pa preživjeli ste"
Sve što je dobio bila je, kaže, četveromjesečna plaća prema ugovoru, kao i tromjesečna isplata bolovanja u iznosu od tisuću eura.
- Odvjetnik tvrtke Jevgenij Sukačev čak mi je u jednom trenutku rekao: ‘Preživjeli ste i nemate pravo ni na što’. Da, preživio sam, ali po kakvoj cijeni?! Nije lako skočiti u vodu i preživjeti, borio sam se tri dana da bih preživio. Vidio sam kako drugi umiru, vidio sam kako umiru oni koji su pokušali spasiti se sa mnom... U proteklih godinu dana od potonuća broda tvrtka Bourbon nikad nije kontaktirala preživjele mornare kako bi razjasnila njihovo zdravstveno stanje. Rezultati istrage još nisu objavljeni. Počinitelji nisu identificirani i kažnjeni.
- Ono što se dogodilo nemoguće je jednostavno izbrisati. Prošla je godina, a ja još ne mogu zaboraviti ovaj užas, strah i duboki očaj. U bijesnim valovima Atlantika ostali su naši drugovi. Netko je poslao naš tegljač u sigurnu smrt. Želim pravdu. Želim da se utvrdi istina i da se počinitelji kazne. Borit ću se za to, bez obzira na cijenu - kaže Nikolov i počinje rekonstrukciju što se točno dogodilo brodu šibenskog kapetana u rujnu 2019.
Dobrodošli na Bourbon Rhode: Hrđa i rupe posvuda
- U srpnju 2019. otišao sam u Španjolsku kako bih se ukrcao na brod Bourbon Rhode u Las Palmasu. Mislio sam, putovanje bi trebalo biti dobro: poznata francuska tvrtka, dobri brodovi... No čim sam nagazio na brod, bio sam, blago rečeno, šokiran onim što sam vidio: posvuda je bilo hrđe, rupa, pustoši, prljavštine - rekao je za pomorski magazin “Morskoj” preživjeli mornar.
- Prije putovanja pristali smo na popravak i dobili smo dva tjedna da dovedemo brod u red. Međutim, za popravak nije bilo materijala i rezervnih dijelova: sve je trebalo naručiti i pričekati. Što reći, nisam imao ni radno odijelo - dva sam tjedna radio u majici, kratkim hlačama, tenisicama i kacigi. Ali pokušavali smo i radili. Moramo odati počast, posada je bila vrlo dobra - kaže Nikolov.
Financijske poteškoće tvrtke više nikome nisu bile tajna. Svakog dana zastoja Bourbon Rhode koštao je brodovlasnika, što je i bio razlog žurbe. No brod je bio u tako lošem stanju da je, umjesto dva tjedna, mjesec i pol stajao u popravku...
Jedan čovjek iskrcao se s broda. Bio je to član posade koji je odmah shvatio da Borubon Rhode nema šanse stići do Gvajane.
"Neka vam Bog da da stignete na odredište"
- Stalno je ponavljao da brod ne smije isploviti. Taj kolega odbio je ukrcati se na Bourbon Rhode. Napuštajući brod, rekao mi je: “Neka ti Bog da da dođeš do Gvajane” - priča Nikolov.
Tegljač je međutim ipak “uspješno” prošao sve provjere i pripremao se za odlazak na more. Posadu nisu upozorile ni obalne službe, niti operater tvrtke da se na ruti broda sprema snažni uragan. To nisu znali.
- Ma ni prije isplovljavanja brodski Internet nije radio!
U noći 19. rujna Bourbon Rhode isplovio je ka Južnoj Americi. Istodobno se u Atlantskom oceanu počeo stvarati uragan “Lorenzo”. Ubrzo je eskalirao do maksimuma i ‘kategorije 5’ na ljestvici uragana.
- Plovili smo u početku normalno - brzinom od 9 čvorova. Davali smo sve od sebe, željeli smo pokazati da smo profesionalci. U strojarnici su momci neprestano rješavali probleme. Prijetnje smo postali svjesni tri dana prije tragedije. Kao što su mi rekli, imali smo samo jedan izlaz - pregaziti uragan. Ali počeli su problemi s motorima: jedan je imao vrući ležaj, drugi je jednostavno radio vrlo loše. Brzina broda pala je na pet-šest čvorova, dok nam je uragan jurnuo preko puta snagom od 15 čvorova - prisjeća se Nikolov.
Na mostu s Dinom Miškićem: "S.O.S! Tonemo!"
Ujutro 25. rujna brod je još jače bacalo i kotrljalo, a navečer nitko nije jeo, pio ili spavao. Trup broda tresao se od stalnih udara snažnih valova. Mornari nisu imali ni minute predaha.
- Bio sam na komandnom mostu s kapetanom Dinom Miškićem i prvim časnikom. Oko jedan ujutro čuo sam kako glavni mehaničar preko radija viče kapetanu da smo poplavljeni, a sustav ispumpavanja vode ne radi. Kapetan me poslao u strojarnicu, gdje mi je 3. mehaničar izletio u susret. Vikao je: “Moramo dati SOS signal! Tonemo!“ Kad sam zadnji put bio na mostu, brzina vjetra na anemometru zaustavila se na 75 metara u sekundi. Zapelo je i nije se promijenilo, iako su nam kasnije rekli da je maksimalna brzina uragana premašila 150 metara u sekundi.
Tada nisam znao je li netko iz tima uspio kontaktirati tvrtku. Satelitski telefon definitivno nije radio, kao ni Internet...
More je, piše “Morskoj”, prodiralo sa svih strana.
- Ne znam jesu li isključeni motori ili su sami prestali raditi, ali brod je izgubio brzinu i počeo zanositi. Svaki član posade borio se za preživljavanje plovila, za svoj život i živote svojih kolega. S mosta gdje je bio kapetan čuo sam uzvike ‘Mayday! Mayday!’ Vjačeslav je došao iz strojarnice i rekao nam: ‘Ovo je kraj, moramo se pripremiti za najgore.’ - priča preživjeli mornar s Bourbon Rhodea i nastavlja:
- Kapetan je odmah naredio da se pripreme splavi za spašavanje. Brod se već prilično nagnuo na desni bok, tako da splavi nije bilo moguće koristiti s te strane. Pokušaj oslobađanja splavi s lijeve strane također nije uspio. Bez obzira kako smo pokušali, mehanizam za odvajanje splavi i plovila nije radio. Mornar Dmitrij, oslonjen leđima na oplatu broda i stopalima na splavi, pokušao ga je osloboditi, ali ništa... Kad sam se vratio na most, kapetan i mi je rekao da je na naš signal nevolje odgovorio brod koji je pet sati od nas i moramo izdržati dok ne stigne pomoć. I pokušavali smo, borili se. Vrijeme je prolazilo i postajalo je sve jasnije i jasnije da Bourbon Rhode neće izdržati ni dva sata, kamoli pet.
Tegljač je potonuo za 13 minuta
Svanulo je, ali kao da i nije. Generator za nuždu počeo je otkazivati. Svjetla su treperila. Vidljivost je bila praktički nula. Sve je okolo, kaže Nikolov, bilo crno. Kao da je noć.
- Shvatili smo da ćemo morati skočiti, inače se nećemo spasiti. Vidio sam strah u očima jednog od članova posade. Već se predao. Govorio je: “Ne želim umrijeti, ne želim ići u pakao.” Glavni inženjer prvi je skočio u vodu. Prije skoka, viknuo mi je: “Moramo skočiti, Ženja, za što stojiš? Moramo skočiti jer ćemo umrijeti.” Bilo je zastrašujuće skočiti, ali svejedno sam skočio u kipuće more. Sjećam se pulsirajuće misli u mojoj glavi - samo da me val ne baci na propelere Bourbon Rhodea. Skočio sam i počeo plivati svom snagom. Valovi me udaraju jednog po jednog, sprečavajući me da dišem. Nedaleko od mene bio je mornar Dmitrij, koji je skočio u gotovo istodobno sa mnom. Odjednom je Dmitrij povikao: “Splav, Ženja! Splav!” Dima je doplivao do splavi, a ja sam počeo zviždati zvižduk pričvršćen za spasilački prsluk, pokušavajući privući pažnju ostalih momaka...
Splav za spašavanje pričvršćena je inače na brod konopom, koji se automatski razdvaja posebnim mehanizmom ako brod potone dublje od četiri-pet metara. Ako se to ne dogodi, na splavi je poseban nož da se konop može presjeći. No, najvjerojatnije je nož ispao kad se splav odvojila od plovila, mornari ga nisu mogli pronaći. Bio je 26. rujna 2019. i točno u 12:28 tegljač Bourbon Rhode, odnosno šibenski kapetan Dino Miškić, posljednji put kontaktiraju ured. Kako se kasnije pokazalo, brod je potonuo za 13 minuta.
Molitva Bogu na splavi
- Ne znam koliko dugo smo se davili ni koliko smo se mora nagutali. Mislio sam da je kraj. A onda sam odjednom osjetio da je pritisak oslabio. Brod je pustio splav, a mi smo doslovno izletjeli iz vode, kao katapultirani! Splav se okrenula naopako i nekako smo ostali na površini držeći se za njega. Vjetar je splav tukao i mučio, ali nas smo se petorica držali za njega svom snagom: ja, glavni inženjer Aleksandar, mornari Jevgenij i Dmitrij te monter Igor...
- Vjetar je bio toliko jak da se prsluk za spašavanje neprestano otkidao sa starijeg mehaničara, a mi smo, čvrsto se držeći za konop, pomogli Saši da ga popravi. Još jedan nalet vjetra otpuhao je uže za koje smo se Saša i ja držali. On se nije više mogao držati, vjetar ga je odnio u tamu. Činilo se da više nema nade, osjećao sam kako mi snaga odlazi. Sjećanja na rodbinu i prijatelje proletjela su mi glavom poput slika. Došla je spoznaja da ih više nikad neću vidjeti. Molio sam Boga da mi oprosti grijehe - priča Nikolov.
Vezali su se, priča Nikolov, konopcima koji su se urezivali u tijelo, trgajući kožu. Slana voda oceana pekla im je rane. Orkanski vjetar stvorio je gusti sloj vodene prašine iznad razine mora - praktički se nije moglo disati. Odjednom, našli su se u samome oku uragana, a to je područje relativne smirenosti.
U oku uragana
- Bili smo u središtu uragana oko pola sata a da nismo ni znali, mislili smo da je gotovo. Jer valovi su odjednom postali mali, oko dva metra. Uokolo tama, čulo se brujanje. Uspjeli smo se popeti na još uvijek okrenutu splav. Prekrižili smo se kako bismo održali ravnotežu. No mir nije dugo trajao... Mornara Jevgenija Melgunova povukao je iznenadni val. Sad su ostala trojica. Splav je, međutim, prošao kroz oko uragana i opet se našao u stihiji. Vjetar je opet tukao i mučio, bacao ih i uvrtao u zrak. Svom snagom držali su sigurnosne konope.
- Drugog dana počela je kiša. Ovo je jedini put da smo pili vodu. U nekom trenutku vrijeme se malo raščistilo i ugledali smo veliki avion. Skrenuo je točno pokraj nas, a mi smo vjerovali da nas je primijetio i vrlo brzo će nas spasiti. Najvjerojatnije je to bio meteorološki izviđački zrakoplov koji je prikupljao podatke za analizu vremenskih prilika. U međuvremenu, vrijeme se ponovno počelo pogoršavati. Uz kišu, grom je počeo udarati. Tako je glasno gruvalo da je praktički oglušio nas trojicu preostalih. Ubrzo nam je postalo jasno da splav nisu vidjeli iz aviona - priča Nikolov:
- Noću trećeg dana počeli smo se smrzavati, zdravstveno stanje je bilo užasno; stalno smo bili preplavljeni hladnom vodom. Halucinirali smo, ponekad nismo mogli razlikovati stvarnost od vizije. Oko tri sata ujutro iznenada smo ugledali jarko svjetlo reflektora. Nije to bila fatamorgana - pored je prolazio brod! Igor je imao mali svjetionik na prsluku, a mi smo nekoliko puta pokušali sjesti na splav i mahnuti svjetionikom. Ali ništa. Prošli su i nisu nas primijetili...
Napokon - spas!
Tek trećeg dana, kad se oluja malo stišala, mornari su uspjeli okrenuti splav i ući unutra.
- Samo smo ležali tamo. Ne znam koliko je sati prošlo, ali odjednom smo začuli tutnjavu aviona. Letio je točno nad nama. To se već dogodilo. Ali odjednom čujemo da je avion ušao u drugi krug! Treći, četvrti, peti... Primijetili su nas! Potekle su mi suze radosnice. Skinuli smo prsluke i počeli im mahati... - priča spašeni ruski mornar.
Ubrzo je stigao brod Piet i spas za trojicu. Na žalost, među njima nije bio Dino Miškić.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
