Blanka Vlašić: Slobodna sam, ali me uvijek netko zanima...

Ne idu je Olimpijske igre, u Sidneyu je bila premlada, u Ateni bolesna i s kako se pisalo “najljepšom suzom Olimpijade”. Nastavilo se s Pekingom gdje je Tia Hellebaut “poludjela” i ostavila joj “samo” srebro, a nastup u Londonu onemogućila je ozljeda Ahilove tetive. Unatoč karijeri koja traje već 12 godina i bezbrojnim pobjedama, malo tko može reći da zna “tko je Blanka zapravo”. Mnogi joj zamjeraju da rijetko otpozdravlja publici, da na natjecanjima izgleda kao “čelična lady”, da se premalo veseli...

Možda je to zato što je prije nekoliko godina u namjeri da je zaštiti od pretjeranog pritiska sve obveze u odnosima s medijima preuzeo na sebe otac Joško, pa Blanka nije imala prilike da iskaže svoju osobnost. Evo nove šanse...

24express: Stvarno, zašto tako rijetko šalješ poljupce publici?

- Nije istina da sam hladna prema publici. To je jednostavno skroz drugi film, taj kad na natjecanju izađeš pred punim stadionom. Ja se zapravo ponašam tako da na neki način ohrabrim sebe u svemu tome, ne može to shvatiti netko tko nije bio u takvoj situaciji. A kad preskočim letvicu, kriknem od sreće i stisnem šaku, kao i svaki drugi sportaš. Da sam muškarac, to mi sigurno nitko ne bi predbacio.

24express: Mnogi smatraju da je vrijeme tvojih najvećih uspjeha prošlo. Kako ti gledaš na to, imaš li još motiva za dalje?

- Kad sam počinjala, uvijek sam mislila da ću osvajati medalje, biti svjetska prvakinja i slično. Sve sam to ostvarila i ako više nikad ne budem skakala, znat ću da sam napravila najviše što sam mogla, da sam ostvarila fenomenalnu karijeru.

24express: Ali neće baš biti tako?

- Neće, nastavit ću, i to s posebnim guštom. Nakon operacije osjećam se kao da nikad ništa nisam osvojila i idem ispočetka. To je specifičan osjećaj, jer prvi put je inače samo jednom...

24express: Olimpijsko zlato još ti je jednom izmaklo iako se govorilo da ćeš biti višestruka olimpijska pobjednica. Slično je bilo s Goranom Ivaniševićem, za njega se govorilo da će osvojiti deset Wimbledona, ali otkad je izgubio finale 1992. s Agassijem, sve je krenulo naopako. Misliš li da ćeš ikada osvojiti olimpijsko zlato?

- Ne znam, a i ne razmišljam o tome. Osim toga, Peking mi je bio jedina prava prilika. U Sidneyu sam bila premlada, u Ateni bolesna, a evo i London sam sad propustila zbog ozljede. A taj Peking..., tko zna, možda više nikad 205 cm neće biti premalo za zlato. Ali bez obzira na to, ne vjerujem u ta proročanstva, loše “omene”, mislim da to ljudi izmisle da nađu opravdanje za neuspjeh.

24express: Treniraš više od šest sati dnevno. Imaš li kakav hobi uz to?

- Nemam klasičan hobi, ali pišem poeziju i prozu, uglavnom poeziju. Počela sam s nekih 13-14 godina i to traje i danas. Nema to veze sa skakanjem, to su emotivna stanja vezana za život. Nije to dnevnik, ali volim vidjeti što sam pisala prije nekoliko godina, tada se točno sjetim kako sam se u tim trenucima osjećala. To je jedan od načina na koji ‘radim’ na svom psihološkom aspektu. Ali ne razmišljam o objavljivanju toga, ni slučajno!

>>> Cijeli intervju pročitajte u 24sataExpressu