Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

'Boli me kad mi djeca kažu da im fali mama. I meni nedostaje'

IZVEO IH NA PRAVI PUT: Marija Živković je nestala u ratnom Vukovaru 1991. godine. Nakon povratka iz logora, Slavko je preuzeo brigu o kćeri i sinu. Završili su škole i podarili mu unučad...

PRETPLATITE SE ZA JOŠ OVAKVOG SADRŽAJA:

Pušten sam iz logora. Kad sam malo došao k sebi, uzeo sam djecu. Bilo je svakako. Morao sam naučiti kuhati, spremati, i kolače sam pekao. Pa djeca su mala, moraju sve imati. Žena mi je falila svaki dan. I danas mi fali. Ja sam nju izabrao, i ona mene. I kod matičara i u crkvi smo dali svoju riječ da ćemo ostati zajedno dok netko ne umre, kaže Slavko Živković (64) iz Vukovara gutajući suze. Ni 26 godina nakon rata, nakon toliko nadanja i traženja, nije spreman prihvatiti da njegove supruge Marije nema. Imala je samo 33 godine kad je odvedena iz njihova doma u nepoznato.

POGLEDAJTE VIDEO:

Nije je prebolio: 'Boli me kad mi djeca kažu da im fali mama'

IZVEO IH NA PRAVI PUT: Marija Živković je nestala u ratnom Vukovaru 1991. godine. Slavko je preuzeo brigu o djeci. Završili su škole i podarili mu unučad DVA DESETLJEĆA BOLI I PATNJE: Donosimo najpotresnije ispovijesti majki i supruga koje već 25 godina traže svoje nestale u Domovinskom ratu.

Odlučila je čuvati dom

A predratni život bio im je bajka.

- Radio sam u Vupiku i imao veliku plaću. Supruga je bila domaćica, što je meni bilo drago jer je tako mogla voditi računa o djeci, Slavici i Željku, koji su imali 12 i 13 godina kad je počeo rat. Ustajao sam u 4.30 sati, odlazio na posao i radio cijeli dan. Bio sam miran jer sam znao da će supruga probuditi djecu, dati im doručak i spremiti ih u školu. Politikom se nikad nisam bavio. Ne volim je ni danas. Ja sam volio sport i uvijek su me krivo gledali zato što volim Dinamo. Moju su ženu krivo gledali što je voljela otići u crkvu na misu - prisjeća se kraja 80-ih godina Slavko dodajući kako je bio svjestan da će biti rata jer se u Vukovar doseljavalo sve više Srba. Bilo ih je puno u policiji, vojarni, na rukovodećim mjestima... Da treba braniti svoj dom Živkovići su shvatili odmah nakon događaja u Borovu Selu.

Foto: Marko Podgoršćak

- Borovo Selo, u kojemu su bili moji roditelji, bilo je opkoljeno. Djeca narodnih manjina otišla su na more. Srbi su svoju djecu sklonili u Vojvodinu jer su znali što će se dogoditi. A ja sam išao u žetvu i istodobno držao straže u ulici. Cijelu noć bio sam na straži, a potom odlazio na posao. Djecu smo poslali u Ivankovo. Vrlo brzo je Vukovar bio u neprijateljskom okruženju. U grad se više nije moglo - priča dalje Slavko koji je na prvim linijama bio s bratom i nećacima. Držali su položaje u svojem naselju koje je trpjelo jake napade iz okolnih srpskih sela. Njegova supruga Marija iz Ivankova se vratila u Vukovar jer nije htjela ostaviti kuću i pune zamrzivače mesa. Brinula se što će s time biti ako nestane struje. Dok se moglo, s drugim je ženama iz naselja kuhala obroke i odnosila braniteljima na položaje. A onda su naselje okružili tenkovi, vojska ih je potjerala s linija obrane i cijelo naselje je palo.

Odveli je iz obiteljske kuće

- Zadnji put sa suprugom sam bio 14. 9. 1991. Rekao sam joj da idem na položaj i da ću doći oko dva te neka mi spremi nešto za jelo. Međutim, oko pola dva je počeo napad, probili su naše redove tenkovima, nisam se više mogao vratiti kući. Mi smo ostali odsječeni. Tenkovi su nadirali. Nismo ih imali čime zaustaviti. Žene su ostale u naselju. Nismo imali ni motorolu da možemo stupiti u kontakt s drugima, vidjeti što se gdje događa. Nismo znali kamo da idemo - prisjeća se Slavko kobnog dana kad ga je rat razdvojio od supruge. Tenkovi su išli od kuće do kuće. Na njima su sjedili lokalni Srbi i govorili koju kuću treba raznijeti, a koju ne. Išli su od podruma do podruma, tjerali ljude, bacali bombe unutra, ubijali čitave obitelji.

Foto: Marko Podgoršćak

- U moju kuću je nakon pada naselja došao jedan iz susjedne ulice, razbio vrata, ušao, našao moju suprugu preplašenu skrivenu u kupaonici. Uhitio ju je, uzeo moj pištolj te je odveo. Ja njega ne poznajem. Navodno i danas živi u Vukovaru. Ne znam gdje da ga potražim, da ga pitam gdje mi je žena. Oni su se na njoj iživljavali. Vodili su je u Negoslavce na ispitivanje, gdje im je bio stožer. Pa su je vodili od podruma do podruma, u vojarnu i kojekuda - kaže tiho Slavko koji je sve to čuo nakon što se na sve strane raspitivao o supruzi.

Njezinu sudbinu dijelile su i druge uhićene žene. Neke su višestruko silovane jer su služile četnicima za seksualno zlostavljanje. Raspitujući se o svojoj Mariji, Slavko je došao do žene koja je preživjela sve te strahote.

Završio u logoru

- Ona je imala novca i potplatila je jednog Srbina da je odvede na Surčin. Otišla je u Njemačku kod roditelja. Upravo je ona bila s mojom suprugom i posljednja ju je vidjela. Bio je 20. listopad, kad su ih obje odveli u dvorište Veleprometa na ispitivanje. Rekla je da su došla dva Srbina iz Vukovara, koje poznajem, da su moju suprugu strpali u automobil i odvezli je cestom prema Negoslavcima. Ona nije znala gdje su je odvezli, a ni do danas nisam to saznao - kaže Slavko Živković, koji je na drugom kraju grada, dva dana nakon toga, ranjen u noge od gelera. Završio je u bolnici, odakle su ga poslali jer nije bilo mjesta u bolnici pa se smjestio u jednom napuštenom stanu.

Foto: Marko Podgoršćak

- Nisam znao kamo bih. Moja kuća bila je zauzeta. Ostao sam bez uniforme i gotovo gol. Nisam imao što obući pa sam obukao neku žensku odjeću koju sam našao u ormaru tog stana. I gaće i potkošulju, rifle i neki šareni džemper. Sve žensko. Tako su me i zarobili te sam takav bio u Stajićevu, takvog su me tamo i tukli - sjeća se dalje Slavko svoje vukovarske golgote.

U logoru je bio s dva brata, tatom i nećakom, od 18. studenog 1991. do velike razmjene u Nemetinu 27. ožujka 1992. Na razmjeni ga nitko nije dočekao. Nije imao tko. Djeci se pokušao javiti preko poruka Crvenog križa, ali nije znao jesu li ih dobili. Uostalom, nije ni želio da ga vide takvoga. Od čovjeka sa 100 kilograma došao je na sjenu od 50.

Jedva se riješio depresije

- Nisu oni bili ni svjesni što se događa. Baka i djed su im rekli da su mama i tata ostali u Vukovaru. Kad sam ih vidio, nisam ih prepoznao. Nisu ni oni mene. Hvala Bogu pa me nisu pitali gdje je mama - plačući govori Slavko kojemu tek tad slijedi prava borba.

- Došao sam iz logora. Ni fizički ni psihički nisam bio kako treba. Kako ću sad sa svojom djecom kad ne znam ni što bih sam sa sobom? Bio sam depresivan. Htio sam se ubiti. Baš me je vuklo da se bacim sa savskog mosta. Mogu ja biti kako hoću dobar, ali narod kaže: ‘Otac k’o kolac’. Mama je ta koja tetoši djecu, mazi ih, ugađa im... Tata je da bude muško, za muške poslove. Bilo mi je teško kad god bi mi rekli da im fali mama. Nekako smo izgurali godine u progonstvu u Puli, gdje sam dobio stan. Postali su punoljetni, završili škole, počeli raditi. Otišli. Ja sam se vratio u Vukovar. Onda sam opet imao fazu da mi je sve svejedno - kaže Slavko, koji je potom dobio unučad pa mu se život ponovno učinio ljepšim.

- Drago mi je kad dođu. Vrište, skaču, pa im kupim neku igračku. Ali svaki put kad ih gledam pomislim kako mi ih je žao. Kako bi im bilo lijepo da je moja žena živa, kako bi unučad dadiljala, brinula o njima - govori Slavko kroz suze.

Message