Borba protiv dronova i letjelica: Što Hrvatskoj nedostaje da nas opet ne iznenadi 'slučaj Jarun'

Neopaženi ulazak letjelice u zračni prostor svake zemlje je alarm da nešto u sustavu protuzrakoplovne obrane ne funkcionira. Dokaz je to da obrana zemlje nije sveobuhvatna i da postoje propusni slojevi.

Ako je besposadna letjelica Tu-141 Strizh na svojoj putanji uspjela proći nekoliko NATO zemalja (Rumunjska, Mađarska, Hrvatska) onda je to incident najviše razine jer svi očekujemo da je zračni prostor unutar NATO članica apsolutno zaštićen. Težili smo ući u NATO i biti pod njegovim balističkim kišobranom. Pristupom u NATO mi smo obećali štiti svoj zračni prostor kako ratnim zrakoplovstvom, tako i dijeliti radarsku sliku.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

VIDEO

Danas se izvlači iz jarunskog tla: 'Po svemu sudeći, Hrvatska nije bila krajnji cilj letjelice'', Plenković pisao UN-u i NATO-u | Video: KanalRi

Za očekivati pametni odgovor od NATO i članica kroz čiji je prostor letjelica prošla je utopija, u njega će biti teško povjerovati, i za takvo nešto postoji više razloga. Početno objašnjenje da su letjelicu pratili cijelo vrijeme i da nije predstavljala ugrozu neće smiriti hrvatske građane. Kao ni to da ju nije bilo potrebno uništiti. Ako je tako onda su Rumunjska i Mađarska trebale informirati jedna drugu i predavati je na „granici“. Tako je Mađarska trebala upozoriti Hrvatsku. Apsurdno je što je Hrvatska 2019. godine potpisala sporazum s Mađarskom o zajedničkom djelovanju upravo u slučaju ovakvih događaja. Prema sporazumu mađarski avioni mogu ući u naš zračni prostor i naši u njihov.

Letjelica je mogla biti naoružana. Samo nekoliko kilograma eksploziva dovoljno je da uništi zgradu. Pala je na glavni grad suverene države, NATO članice, te to zahtjeva detaljnu istragu.

Kako letjelicu vide radari?

Veličina od 14 m vidljiva je na svakom vojnom radaru jer to je veličina slična avionu MiG-21. To nije sofisticirana i nevidljiva letjelica nego objekt nalik projektilu kojeg detektiraju i manji radari sekundarne vrste npr. radari za otkrivanje protuzrakoplovnih sustava na manjim i srednjim visinama, radari za otkrivanje topničkih projektila ili najnoviji višenamjenski. Civilni radari Hrvatske kontrole zračne plovidbe, kao sekundarni, dobivaju podatke od zrakoplova, ako imaju transponder. Ova letjelica nije ga imala i to je odmah trebalo biti alarmantno. Hrvatska vojska ima stacionarne američke radare FPS-117, visina od 1300 m je izazov za ovaj radar. Radar ima domet 450 km i državna granica njemu ne predstavlja točku od koje prati prijetnju. Na kraju, najmanje vjerojatno objašnjenje je greška operatora na radaru. Naknadno pregledavanje radara Mađarske i Hrvatske otkrilo je objekt što se može pripisati greški operatora radara.

Informacija da je dron bio sedam minuta u našem zračnom prostoru je prekratko vrijeme za reakciju borbenim avionima. Oni su u statusu spremnosti za polijetanje od 15 minuta, što znači da imaju toliko vremena od uzbunjivanja do podizanja u zrak. Brže rješenje je raketna protuzrakoplovna obrana koja treba biti u stalnoj spremnosti. NATO ju trenutno postavlja u Poljskoj, u Rumunjskoj, izgleda, nije u spremnosti. Radi se o sustavima Patriot koji su među najboljima u svijetu, i njihovi radari sigurno bi otkrili objekt ove veličine i alarmirali bi posade. Mađarska je 2020. kupila jedan od najmodernijih PZO sustava srednje daljine, norveško/američki NASAMS, koji bi trebao biti isporučen 2023. godine. Trenutno im nebo brane modernizirani raketni sustav 2K12 Kub, prijenosni Mistral Atlas i avioni Gripen.

Ova situacija treba otvoriti oči brojnim državama da stanje NATO štita nije dobro i da je krajnje vrijeme da se poduzmu odgovarajuće mjere. Ovisiti o drugima, saveznicima, partnerima, uzima danak vlastitoga neulaganja. Uvijek smo imali drugi prioritet, ali budnost je narušena i neulaganje u protuzrakoplovnu obranu na malim i srednjim daljinama trenutno nije napravilo znatnu štetu, što je najveća sreća. Vratila se zabrinutost građana, kao i kad smo vidjeli da nema održavanih atomskih skloništa  u slučaju nuklearne prijetnje.

Civilna obrana je jedna od okosnica obrane i vjerojatno kada bi se dublje ušlo u problematiku, također bi se došlo do sličnih zaključaka da smo osuđeni na improvizaciju tj. da nemamo funkcionalan sustav. Možemo reći da je to prepoznato na vrijeme i osnovan je sustav Domovinske sigurnosti koji uključuje brojne aktere iz raznih ministarstava.

Vojska u ovoj brojčanoj formaciji nije dovoljna, pričuva je potpuno reorganizirana, tek se uspostavlja i upoznaje s novom ustrojbenom organizacijom. Gotovo cjelokupan pričuvni sastav je ratni, nije pomlađen u dovoljnom broju jer je dragovoljno vojno osposobljavanje zamrznuto 2008. godine. Do danas nije osposobljeno dovoljno vojnika koji bi bili nova snaga postrojbi pričuve. Većina novoosposobljenih je ušlo u aktivni sastav. Godine uzimaju svoje, iz profesionalnog sastava sve više djelatnika odlazi u starosnu mirovinu.

I komercijalni dron može postati ubojito oružje

Besposadne letjelice, ili kraće dronovi, polako preuzimaju primat od aviona u izviđanju područja. Nalaze se u sastavu svih vojska jer nisu više skupe, a veoma su koristan alat u dobivanju trenutne slike s terena. Od komercijalnoga (kućnoga) drona lako je napraviti improviziranu ubojitu napravu koju loši igrači mogu iskoristiti da naprave znatnu štetu. S njime mogu napasti ključnu infrastrukturu, vrlo važnu osobu, vojne osobe ili tenk.

Komercijalne dronove je lako omesti, prizemljiti ili preuzeti kontrolu ukoliko su nabavljene odgovarajuće protumjere odnosno oprema. Najčešće se koriste prijenosna, ručna, protudronska oružja u vidu pušaka-ometača GPS signala i frekvencije rada drona. Dovoljno ih je usmjeriti prema dronu i u izborniku puške odabrati način djelovanja, od sigurnog prizemljenja, vraćanja na početnu točku ili prekid rada odnosno uništenje što je posebno opasno ako je naoružan. Učinkovite daljine djelovanja su od nekoliko stotina metara do dva km. Nedostatak im je ograničen rad, ovisan o kapacitetu baterije koja je osnova za učinkovit rad. U načelu je to od sat vremena do samo nekoliko sati u pripravnosti.

Fiksni ili prijevozni sustavi također u vidu ometača (jammera) koriste se za veće instalacije, npr. kritičnu infrastrukturu, vojne baze, zračne ili pomorske luke. Obično se sastoje od radara koji uočava i klasificira prijetnju, elektro-optičkog sustava koji potvrđuje prijetnju nakon čega djeluje ometač koji presreće i neutralizira prijetnju. Domet im znatno veći, najboljima do nekoliko km.

U teško kategoriju protudronskih oružja spadaju kinetička, ubojita rješenja dozvoljena samo vojsci. Sastoje se od seta senzora koji otkrivaju dron, i spregnutog oružja koji svojom paljbenom moći fizički uništava dron. To mogu biti strojnice i topovi raznih kalibara ili najnovije elektromagnetski topovi koji laserskim snopom uništavaju dron. Mogu biti fiksni ili postavljeni na vozila. Domet im je ovisno od kalibra ide do nekoliko kilometara.

Realnost je da su dronovi sve sofisticiraniji, a vojni sve ubojitiji. Od sporedne uloge sada su ključni igrači koji mogu promijeniti tijek sukoba kao u Siriji, Azerbajdžanu i Ukrajini. Revolucionirali su suvremeno ratovanje i postali su sve prisutni.

Srbija nabavlja dronove od Kine

Ispod radara je prošlo da je Srbija najveći korisnik borbenih dronova u ovom dijelu Europe. Prve CH-92A je nabavila od Kine, a druge Pegaz je proizvela uz pomoć kineskih stručnjaka. Nekoliko modela im je još u razvoju. Hrvatska nije imala rješenje za dron veličine aviona, a srpski borbeni dronovi su daleko manji i opasniji. Vojska se oprema prema mogućoj prijetnji, a ovo je ozbiljna prijetnja. Mnogo veća prijetnja su dronovi samoubojice ili lutajuće streljivo koji se navode umjetnom inteligencijom gdje čovjek više nije u petlji upravljanja. Mogu napasti pojedinačno ili u roju, i za njih će trebati pronaći adekvatno rješenje. Za očekivati je da će biti korišteni u Ukrajini, proizvode ih Poljska (Warmate) i Izrael (Hero). Bivši je ministar obrane Ante Kotromanović otkrio da se razvija i u Hrvatskoj.

Srbija svoj zračni prostor brani s više rješenja i gotovo je cijela zemlja pod raketnim štitom. U stalnoj spremnosti su rakete S-125M1T Neva i 2K12 Kub. Dodatno mogu biti angažirani hibridni sustavi Pancir S1 ili Pasars 16. Za vrlo velike visine kupljen je kineski sustav FK-3 koji bi uskoro trebao biti isporučen. Protuzrakoplovna obrana im je u sastavu Ratnog zrakoplovstva koji je namijenjen za nadzor i zaštitu suvereniteta zračnog prostora, odvraćanje od agresije, protuzrakoplovnu obranu teritorije, važnih objekata, administrativnih i industrijskih centara i snaga Vojske Srbije od djelovanja iz zračnog prostora i podršku kopnenih snaga u izvođenju operacija.

U Hrvatskoj su iste zadaće podijeljene na Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i pukovniju PZO. Prebacivanje PZO sposobnosti u HKoV nije bila svrsishodna odluka. Trenutno ništa nije u stalnoj spremnosti. Sredstva pukovnije PZO su samohodni PZ topovi 20/3 mm M55 A4/M1 i SLRS S-10CRO A1 Strijela, koja može biti sredstvo stalne spremnosti, ali ju je pregazilo vrijeme. Sada je apsolutno svima jasno da Hrvatska ima vrlo ograničene sposobnosti protuzračne obrane.

Sustav domovinske sigurnosti mora se nadograditi, a ne biti mrtvo slovo na papiru. To podrazumijeva da u sustav uzbunjivanja treba ući upozorenje građanima na opasnost od dronova, kako putem sirena tako i putem SMS-a. Živjeti na staroj tradiciji Domovinskog rata ne donosi mir građanima. Prepucavanje najvažnijih aktera u državi o stupnju zaštite, podizanju pripravnosti ili spremnosti OSRH još je jedan dokaz da sustav obrane odnosno njegova sastavnica Domovinska sigurnost treba školovane kadrove koji mogu odgovoriti novim izazovima. Višegodišnje neulaganje u obrambeni sustav kad-tad dođe na naplatu. Izgubljene sposobnosti nije moguće za kratko vrijeme vratiti, stoga je krajnje vrijeme uspostaviti protuzrakoplovnu obranu na malim i srednjim visinama. To se ne može riješiti za nekoliko dana nego će uvođenje trajati više godina, od tri do pet godina.