'Iživljavali su se, brutalno me tukli i pod vrat mi stavljali nož'

Za okrutno i kukavičko ubojstvo i masakriranje 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu blizu Vukovara, za stravični zločin koji je Hrvatsku zavio u crno ni 27 godina kasnije nitko nije odgovarao. Najstariji policajac je imao 36, a najmlađi tek 20 godina.

Pobunjeni hrvatski Srbi tog su 2. svibnja 1991. u zasjedi dočekali hrvatske policajce i uslijedio je masakr. Brutalno iživljavanje i krvavi pokolj.

Neposredan povod masakru u Borovu bilo je incident koji se dogodio noć ranije. Četiri patrolna policajca osječke PU primijetili su u Borovu izvješenu jugoslavensku zastavu. Stali su, skinuli zastavu i dok su postavljali hrvatski barjak, na njih su zapucali nepoznati napadači. Dvojica policajaca uspjeli su ranjeni pobjeći autom, a dvojicu su zarobili srpski pobunjenici. Nakon toga, načelnik osječke PU Josip Reihl-Kir i načelnik vinkovačke PU Josip Džaja pregovaraju s Vukašinom Šoškočaninom, vođom borovske pobune, o puštanju zatočenih policajaca. Pregovori propadaju i odlučeno je da se policajci oslobode policijskom akcijom.

'To je trebala biti mirna akcija'

Ivan Komšić iz Komletinaca ostao je živ toga dana. On tog jutra nije ni znao gdje ide.

- Kolege i ja došli smo u bazu u Vinkovce s noćnog dežurstva u Bršadinu. U svim srpskim selima bile su postavljene barikade, a i pričalo se o srpskim dragovoljcima koji dolaze iz Srbije. Sve smo nastojali rješavati mirnim putem, a takva je trebala biti i akcija u Borovu. Mene i nas još 50-tak iz jedinice za posebne namjene PU vinkovačke stavili su u dva autobusa, dali nam pancirke, jednu dimnu i jednu šok-bombu te 120 komada streljiva za puške. Krenuli smo, a da nismo znali gdje. Tek pred Borovom su nam rekli da idemo osloboditi naše kolege i da akcija treba proteći mirno - prisjetio se svojedobno za 24 sata tog krvavog dana Ivan Komšić. 

Njegovu jedinicu činili su njegovi prijatelji i poznanici, svi redom iz okolice Vinkovaca i svi redom posve neiskusni, bez ijednog dana profesionalne obuke. U selo su ušli sa zavjesama navučenim na prozore autobusa, da se ne uznemirava lokalno stanovništvo no, ono je već odavno bilo upozoreno na dolazak policije i svi redom su se pripremili na masakr. Kako ništa ne bi bilo sumnjivo, u školi i vrtiću Srbi su ostavili djecu, trgovine i kafići su radili. 

Na njemu se iživljavalo 20-ak četnika

U selo su ušla tri civilna vozila, s policijom i dva autobusa. Odmah na ulazu u Borovo, na pruzi, iz drugog autobusa izašlo je 11 policajaca koji su trebali osigurati da u selo nitko ne uđe niti izađe. Ista blokada trebala se dogoditi na ulazu u Borovo s osječke strane. 

- Autobusi su polako ulazili u selo i već nakon 300 metara čuli smo pucnjeve. Četnici su napali naše dečke koji su netom izašli iz busa na ulazu. Jedva smo došli do centra kada je i nas zasula paljba. Skriveni po kućama s lijeve strane ceste pucali su po nama rafalno. Neki od policajaca već su u busu ranjeni. Moj je zadatak bio ostati u autobusu s kolegom Milušićem i vozačem. Ostali su izletjeli van iz busa nastojeći naći neko sklonište. Neki su uletjeli u kafić San Marino, neki u Mjesnu zajednicu i ambulantu, dok su drugi pokušavali ući kroz kapije u dvorišta no, kapije su bile zaključane. Oni koji nisu našli sklonište ubijeni su ili ranjeni. Sad kad razmišljam o tome, mi smo tamo jako dobro prošli. Mogli su nas lako sve pobiti - kazao nam je Komšić na kojega je četnik, dok je bio u autobusu, ispucao zolju. 

Onesviještenog su ga izvukli iz autobusa i bacili pored ranjenog Miljuša kojega su pred njim tukli. Preživio je jer ga je iz Borova spasio neki Srbin iz Slovenije. Komšića su odveli u neko dvorište i njih 20-tak četnika na njemu se iživljavalo. U jednom su ga trenutku čak odveli na sred ceste da pozove svoje prijatelje policajce skrivene u kafiću San Marino da se predaju, a onda ga opet tukli jer ih nije uspio nagovoriti.

'Tražili su razmjenu jer su naši zarobili Šoškočaninovog sina'

- Tukli su me, odvodili na neko stajsko đubre da me zakolju, stavljali mi nož pod vrat pa opet tukli. Gubio sam svijest više puta a onda se probudio ostavljen u nekom dvorištu. Došli su po mene i rekli da je razmjena svi za sve. Otkrili su, naime, da su naši dečki u kafiću zarobili desetak Srba među kojima je bio i sin Šoškočanina. Zbog toga su tražili razmjenu - priča Komšić koji je potom, zajedno s ostalim policajcima, izvezen iz sela nakon što je došla vojska JNA  s transporterima  i prekinula sukob.

Neposredno prije obavljene razmjene bijesni Šoškočanin na motorolu je pozvao u selo zapovjednika policajaca Stipu Bošnjaka koji je došao automobilom. 

'Zapovjednika je snajperom ubio sam Vukašin Šoškočanin'

Čim je izašao iz auta, snajperom ga je ubio sam Vukašin Šoškočanin. Akcija u Borovu selu okončana je s 12 mrtvih i 21 ranjena nakon trosatne borbe. Vojislav Šešelj je na suđenju u Haagu potvrdio kako su većinu terorista u Borovu činili srpski dragovoljci, a jedini mrtav s njihove strane je Vojislav Milić iz garde Dušana silnog iz Valjeva.

Također je na suđenju u Haagu Milan Babić rekao da je incident u Borovu organizirala JNA i krajiške vlasti kao odgovor na sve što se prethodno dogodilo u Pakracu i na Plitvicama kada je hrvatska policija ugušila srpske pobune i uhitila Gorana Hadžića i Borivoja Savića. To je eskaliralo pobunom Srba diljem Slavonije koje je naoružala JNA, a koja se sve do incidenta u Borovu pravila nepristrana. 

Hrvatski policajci ubijeni u zasjedi u Borovu Selu 2.svibnja 1991.godine: Stipan Bošnjak(1955.), Antun Grbavac(1961.), Josip Culej(1966.), Mladen Šarić(1965.), Zdenko Perica(1969.), Zoran Grašić(1969.), Ivica Vučić(1961.), Luka Crnković(1970.), Marinko Petrušić (1966.), Janko Čović(1965.), Željko Hrala(1968.), Mladen Čatić(1971.)