D. Bogović: Bio sam pun love i trošio sam na dan 1000 maraka

Živio sam ko lord. Ne znam ni sam koliko sam potrošio, išao sam taksijem na more, radio sam što sam htio. Jednom sam na uglu Ilice i Frankopanske kupio četiri boce Dom Pérignona, samo četiri jer više nisu imali. Onda sam otišao s dečkima na hakl, u kvartu u Dubravi golove smo nazdravljali Dom Pérignonom, otkrio je Davorin Bogović. Rođen je 23. ožujka 1960. godine u Dubravi. Djetinjstvo mu je, kaže, bilo sretno, živo i veselo. 

- Odrastao sam samo uz majku, bez oca, ali s četiri  ujaka, koji su mi bili kao starija braća, dvije drage tete, te bakom i djedom. Otac Ivan napustio ih je kad je Davorin imao 11 mjeseci. Pokušavao je saznati zašto, ali nije uspio... 

- Da, zaje... me 1983. godine, naglo je umro. Nikad nisam čuo njegovu stranu priče, zašto nije prihvatio tako prekrasno dijete – nasmijao se. Išao je u nižu glazbenu školu i svirao harmoniku. Stvar je “spasila” majka Božena. 

- Da, kao dečec od deset godina svirao sam harmoniku, a bio sam iz rokerske familije. Majka je bila predvodnica rock’n’rolla u Dubravi. Stvar je u genima, usadila mi je ljubav prema rocku i već kao klinac znao  sam što ću biti kad odrastem. I pogodio sam, haha... 

Dok se vraćao iz škole, pjevušio je pjesme Beatlesa i Kingsa. Čuli su ga kako glasno pjeva već s kraja ulice. S 15 godina krenuo je ozbiljnije u glazbu. Počeo sam pjevati s Brkićem, Filešom, Hrastekom... Onda smo 1976. osnovali i bend Ciferšlus, Hrastek, Cvetković, Šćepović i ja. Bili smo u to vrijeme kvartovske gube. Meni su posebno na ruku išli lijepo lice i kovrčava kosa, priča.

Godinu poslije upoznali su Jasenka Houru... 

- Poznavao ga je Zoran Cvetković, koji je član Ciferšlusa. U Jaji smo pronašli još jednog besramnog i neopterećenog dečka. Koji je uz to imao malo opreme. Odmah smo se skompali - otkriva.

Izluđivao je menadžere i kolege iz benda

Sjećam se dana kad su me izbacili iz benda. Bio je 29. kolovoza 1984. godine. Izbacili su ga nakon glasanja. 

- Začudo, nije mi se svijet srušio. Otišao sam na more i malo se sredio - prepričava.

Nisam stigao na snimanje pa je ‘Heroj ulice’ otpjevao Jasenko Houra

U bendu su te 1977. godine bili Bogović, Cvetković, Hrastek, Fileš i Houra. Te je godine i bend promijenio ime u Prljavo kazalište.

- Svi smo bili ovisnici o Alanu Fordu, a u to vrijeme je baš izašla epizoda ‘Broadway’. Razmišljali smo i da se zovemo Zarazna bolest, ali onda se netko sjetio i nazvali smo se Prljavo kazalište - kaže. 

U počecima su svirali u Dubravi i vrlo brzo skupili obožavatelje. Već godinu dana nakon osnutka imali su prvi veći koncert. Prekretnica je bila godinu dana poslije. Svirali su na Stadionu JNA u Beogradu, a bili su predgrupa Bijelom dugmetu, čiji su članovi tada bili zvijezde. 

- Tad nas je krenulo. Izašli smo neopterećeni na pozornicu i počeli svirati tako da su nas morali prekinuti. Nije bilo smisla da klinci iz Dubrave otpišu glavne zvijezde. Jebeno smo izgledali i zvučali, dali smo publici nešto novo nakon pastirskog zvuka. Dali smo publici vjetar, za razliku od povjetarca – kaže Bogović. Prvi album, pod nazivom “Prljavo kazalište”, snimili su 1979. godine. 

Nekim tekstovima taj je album u ono vrijeme izazvao bojkot medija.

- Bili smo zmazani i blatnjavi bend iz Dubrave koji pjeva o problemima. Taj je album bio prekretnica, a neki ga i danas smatraju najznačajnijim r’n’r djelom u Hrvata. 

U to doba počinje i Bogovićev luksuzni život. Imao je 20 godina, bio je zvijezda, album se dobro prodavao... Novac nije bio problem. 

- Imao sam love koliko sam htio, ali bio sam klinac. Zvali su me svežder, bio sam rekorder jer sam podnosio najviše. Alkohola..., ma svega osim teških droga. Imao sam dozu svijesti da droga ipak nije za mene. Pa ona je pokosila beogradsku scenu. Zato se nisam drogirao. No kako je sam rekao, živio je kao lord. Nagovarali su me da odem u autoškolu i kupim auto. Rekao sam im da to nije za mene jer bih mogao nekog ubiti. Osim toga, pa tu je bio taksi. I na Krk gdje sam imao kuću sam išao taksijem. I to često. Najpoznatiji će ostati po “Crno-bijelom svijetu”. 

- Išli smo na svirku u Pleternicu i u kombiju osmislili tekst za pjesmu ‘Mi pijemo’. I došli smo na probu, a ja sam, ničim izazvan, došao za mikrofon i rekao “Ja sam Davorin Bogović, a sve oko mene je crnobijeli svijet”. Tako je nastala ta pjesma... 

Krenula je tad s njima i cijela mašinerija. Počeli su raditi “pravi posao”, morali su misliti na sve. Razvratni život tad je Bogovića koštao “stanke” u bendu. Album “Heroj ulice” trebali su snimati u najmodernijem studiju u Švedskoj. 

Snimanje se razvlačilo i došlo je ljeto. 

- Mene je zvala ekipa iz Baške, pa sam sjeo u taksi i otišao na more. Planirao sam se vratiti nakon nekoliko dana, ali malo smo se zaigrali i s djevojkama otišli u Istru. U međuvremenu je bend otišao u Švedsku, nisu mogli doći do mene i zato Houra pjeva ‘Heroja ulice’. Ne žali previše što je nije otpjevao... 

- Zov djevojaka i ljeta bio je jači, a bend me s pravom zamrzio. Onda sam se zaželio ‘stagea’, svirki, frendova i vratio se. Pomirili smo se, a ja sam dao zakletvu da neću biti zločest. Vratio se te snimio i četvrti album, “Korak od sna”. 

Dan kad su mu rekli da više ne može biti dio benda pamti i danas. Bio je 29. kolovoza 1984. godine. Imali smo probe, ja nisam propustio ni jednu. Došao sam ranije i počeo lupati po bubnjevima. No bend je došao prije, skužio sam da se nešto sprema. Onda su mi rekli da ne pjevam ja nego Mladen Bodalec. Bilo je glasanje. To je bio kraj njegova najburnijeg razdoblja. 

- Začudo, nije mi se svijet urušio. Osjetio sam slobodu, mir... Otišao sam, naravno, opet na more. Raduckao sam svašta. Nakon toga sam oženio Zvonku, imamo dva sina, Domagoja i Karla. Bilo je to dobro vrijeme. Sjećam se samo da sam jednom dobio nekakav predujam od 20.000 njemačkih maraka, a za dva tjedna bio sam bez love... Osnovao sam bend Davorin i Bogovići, a 1998. izdali smo album ‘Sretno dijete’. Slijedi nova “rupa”, a 2011. godine opet je osnovao Davorin i Bogovići. 

- Bit će to pravi r’n’r - zaključio je Bogović.