Da ih četnici ne popiju i unište: Zazidao je vina od 2 milijuna kn

I sad me presječe kad vidim ove jelenske rogove. Svaki put kad su tražili da ih povedem u podrum, govorili su kako će me ubiti i objesiti na njih, priča Franjo Volf (67), umirovljeni podrumar Iločkih podruma. U listopadu 1991., kad je Jugoslavenska armija preuzimala vlast u najistočnijem hrvatskom gradu on je zazidao dio vinske arhive i tako je spasio od uništenja.  

'Odabrao sam 2000 najboljih boca, složio na police i zazidao'

- Prvo sam oko 1500 boca sakrio iza velikih bačava u podrumu, no shvatio sam da to nije nikakva zaštita pa sam, dok smo iščekivali okupaciju, odabrao 2000 najboljih boca, složio na police i zazidao taj dio podruma. Previše to vino vrijedi da bi ga popio netko tko to ne zna cijeniti. Ili još gore, da bi sve to porazbijali i uništili - priča Volf koji je ostao u Iloku sve do mirne reintegracije. 

Vojska je tražila da se Ilok preda i prijetila da će ga, u protivnom, sravniti sa zemljom. Grad je do rata imao malo više od 7000 stanovnika. Kad su počeli napadi na Vukovar i okolna naselja, došlo je još nekoliko tisuća ljudi. Pregovori su bili jedini način da se spriječe masovni zločini. 

U njima je, priča Franjo Volf, sudjelovao i Petar Čobanković, koji je poslije rata bio ministar poljoprivrede. Nakon pokolja u obližnjem Lovasu, gdje je ubijeno 25 ljudi, dogovoreno je da svatko tko želi, može otići iz Iloka sa stvarima koje može ponijeti. Većina je i otišla, ostalo je tu oko 1000 ljudi. 

- Čobanković je mislio i na podrum. I njemu je bilo stalo do njega, uostalom radio je tu. Molio je zapovjednike da ne dopuste vojnicima da sami uzimaju vino. 'Pitajte?, rekao je, 'i dat ćemo vam'. Isprva je i bilo tako. No, nakon što je konvoj s Iločanima napustio grad, bilo je sve manje reda - prisjeća se Volf. 

Njegov sin, koji je prije rata također radio u Iločkim podrumima, otišao je s konvojem. Drugi je služio redovnu vojsku u JNA u Sloveniji. Od tamo su ga prekomandirali u Bosnu pa Srbiju iz koje se preko Mađarske vratio u slobodni dio Hrvatske. Franjo i supruga ostali su u svom gradu.  

Vino je zanimalo Arkanove 'crvenkapice' i paravojsku kapetana Dragana

- Armija je otišla, došla je nekakva civilna vlast, a s njom i "crvenkapice", kako smo zvali Arkanove crvene beretke, te paravojska kapetana Dragana. Njih je vino više zanimalo. Doveli su me pred podrum i pitali znam li gdje je ključ. Znam, rekao sam, uzeo ga i otvorio vrata. Uđemo unutra i vidim da nedostaje nekoliko stotina boca. Mislio sam da sam jedini imao ključ od podruma, ali to očigledno nije bila istina. Vrata su bila cijela, nisu provalili, ali netko je ulazio u podrum i uzimao vina. Tad smo čuli glasove. Ovi koji su me doveli rekli su da ne hodam sredinom podruma da me netko ne ubije ako zapuca. Vidim da ljudi sjede i piju. Pitam ih što radite tu, a oni me gledaju. Kao da razmišljaju što će ustaši napraviti. Sve je, srećom, ostalo samo na prijetnjama. Poslije sam saznao da su prije obišli Titovu vilu i podrum na Pajzašu te podrum na Principovcu. To je kraj Iloka. Tamo su sve popili pa su došli tu gdje je još bilo vina - ispričao je Volf.   

Radili i za vrijeme okupacije

Iločki podrumi radili su za vrijeme okupacije. 

- Prvo ih je vodila Rada Vojvodić iz Šarengrada koja je do rata radila kao poslovođa. Uz nju je glavni bio Đorđe Šarčević iz Vukovara. Tamošnji Vupik i Iločki podrumi su prije rata bili u sastavu iste tvrtke. Volf priča kako je poslije direktor bio i jedan Iločanin koji je pobjegao u Bačku Palanku. Ubio se godinu dana nakon preseljenja. 

- Za druge više ne znam gdje su i što rade. Nakon što su Iločani otišli iz grada, nova je "vlast" pobrala grožđe i dovezla ga u vinariju. Bilo je već prezrelo, suho, tvrdo, jedva je prolazilo kroz muljaču. Radili su vino, ali nisu znali kako, pa to i nije bilo nešto. Bili su tu neki mladi tehnolozi i pokušavali napraviti vino iz onoga što su imali i koliko su znali. Ali bilo je puno onih koji su dolazili po vino. Nisu to bili neki poznati ljudi, nego oni obični. Dođu i kažu: Daj nam vina! Ne dam, odgovaram, a oni prijete: Moraš dati. I što ću? Sam sam pa dam. Uglavnom su uzimali traminac. Ne samo boce. Dolazili s cisternama i praznili tankove. Za druge sorte ih nije bilo briga. Neko su vrijeme od čistog vina pekli rakiju. Svaki dan po pet do šest tisuća litara. To su vozili preko Dunava. A vinograde su zapuštali - objašnjava čika Franjo, kako Volfa zovu Iločani. 

Kuće Iločana naselili Srbi

U to su vrijeme napuštene kuće Iločana naselili Srbi koji su pobjegli iz drugih krajeva Hrvatske. Ušli bi u kuću, živjeli u njoj neko vrijeme, uzeli što je vrijedilo pa otišli u drugu. A u ovu bi se uselio netko novi i taj bi povadio prozore, parkete, crijep, uzeo ono što je ostalo pa otišao preko Dunava. 

- Tako su se mijenjali zato da bi, ako ih netko optuži za krađu, mogli reći kako je ukrao onaj drugi koji je tu živio. Kad su sve kuće bile zauzete, došljaci su useljavali nama koji smo tu ostali. I ženu i mene htjeli su istjerati u veš-kuhinjicu, a oni bi živjeli u našoj kući. Bio je u njihovoj vojnoj policiji neki Slovak iz Iloka i rekao mi da ga zovem ako što zatrebam. I kad su mi došla ta dvojica, ja sam uzeo telefon i rekao im koga zovem. Nisam ga ni nazvao, ali oni su se uplašili i nikad više nisu došli. Živjeti u Iloku nije tada bilo strašno teško kao u drugim okupiranim krajevima, ali nije bilo ni lako. Znali su ti upasti u kuću, ukrasti, prijetiti, iseliti te... I ti su ljudi tražili vino, ali nisu sami dolazili po njega. Slali su Iločane koji su znali što je gdje. U vinariji je ostalo desetak ljudi koji su tamo i prije radili, no kako je vrijeme prolazilo nas su sve više tjerali "na robiju". Tako smo zvali kopanje rovova i bunkera. Kad su počeli pregovori o mirnoj reintegraciji, došao je i Čobanković pa nas je vratio u vinariju. Pripremali smo je za normalni posao - završava priču čika Franjo Volf, čovjek koji je spasio od uništenja iločku vinsku arhivu, uz kutjevačku i beljsku, najvrednije vinsko blago u Hrvatskoj. 

Prodaju se za 1000 kuna, a da su strana vrijedila bi najmanje 1000 eura

Sačuvane boce, poput nekih iz berbe 1982., prodaju se po 1000 kuna i to je, za vina ove kvalitete, odlična cijena. U priznatijim vinskim zemljama, kad bi imali takva vina, prodavali bi ga za najmanje 1000 eura.  

Danas Iločki podrumi imaju oko 350 hektara svojih, uglavnom novih vinograda. Trsje koje je tijekom rata bilo zapušteno postepeno su krčili i sadili novo. Najveće površine u komadu su na Vukovu, oko 130 hektara, te na Principovcu (125 ha). Osim toga otkupljuju grožđe s 900 hektara vinograda njihovih kooperanata. Grožđe prerađuju u novom podrumu u Iloku, a u starom, podno iločkog dvorca, dio vina odležava. 

Tu je i arhiva te oni rogovi na koje su kradljivci vina htjeli objesiti podrumara Franju Volfa. Stari podrum iz 15. stoljeća, kao i novi vinogradi te Principovac s obnovljenim ljetnjikovcem grofova Odescalchi, turistička su atrakcija koju godišnje obiđe oko 35.000 posjetitelja. 

Uzgoj grožđa i proizvodnja vina u Iloku počelo još u rimsko doba

Uzgoj grožđa i proizvodnja vina na blagim padinama Fruške Gore počeli su još u rimsko doba. Osvojivši ove krajeve, Rimljani su sagradili pograničnu utvrdu Cuccium kako bi kontrolirali dunavsko-panonski put i tadašnje granice svog carstva. Ime Ilok prvi put se spominje 1267. godine kao Wjlok, Wylhoc i Iwnlak. 

U statutu grada Iloka iz 1526. godine regulirano je i vinogradarstvo i vinarstvo i to je prvi "zakon" o proizvodnji vina u kontinentalnoj Hrvatskoj. Još i prije, za kasnog srednjeg vijeka koji je, po nekima završio padom Carigrada 1453., a po drugima  Kolumbovim otkrićem Amerike 1492., iločka vina izvozila su se u veće gradove na području današnje Češke i Austrije. 

Razvoj vinarstva zastao je kad su Turci osvojili ovaj kraj, ali vino se ipak radilo i tijekom njihove vladavine od 1526. do 1688. Nakon oslobođenja Srijema, austrijski car Leopold darovao je grad Ilok i okolne posjede papi Inocentu XI. kao naknadu za pomoć u borbi protiv Turaka. 

Kako pape nisu smjeli ništa posjedovati, Inocent XI. je imanje dao talijanskoj obitelji Odescalchi. Kneževi Odescalchi odmah su obnovili dvor iločkih knezova iz srednjega vijeka, uredili su i vinski podrum koji danas privlači desetke tisuća turista, te se posvetili proizvodnji vina brinući više o njegovoj kvaliteti nego o količinama. Tada je nastavljen izvoz vina, posebice na austrijski dvor, a najcjenjenija sorta bio je zeleni silvanac. 

Traminac je u 20. stoljeću preuzeo primat najboljeg iločkog vina 

Primat ponajboljeg iločkog vina u 20. stoljeću preuzeo je traminac, uvezen iz Južnog Tirola, odnosno tamošnjeg gradića Tramina. Iločki traminac služi se i na engleskom dvoru. Bio je jedno od vina na krunjenju kaljice Elizabete II. 1953. godine, a od tada je to vino i izloženo u kraljičinoj zbirci vina. Posebnu pošiljku ponajboljih traminaca Iločki podrumi su poslali u London i lani na proslavu 60. obljetnice dolaska aktualne kraljice na vlast. 

Traminac je aromatična sorta prepoznatljiva po intenzivnom mirisu ruže. Radi se kao suho vino, no slavu ponajviše zahvaljuje senzacionalnim slatkim vinima  kasnih, izbornih i ledenih berbi. Posebno velika vina su izborne berbe prosušenih bobica, za koje se grožđe pusti da se sasuši na trsu te se bere kad nakupi iznimne količine prirodnog šećera i kad ga napadne plemenita plijesan koja daje jedinstvene arome. Sad je na tržištu iznimna berba 2011. koju osim slatkoće i punoće odlikuje i svježina što je u ovakvim berbama najteže postići. 

No, osim traminca tu su i vrhunska graševina i chardonnay

Veliko vinsko bogatstvo ovoga kraja je i činjenica da traminac nije jedina sorta koja daje velika vina. Štoviše, svake godine iskoči neka nova. Iz prošlogodišnje berbe to je vrhunska graševina koja osvaja zlata na svakom ocjenjivanju na kojem se pojavi. Odličan je i vrhunski chardonnay 2013., a ta je sorta gotovo savršeno vino dala i u berbi 2012. Iako poluslatko, ovo vino je pratnja ponajboljim slanim jelima, od pačjih i gusjih pašteta a do mesnih specijaliteta u jačim umacima, uz koja se inače piju crvena vina. Napunjeno je u boce prije dva mjeseca, nosi elitnu iločku etiketu Principovac i jedan je od najboljih chardonnaya istočno od Chablisa u Burgundiji.