Na današnji dan 1990. na kninskom području, oko Kijeva, niknule su prve srpske barikade. A noću su oko srpskih sela počele kružiti naoružane straže s izlikom da se boje “ustaškoga genocida”..
BALVAN REVOLUCIJA
Dan kada je počela okupacija: Gorana je pokosilo 7 metaka...
Mnogi koji su 1990. godine u kolovozu krenuli u Dalmaciju na more nisu se vraćali onim putem kojim su došli. Išli su preko Kinina na vraćali se sporednim cestama. To su napravili kako mi izbjegli balvane i barikada i na koncu živu glavu. A svi oni koji su te jeseni 1990. morali ići preko Knina ili nekih drugih mjesta sa srpskom većinom bili su često izloženi zlostavljanju lokalnih pobunjenika.
Oni su, nakon najave MUP-a da će uzeti oružje iz policijskih postaja na području u kojem žive pobunjeni Srbi, preko noći posjekli stabla i preko prometnica postavili barikade. Noću su oko srpskih sela kružile naoružane straže, s izlikom da se boje “ustaškoga genocida”. Bio je to dio smišljenog plana iz Beograda.
Na kraju dana mnogi bi pokupili balvane, koje su potom prodavali, a onda noću rezali nove. Rat je, ukratko, počeo kao hajdučija - a taj je termin često koristio i predsjednik Tuđman.
Prolijevanja krvi nije bilo sve do noći s 22 na 23. studenog. Do tada su se događali incidenti, ali nije bilo nikakvih oružanih sukoba. No te hladne noći srpski pobunjenici s kninskog područja su postavili zasjedu na razmeđi cesta Obrovac - Zadar - Žegar - Knin.
Na ophodnji na toj prometnici bili su policajci Jozo Bukarica, Stevan Graovac i Goran Alavanja. Imali su zadatak:"Kontrolirati osobe i promet s ciljem sprečavanja stvaranja nereda, kao i s namjerom da se otkriju osobe koje su nedopušteno nabavljale i držale oružje i eksplozivne tvari u okolnostima kada su po hrvatskim prometnicama već bile postavljene barikade i tijekom čega su maltretirani građani".
Iz mraka ih je zasuo rafal iz strojnice. Pripadnik MUP-a Hrvatske Goran Alavanja (27) iz Karina, inače Srbin po nacionalnosti, pogođen je sa sedam metaka, Jozu Bukaricu su ranili, a Stevan Graovac prošao je neozlijeđen. Sljedeće jutro počeli su stizati brzojavi sućuti, od predsjednika Tuđmana, ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, predsjednika Sabora Žarka Domljana...
Milan i Milija Alavanja, roditelji ubijenoga Gorana s kojima smo razgovarali prošle godine dane provode u iščekivanju posjeta kćeri ili sina koji žive u Srbiji. Imali su troje djece. Stariji sin Goran imao je tek 27 godina kad je ubijen. Na mjesto na kojem im je sin ubijen Goranovi roditelji na godišnjicu pogibije donose cvijeće i pale svijeću za svog sina, nakon čije smrti više ništa nije bilo isto.
Ni u njihovoj obitelji ni u zemlji u kojoj su se rodili i tu obitelj stvorili. Ni danas ne znaju tko im je točno ubio sina, ali više kao da su svjesni da im taj podatak, to neko ime i prezime, ne bi značilo ništa.
- Mi smo Srbi, ali nikad nismo mrzili Hrvate. Njega Hrvati nisu ubili. I dalje se pitam zašto se sve to dogodilo - kazao nam je Milan (81).
Nakon Oluje obitelj Alavanja je u Srbiji živjela dvije godine, nakon čega su se vratili u obiteljsku kuću u Karinu.
Povjesničari su dali opće odgovore na ono što se tada dogodilo. Kontekst je jasan. Bila je to početna faza oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj, potaknute iz Srbije i krugova u JNA .
Tadašnje Srpsko nacionalno vijeće najavilo je raspisivanje referenduma o autonomiji. Pravdali su to kulturnom i političkom neovisnošću iako je svima bilo jasno da je u pozadini stvaranje Velike Srbije.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
