Diana, Štefica, Nada i Vahida svjetionici su za mračno doba koje je sve izglednije...

Diana Obexner dočekala je osnivanje NDH s puno manje straha i strepnje od ostalih građana. Bila je, po ustaškim zakonima, pripadnica povlaštenog njemačkog naroda, ali i udana za uglednog zagrebačkog liječnika koji je tijekom radnog vijeka spasio mnoge moćne ljude, pa i doglavnika NDH Milu Budaka. Živjela je u peterosobnom stanu u centru Zagreba, imala je kućnu pomoćnicu, skupljala je gramofonske ploče i starinske lutke, družila se s ostalim pripandnicima višega građanskog sloja. Politika ju nikad nije zanimala. Pa ipak, u svoj dnevnik pod datumom 14. lipnja 1942. Diana Obexner, udana Budisavljević, upisala je: “To je bio najljepši dar koji sam u životu dobila - mogućnost da ljude spasim od sigurne smrti”. Za razliku od mnogih, usudio bih se reći većine, Diana nije htjela okrenuti glavu na drugu stranu i nastaviti sa svojim lagodnim životom. Na prve vijesti o ustaškim zvjerstvima, odvoženju ljudi u logore i masovnim ubojstvima civila iza kojih su ostajale nezbrinute bebe, djevojčice i dječaci, uglavnom srpske nacionalnosti, odlučila je djelovati. U svojem stanu, u neposrednoj blizini institucija koje su osmislile i provodile genocid i etničko čišćenje, organizirala je akciju kojom je od sigurne smrti spašeno više tisuća djece. Neustrašiva i nepokolebljiva u odluci da pomogne, odlazila je u epicentar zla, ustaške logore Stara Gradiška i Jasenovac, kako bi popisala djecu, koja su zatim odvožena u različite bolnice, domove ili udomiteljske obitelji. Spašavajući tuđe živote, Diana je riskirala svoj i život članova svoje obitelji. A nije morala.

Štefica Čulig rođena je u Sisku 1923. u hrvatskoj obitelji kao jedna od šest sestara. Kad se Diana protiv ustaške politike borila akcijom spašavanja djece, Štefica je kao zarobljena pripadnica antifašističkog partizanskog pokreta bila u zatvoru. I to upravo u Staroj Gradišci. Bio je to ovoj tinejdžerici treći put u malo više od godinu dana da je završila u zatvoru zbog otpora režimu koji je ljude zatvarao u logore i ubijao ih zato što su bili “nepoželjne” nacije, vjere ili rase. I naravno, kao i u prethodna dva slučaja, čim je razmijenjena s ostalim zarobljenicima, odmah je odjenula partizansku uniformu i nastavila sa suborcima se boriti protiv domaćih i stranih fašista. Štefica Čulig bila je mlada djevojka, Hrvatica. Da je htjela okrenuti glavu na drugu stranu i zažmiriti na zlo koje se događalo oko nje, nitko joj ne bi zamjerio. Umjesto toga odlučila je riskirati svoj život kako bi spašavala tuđe. A nije morala.

Iste godine kao Štefica, samo u Divoselu kraj Gospića, u deveteročlanoj srpskoj obitelji, rođena je Nada Dimić. I ona je već kao tinejdžerica, zbog istih ideja kao Štefica, iskusila zatvorske dane. Zato i ne čudi da se odmah nakon osnivanja partizanskog pokreta uključila u njegove redove. Iako je ustaše uspijevaju uhvatiti, unatoč mučenju nisu iz nje izvukli niti jednu informaciju. Pretučenu je odvoze u bolnicu, iz koje će uz pomoć suboraca uspjeti pobjeći. I naravno, odmah se priključiti partizanima. Krajem 1941. ponovno je uhvaćena. Tukli su je, probijali iglama nokte, palili tabane, ali Nada je prkosno šutjela. Iz zagrebačke samice ova hrabra tinejdžerica prebačena je u Staru Gradišku, gdje su je ustaše izmučenu i teško bolesnu, ali i dalje nepokolebljivu i ustrajnu, strijeljali. Kao Srpkinja, Nada Dimić mogla je spasiti svoj život bijegom iz NDH. Ali je umjesto svojeg odlučila spašavati tuđe živote. A nije morala.

Za razliku od mladih djevojaka Štefice i Nade, Vahida Maglajić bila je početkom rata tridesetogodišnjakinja. Rođena je u Banjoj Luci u muslimanskoj obitelji kao jedna od dviju kćeri uz osmero sinova. Iako iz ugledne, “fine” kuće, i prije rata bunila se protiv socijalne nepravde, ali i ženske potlačenosti. Odmah nakon osnivanja NDH postaje jedna od organizatorica antifašističkog pokreta otpora. Nakon spektakularnog bijega iz ustaškog zatvora, u koji je zatočena krajem 1941., priključuje se partizanskim jedinicama. U proljeće 1943. tijekom oružanog sukoba s Nijemcima i ustašama poginula je spašavajući ranjene suborce. Vahida je bila Muslimanka iz bogate obitelji. Otac joj je bio kadija, predsjednik šerijatskog suda. Da je htjela, rat je mogla provesti kao i svi drugi privilegirani građani NDH. Međutim, odlučila je pobuniti se protiv nepravde i terora. A nije morala.

Diana, Štefica, Nada i Vahida odrastale su u bitno drukčijim životnim okolnostima. Ali uza sve ono što ih je razlikovalo postojalo je i nešto što ih je povezivalo - građanska i ljudska hrabrost. Njih četiri, kao i mnoge druge hrabre žene, odlučile su u najmračnijem trenutku ljudske povijesti postati subjekt, a ne objekt, svijeta u kojem žive. One su unijele svjetlo u našu mračnu prošlost, ali su postale i svjetionici za mračno doba koje nam je, prema svemu sudeći, sve izglednije.