Djevojčica Selena spašava svoju obitelj: 'Ona nam je jedini izlaz iz svijeta tišine, puno pomaže'

Kucamo na vrata nedovršene kuće. Nema odgovora. Pogledavamo se. Kucamo opet. Čekamo. Minute se razvlače. Odjednom, negdje na katu se čuje dječji glas. Komešanje. Mala stopala tabanaju. Otvaraju se vrata. S druge strane proviruje mlada žena s prosijedim pramenom u kosi. Oči su joj različite boje. Nasmiješena je. Rukom nam daje znak da uđemo.

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI: 

Pokretanje videa...

00:57

VIDEOVIJESTI 29 10 | Video: KanalRi

Pratimo je niz neožbukani, hladni hodnik. Vodi nas uz gole stepenice, na prvi kat. Vlaga probija zidove. Gacamo kroz blatne lokve. Žena pokazuje prstom u izrazbijana vrata s otkrhnutom kvakom. Platnene, minijaturne cipele se gužvaju pred pragom.

Ususret nam istrčava nešto čupavo i boso. Smije se, pruža ruku. Kaže da se zove Selena.

U domu obitelji Mašić smo, na zagrebačkoj Sigečici, ako se mračna izba u potkrovlju uopće može nazvati domom. Tu preživljavaju Milica, Sendi i njihovo troje djece. Selena, Emanuela i Petar. Majka je gluha od rođenja, otac isto. Mali, dvogodišnji Petar također. Četverogodišnja Ema je nagluha. Jedino Selena, ono čupavo i nasmijano sedmogodišnje čudo s ispruženom rukom, nema problema sa sluhom i govorom. Ona im je, uz posjete prevoditelja iz Saveza gluhih i nagluhih, veza s čujućim svijetom.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:14

Mašić | Video: KanalRi

Uvode nas u stisnutu prostoriju, pokazuju na naslonjač. Sjedamo, osvrćemo se. Klinci se hvataju fotoaparata, fascinirani su. Pritišću ga, blic bljeska po zidovima. Obasjava raspadnuti, oguljeni strop. Olinjalu kuhinju. Pohabani namještaj. Golu žarulju. Madrace na podu. Zabarikadirane prozore. Dječji krevetić. Nečija nemarna ruka iznad njega je napisala da je ova kuća ukleta.

Tišinu prekida Selenin grlati smijeh. Stišće se sa sestrom oko objektiva, mali prsti istražuju šarene tipke. Prevoditelj se nakašljava. Zove se Damir, došao je iz Saveza da nam pomogne prenijeti priču Mašićevih. Smiren čovjek, bezizražajnog lica, ovo mu nije prvi susret s njima.

Daje znak Milici da sjedne. Prosijeda žena smješta se na kauč, u krilu joj pleše dječak. Sendi nije kući, zapeo je negdje, trebao bi stići uskoro. Postavljamo pitanja, Damir ih interpretira na znakovnom jeziku. Šarene Miličine oči koncentrirano prate njegove prste.

- Ovdje smo otprilike mjesec dana. Živjeli smo tu prije dvije godine, ali onda smo se preselili u Pisarovinu - počinje ona.

- To je selo kod mog djeda - ubacuje se Selena, važno kimajući glavom.

- Vratili smo se ovdje zbog obiteljske situacije. Sendi je htio da se vratimo, puno nas je bilo u toj kući. Previše - komunicira Milica. Prevoditelj ispod glasa dodaje da je u toj kući bilo devetero djece. Njih petnaestak sve skupa, s odraslima.

Kad su napustili ovaj stan, bio je u urednom stanju, kažu. Sa svježom bojom, čistih zidova. Navodno su se uselili neki ljudi, Milica kaže da ih ne poznaje, a kad su se vratili, zateklo ih je ovo. Vandalizirani zidovi. Nečija imena na njima. Nedostatak vode. Uleknuti stropovi.

Koliko plaćaju najam, pitamo.

- 1500 kuna mjesečno. Toliko smo i prije plaćali. Računi? To zna vlasnik. Da nam do znanja kolike su režije, ali ne vidimo račun. Stalno neke dogodovštine s njim - prepričava. Petar joj se ziba na koljenima. Nervozan je. Dajemo mu ključeve, igra se s njima.

Ne da nam kontakt od vlasnika stana. Boji se, ako ga budemo zvali, najurit će ih iz stana. Dužni su mu pet tisuća kuna, još otprije. Kaže da ih je prije nekoliko dana htio istjerati van jer nisu platili.

- Ali ne možemo na ulicu s malom djecom. Dolazi zima - objašnjava žena. Ne smeta joj da objavimo priču u novinama, možda se onda jave ljudi i pruže im pomoć.

Neko vrijeme su bili u Šenoinoj. Damir kaže da je tamo još gore nego ovdje.

- Ne znam kako to opisati. Potkrovlje, slično ovome, dvije sobe... Ali očajno - govori čovjek. Petar negoduje, baca ključeve preko stola.

Jedini izvor prihoda im je socijala. Sendi povremeno radi na crno, nešto zaradi, ali to nije dovoljno. Trenutno ne dobivaju ništa. Nisu predali papire, nekakva je zavrzlama bila, sad čekaju rješenje i nastavit će dobivati socijalnu pomoć. Rješavaju i papirologiju za slušni aparat i povrat doplatka. Sendi želi posao, bilo kakav, razumije se u fizički rad i spreman se baviti bilo čim.

Mašići su Romi. I bez problema sa sluhom, život im nije bio lagan. Milica je došla ovdje 2014., iz Srbije. Onaj sijedi pramen nikako se ne slaže s njenih dvadeset sedam godina. Sendi je Zagrepčanin, spojili su se prije nekoliko godina i dobili ono troje bosonogih stvorenja koji i dalje ne odustaju od fotoaparata. Izgubili su jedno dijete pri porođaju. Milica komunicira bez zadrške, vješta je u znakovnom jeziku, naučila ga je u školi.

- Susjedi su dobri. U redu su, pomažu nam, ponekad nam daju odjeću - objašnjava.

Koliko vam Selena pomaže u svakodnevnom životu, pitamo. Čupava se trza na zvuk svog imena.

- Pomaže nam za sve. To je spas kad nema prevoditelja - pojašnjava majka. Damir dodaje da prevoditelja mogu dobiti po potrebi. Usluga može izostati isključivo u slučaju nekog krkljanca, kad su svi zauzeti. Ali i onda koordinatori mijenjaju rasporede po prioritetima i šalju terence kao što je on. Ipak, kaže, za svakodnevne stvari, kao što je odlazak u trgovinu ili pratnja curice u školu, mogu se i sami snaći. Nedostatak sluha nije toliki hendikep. Kad moraju trčati po uredima i institucijama, prevoditelj je uvijek prisutan. Uskoro, recimo, moraju kod logopeda. Damir je već kucao po vratima sa Sendijem.

- A ja idem u školu - dostojanstveno dobacuje Selena. Kaže da joj je tamo super, a najviše voli - nogomet.

- Imaš li prijatelja u školi - zanima nas.

- Ne. Ali zato imam puno prijateljica - hvali se prvašica. Grabi mobitel, igra nekakvu igru na njemu. Sestra joj se gura u krilo, zanima je što se događa na ekranu. Petar plače. Tek sad primjećujemo da i on ima oči različite boje, kao majka. Zavirujemo u sobu. Nema vrata, samo je nekakva zavjesa prebačena preko ulaza. Tu svi spavaju.

Što vam treba, pitamo. Što treba djeci?

- Odjeća. Hrana - skromno govori žena. Ne traži novac, nije sigurna ni da Sendijev račun nije pod ovrhom.

Damir se ubacuje. Kaže da je potrebna odjeća za zimu, jakne, hlače, cipele, sve. Potrebna je i hrana, higijenske potrepštine... Brojevi cipela? 33 za Selenu, 25 za Emu. Mali ima tek dvije godine, nisu sigurni koji je broj. A gdje da im se dostave takve stvari? Milica se boji da će ih netko ukrasti ako ne budu kod kuće.

Kontaktirali smo Savez gluhih i nagluhih Grada Zagreba koji je spremno pristao primiti svu pomoć za obitelj Mašić. Ako im želite pomoći, možete donijeti hranu, odjeću i sve potrepštine za koje smatrate da su potrebne na adresu Kneza Mislava 7/1 u Zagrebu. Oni će se pobriniti da Milica, Sendi, Selena, Emanuela i Petar dobiju sve što donesete.

Također, 24sata radi na iseljenju obitelji iz tog prostora.

Pozdravljamo ih. Djeca nas ispraćaju, gacaju kroz lokve pred vratima. Milica u rukama nosi dječaka niz stepenice, otvara nam vrata. Gura ogradu zavezanu žicom. Propušta nas van. Maše i osmjehuje se. Njene i Petrove šarene oči ispraćaju nas niz ulicu.