Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Dr. Ivan Šreter bio je predsjednik kriznog štaba za zapadnu Slavoniju. Presreli su ga 1991. kraj Lipika. Još se traga za njegovim posmrtnim ostacima. Njegova sestra se ranije prisjetila njihovog zadnjeg trenutka
Ispred župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pakracu protekle je nedjelje, nakon svete mise, snimljena jedna od scena kratkog igranog filma "Jezik na smrt" autora Dražena Bušića.
Taj film posvećen je životu i stradanju dr. Ivana Šretera, čovjeka koji je 1991. pozivao Srbe na mir i prestanak terora. Bio je ravnatelj bolnice u Lipiku i predsjednik kriznog štaba za zapadnu Slavoniju. Poštovan i cijenjen u svojem gradu, a i šire, isticao se po razboritosti i dobroti. Svim silama nastojao je mirnim putem doći do mira sa Srbima.
- Prijatelji, braćo i sestre sugrađani, naša pakračka općina je u granicama Hrvatske i uvijek će biti u granicama Hrvatske i time u granicama Europe. Pakrac nikad ne može biti jednouman. Mi, Hrvati, Česi, Talijani, Mađari i braća Srbi i svi ljudi dobre volje jednako želimo mir, ravnopravnost i sreću u pakračkoj općini... - tako je dr. Šreter govorio 30. svibnja 1991. u Pakracu.
Međutim, prilikom jednog povratka iz Zagreba pobunjeni Srbi zaustavili su ga na barikadama u Kukunjevcu. Bio je 18. kolovoz 1991. godine. Od tada se dr. Šreteru gubi svaki trag.
Snimanju završne scene, u Pakracu, nazočilo je više od stotinu građana. Dolazili su mnogi i iz Lipika, Slavonskog Broda, Zagreba... Ispred biste dr. Ivana Šretera prolazili su u tihome mimohodu obučeni u svijetlu odjeću i narodne nošnje te polagali ruže u znak počasti ovom liječniku i mirotvorcu. Bila je to, ujedno, i snažna poruka zajedništva ljudi. Onoga čemu je dr. Ivan Šreter težio prije 35 godina.
Po završetku snimanja redatelj Bušić zahvalio je okupljenima na velikom odazivu.
- Od srca vam zahvaljujem što ste se okupili u ovako velikom broju. Ugodno ste me iznenadili. Obećavam vam da ću dati sve od sebe kako bih ovaj film dijelio svima i kako bi što više ljudi upoznalo tko je bio doktor Ivan Šreter - rekao je Bušić.
Uloga dr. Ivana Šretera pripala je glumcu Borisu Svrtanu, koji je rekao kako je cijeli film izuzetno emotivan.
- Dr. Šreter, prije svega, bio je humanist, doktor po zanimanju, ali čovjek koji je vjerovao u ljudskost. U to vrijeme, tako da kažem, zupčanici su bili namješteni na istrebljenje i razaranje, to on nije mogao zaustaviti ni svojim tijelom ni svojom sudbinom. On je to znao i, rekao je, svejedno bi opet učinio sve isto. On je zaista duboko vjerovao da u svakom od nas, pa i u onom najgorem zločincu, postoji nešto ljudsko. Čovjek se može pitati kako to da dobri ljudi nestaju i da takvi zli dobre istrebljuju, a da svijest ne čini ništa. I možda je to danas najbolja priča, ne samo povijesna sudbina dr. Šretera, nego potrebno je upozoravati na to da danas ovom destabiliziranom svijetu ljudi ipak vjeruju u dobro i da će dobro ipak na kraju prevladati - rekao je Boris Svrtan.
Govoreći o nastanku filma, redatelj Bušić rekao je kako su tijekom snimanja znali i zaplakati.
- Moram vam reći da je bilo scena u filmu nakon kojih smo se Boris Svrtan i ja znali rasplakati. Bilo nam je jako teško, a upravo smo to željeli prikazati i mislim da smo u tome uspjeli - rekao je Bušić.
Najavio je i da će film biti poslan požeškom biskupu, uz prijedlog da ga pogleda i da se razmotri mogućnost pokretanja postupka za proglašenje dr. Ivana Šretera mučenikom.
Dr. Šretera su, nakon što su ga oteli, prebacili u jednu kuću u blizini zloglasnog logora Bučje. Tamo su ga, prema svjedočenju očevica, dr. Vladimira Solara, također zarobljenika, neviđeno mučili. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
Svoj život potrazi za dr. Šreterom posvetila je njegova sestra Ankica Šreter Havlena. Još 2018. o svemu je razgovarala s novinarkom 24sata Romanom Bilešić.
- Da nađem barem jednu kost brata Ivice i pokopam ga u grobnicu uz našeg oca našla bih zadovoljštinu i mir - govorila je tad Ankica.
Prisjetila se tad i posljednjeg susreta s bratom Ivicom, kako ga je od milja zvala.
- Posljednji put vidjela sam ga u petak, 16. kolovoza, kad me posjetio. Rekao mi je da nam neće biti dobro. Pitala sam ga što će se desiti, što ću ja. A on mi je odgovorio: 'Ti ćeš se snaći i živjeti dalje. Imaš muža i djecu. Ja se nisam oženio, nemam djecu i za mnom nema tko plakati. No ako mi se nešto desi, ti znaš da je tvoja dužnost brinuti za mamu'. Eto, to su posljednje riječi koje mi je izrekao prije nego što je napustio kuću. Te nedjelje otišao je na sastanak u Zagreb, no do tog sastanka nije došlo. Kad se vraćao, nešto iza 14 sati, zaustavili su ga na barikadi i odveli - govorila je Ankica, koja već godinama traga i pokušava složiti mozaik što se s njezinim bratom događalo od te kolovoške nedjelje.
Saznala je da su ga s barikada odvezli na ispitivanje u jednu kućicu u Grđevici.
- Nisu imali što saznati jer su o njemu sve znali. Osim što su ga pratili mjesecima, svi papirnati dokumenti od HDZ-a bili su uz njega. Slučajno sam od jednog bivšeg logoraša koji je uhvaćen dan nakon mojega brata saznala da su Ivicu premlatili i polomili. Taj čovjek stajao je kraj mene, nije znao tko sam i govorio je da je ušao u prostoriju u kojoj je na strunjači ležao prebijeni dr. Šreter. Bio je krvav i polomljen te je preko njega bio prebačen kaput. Sledila sam se nakon što sam to čula, no nisam tom čovjeku rekla tko sam - prisjetila se Ankica.
Dva dana kasnije odveli su ga u Branešce, gdje je bio zarobljen i doktor Solar, te ga prebacili na ispitivanje u logor Bučje, gdje im je bio glavni štab.
- Nakon ispitivanja su ga vratili u Branešce i od tuda mu se gubi svaki trag. Čula sam kako su Srbi poslije prepričavali koliko je novca imao sa sobom. Uzeli su mu i auto i novce, a gdje je on završio, ne znam. Doktor Solar mi je jednom ispričao da ga je Ivica zamolio neka pokuša sve da ga nađu i da ga stave u grobnicu kraj oca. Eto, ta njegova posljednja želja još mi odjekuje u glavi - rekla je prije nekoliko godina, dok je još imala snage govoriti.
Danas više nema.
24sata © 2026
