'Država može spriječiti femicid, odmah udaljiti nasilnika, a žrtvu zaštititi i informirati'

Dr. Dubravka Šimonović diplomirala je i doktorirala na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Veliki dio karijere posvetila je zaštiti ljudskih prava, osobito prava žena. U bogatoj diplomatskoj karijeri obnašala je niz ključnih međunarodnih funkcija: bila je dugogodišnja načelnica Odjela za ljudska prava u Ministarstvu vanjskih poslova, predsjednica UN-ove Komisije za prava žena, članica i predsjednica Odbora UN-a za uklanjanje diskriminacije žena koji nadzire provedbu Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) te posebna izvjestiteljica UN-a za sprečavanje nasilja nad ženama, njegove uzroke i posljedice. Na europskoj razini supredsjedala je pregovorima i izradom nacrta Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji - poznate kao Istanbulske konvencije.

Često se događa da su počinitelji ubojstva žena njihovi muževi ili muški članovi obitelji. Takvom razarajućem činu sigurno prethodi neka obiteljska dinamika koja upućuje na moguću tragediju. Što je s prevencijom, može li se spriječiti femicid?

Da, femicid se može spriječiti - ali samo ako institucije reagiraju pravodobno i koordinirano. U većini slučajeva postoje jasni znakovi ranijeg nasilja, prijetnji i kontrole. Upravo zato sam, kao posebna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda za nasilje nad ženama, pokrenula inicijativu Femicide Watch, čiji je cilj učiti iz svakog pojedinog slučaja femicida i otkriti propuste koji su doveli do tragedije. Na moj poziv su brojne države - među njima Gruzija, Hrvatska, Argentina, Kanada, Južna Afrika i Bosna i Hercegovina - osnovale svoje nacionalne mehanizme Femicide Watch, a dodatno su brojne nevladine udruge pokrenule vlastite nadzore femicida. U Hrvatskoj je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, u okviru svojega mandata, uspostavila Femicide Watch, odnosno Nadzor femicida, a danas sam članica njegova Nadzornog odbora. Nevladine udruge, poput Autonomne ženske kuće, svake godine organiziraju seminare o femicidu, a nedavno je i Saborski odbor za ravnopravnost spolova održao tematsku sjednicu posvećenu ovoj temi. Dodatno, Istanbulska konvencija propisuje obvezu država da poduzmu zakonodavne i druge mjere za prevenciju i zaštitu žrtava od svih oblika nasilja - pri čemu je femicid njegov najteži oblik. Sad, međutim, treba ići korak dalje: ojačati analitičku funkciju Femicide Watcha, sustavno provoditi procjene rizika odmah pri prvoj prijavi nasilja, jer upravo tad postoji mogućnost da se tragedija spriječi - te raditi na punoj provedbi Istanbulske konvencije.

Možete li to ilustrirati na primjeru?

Primjerice, u petak sam bila u Gavelli na premijeri predstave “Sigurna kuća”, koja je nastala prema istoimenoj knjizi Marine Vujčić, a u njoj je prikazana tipična, ali tragična dinamika nasilja koja se često krije iza femicida. Riječ je o fiktivnom scenariju u kojem žena godinama trpi psihičko i fizičko nasilje. Srami se o tome govoriti obitelji, pokušava otići, ali se vraća. Kad napokon prijavi nasilje - sustav zakazuje. Iako je riječ o predstavi, nažalost, svjedoci smo da je taj obrazac vidljiv na brojnim slučajevima u stvarnom životu. Ovakvi slučajevi jasno pokazuju niz institucionalnih propusta, koji su prema Istanbulskoj konvenciji (čl. 51.) i CEDAW Općoj preporuci br. 35 - povreda obveze države da spriječi, zaštiti i učinkovito postupa. Oni pokazuju što Femicide Watch treba analizirati - što je propustila policija, što sustav socijalne skrbi, što pravosuđe, kako se to više ne bi ponovilo. Ključni propusti su:

1. Neprovedena procjena rizika odmah pri prijavi nasilja. Prema čl. 51. Istanbulske konvencije, to je obveza države.

2. Neosigurana zaštita žrtve - “nema mjesta” u sigurnoj kući ne može biti opravdanje - država mora imati dovoljno kapaciteta i osigurati privremeni smještaj.

3. Nedonošenje hitnih mjera (udaljavanje nasilnika, privremeni pritvor) - prema čl. 52.-53. Konvencije, nalažu se hitne mjere zaštite i zabrana kontakta.

4. Neusklađena institucionalna reakcija - policija dolazi bez koordinacije i bez obavještavanja žrtve. To povećava rizik, a ne smanjuje ga.

5. Nepravilno kazneno pravno kvalificiranje samoobrane. Potrebno je uvesti specijalizirane edukacije za suce i tužitelje o rodnoj dinamici nasilja i kontekstu nužne obrane.

Iz ovakvog slučaja Femicide Watch bi trebao izvesti konkretne preporuke:

1. Procjena rizika odmah pri svakoj prijavi i obveza da se donese plan upravljanja rizikom.

2. Zajamčen smještaj u sigurnoj kući - država mora imati fond hitnih mjesta (ili ugovore s dodatnim kapacitetima).

3. Obvezno udaljavanje počinitelja i, prema potrebi, pritvor radi sprečavanja eskalacije.

4. Obvezno informiranje žrtve o svim koracima postupka i procjeni rizika.

5. Uspostava posebnog protokola za situacije visoke opasnosti.

6. Edukacija pravosuđa i policije o dinamici nasilja, prisilnoj kontroli i psihološkoj samoobrani žrtava.

7. Reevaluacija sudske prakse u slučajevima kad su žene optužene za nasilje ili ubojstvo u kontekstu višegodišnjeg zlostavljanja.

Ovaj fiktivni slučaj jasno pokazuje da ovakvo ubojstvo i femicid nije neizbježan - ono se može spriječiti ako sustav pravodobno prepozna rizik, osigura zaštitu i dosljedno primjenjuje međunarodne standarde. Upravo zato Femicide Watch u Hrvatskoj treba dodatno ojačati analitičku funkciju, povezati ga s provođenjem Istanbulske konvencije i CEDAW preporuke br. 35 te razviti mehanizme odgovornosti za svaku instituciju koja u lancu zakaže.

Kako su europske države pravno regulirale femicid i postoji li u tom smislu razlika u odnosu na Hrvatsku?

Sudjelovala sam u izradi i predstavljanju publikacije OESS-a “Trends in Addressing Femicide in the OSCE Region”, koja je nedavno predstavljena na panelu u okviru Ljudske dimenzije OESS-a u Varšavi. U publikaciji se navode primjeri dobre prakse, uključujući kriminalizaciju femicida na Cipru, u Malti, Moldovi, Sjevernoj Makedoniji i Hrvatskoj, a nedavno je takvu kriminalizaciju uvela i Italija. Većina tih država uvela je odgovarajuće odredbe nakon 2022. godine. Većina europskih zemalja koristi kaznene odredbe prema kojima se ovakva ubojstva mogu kvalificirati kao otegotne okolnosti, a to je u skladu sa standardima Istanbulske konvencije. Međutim, iako je to važan korak, sam zakon nije dovoljan - potrebno je primjenjivati i ostale mjere prevencije i zaštite od nasilja prema ženama i nasilja u obitelji, kako bi se stvarno spriječili femicidi.

Postoje li smjernice UN-a koje bi mogla preuzeti i Hrvatska te time smanjiti broj ubijenih žena?

Da, prije svega, potrebno je početi sustavno prikupljati podatke o femicidu prema UN-ovu statističkom okviru za mjerenje rodno uvjetovanih ubojstava žena i djevojaka, koji je usvojen 2022. godine. Također, treba ojačati primjenu Istanbulske konvencije, posebno preporuka GREVIO-a za Hrvatsku, te učvrstiti Femicide Watch kao stalni mehanizam s analitičkim i nadzornim ovlastima. Važno je osigurati da se procjena rizika i plan upravljanja rizikom provode u svim fazama postupka - od prve prijave do odluke suda, uz koordinaciju različitih resora. Država treba osigurati stalnu dostupnost telefonskih linija za pomoć, sigurnih kuća i njihova financiranja, čak i kad ih vode nevladine udruge. Potrebno je dosljedno primjenjivati hitne i privremene mjere, uključujući udaljavanje počinitelja kad procjena rizika pokaže visoku opasnost, te osigurati obuku svih ključnih dionika - policije, sudova, socijalnih službi i zdravstvenih djelatnika. Sve ove mjere proizlaze iz Istanbulske konvencije i CEDAW Opće preporuke br. 35. Ako se dosljedno primijene, mogu značajno smanjiti broj ubijenih žena.

U dugogodišnjem iskustvu rada kao UN-ove izvjestiteljice za nasilje nad ženama, što ste uočili, gdje se prava žena najviše krše?

Prava žena najviše se krše u kontekstima gdje međunarodni standardi o pravima žena nisu u potpunosti prihvaćeni ili su formalno prihvaćeni, ali se ne primjenjuju u praksi. U mnogim državama i dalje prevladava patrijarhalno razmišljanje koje žene smatra inferiornima, a to dovodi do institucionalne i društvene tolerancije prema diskriminaciji i nasilju. Posebno su zabrinjavajuće situacije u Afganistanu i Iranu, gdje su žene suočene s teškim i sustavnim kršenjima temeljnih ljudskih prava, uključujući ograničenja pristupa obrazovanju, zapošljavanju, javnom i političkom životu, kao i represijom zbog izražavanja svojih prava i sloboda. Unatoč napretku u zakonodavstvu i međunarodnim mehanizmima, jaz između normi i njihove stvarne provedbe ostaje velik, a patrijarhalni obrasci i rodni stereotipi i dalje su glavna prepreka ostvarenju stvarne ravnopravnosti spolova i zaštiti prava žena.

Kako ste kao izvjestiteljica mogli utjecati na promjene u državama gdje ste uočili diskriminaciju i kršenje prava žene s posebnim osvrtom na femicid?

Kao UN-ova izvjestiteljica za prava žena, moj rad nije bio samo praćenje i izvještavanje UN Vijeća za ljudska prava i Opće skupštine UN-a - cilj mi je bio stvarno mijenjati zakone, prakse i politike u državama gdje su prava žena sustavno kršena, a koje su formalno prihvatile međunarodne standarde CEDAW konvencije, ali ih ne primjenjuju u praksi. U Iranu sam dokumentirala i isticala slučajeve žena osuđenih na dugogodišnje zatvore zbog skidanja marame s glave, koristeći te pritužbe za međunarodni pritisak na vlasti da preispitaju represivne politike. U Bahamima sam inicirala promjenu zakona tako da silovanje unutar braka postane kazneno djelo, zatvarajući pravnu prazninu koja je ženama uskraćivala zaštitu. U Argentini sam pokrenula sustavno prikupljanje podataka o femicidu jer su do tada u statistici bili uključeni samo sudski procesuirani slučajevi, čime je stvarni broj žrtava bio znatno manji. U Kanadi sam promovirala nastavak nacionalne istrage o ubojstvima domorodačkih žena i djevojčica čiji slučajevi nisu bili procesuirani, osiguravajući da ti zaboravljeni slučajevi dobiju pravdu. U svakoj od 11 država koje sam posjetila predložila sam konkretne mjere za usklađivanje zakonodavstva i prakse s međunarodnim standardima te uspostavu Femicide Watcha, a neke od njih su i provedene. Uz to, izradila sam 11 tematskih izvještaja koji su utjecali na razvoj međunarodnih standarda na ovom području, uključujući teme kao što su modaliteti za uspostavu Femicide Watcha, online nasilje nad ženama, opstetričko nasilje tijekom porođaja, nasilje nad ženama u politici i nasilje prema ženama novinarkama. Napravila sam i posebno izvješće o utjecaju COVID-a na nasilje nad ženama, uključujući pristup skloništima i zaštitnim mjerama te o silovanju kao kršenju ljudskih prava i humanitarnog prava. Za ovo posljednje razvila sam model zakona koji razrađuje međunarodne standarde na ovom području - nedavno je jedna studentica u Japanu koristila taj model u svojem radu i predložila mjere njegove primjene u nacionalnom zakonodavstvu.

Vaše iskustvo sigurno bi moglo pomoći našem društvu da se pokrene u pozitivnom smjeru. Recite nam koji su vaši profesionalni planovi?

Nastavit ću spajati međunarodne i nacionalne standarde - ono što sam započela kroz rad u CEDAW-u i kao posebna izvjestiteljica UN-a za nasilje prema ženama, sad nastojim proširiti kroz pisanje akademskih članaka o relevantnim temama, primjerice o potrebi reforme UN-ove Komisije za položaj žena. Na nacionalnoj razini želim pridonijeti jačanju primjene CEDAW-a i Istanbulske konvencije te osnaživanju analitike Femicide Watcha, kako bi se svaka smrt žene analizirala u skladu s međunarodnim obvezama. Smatram da femicid rijetko nastaje “odjednom” - on je krajnji ishod dugotrajnog nasilja koje društvo nije prepoznalo na vrijeme niti izgradilo učinkoviti sustav za prijavljivanje i prevenciju. Ako sustav nauči prepoznavati rizične situacije, odmah zaštiti žrtvu i reagira promptno, femicid se može spriječiti. To je naša zajednička odgovornost - i temeljni smisao inicijative Femicide Watch.