FOTO 'Devedeset metara pod zemljom bit će tiše nego vani': Dnevnik ukrajinske novinarke

Devedeset metara pod zemljom, večeras će biti tiše nego vani, bez obzira na sve, zapisala je u svom dnevniku ukrajinska novinarka Irina Olegova, koja se dvije noći skrivala sa sugrađanima u metrou dok se iznad Kijeva ponovno nadvijao strah od novih ruskih napada. Umjesto kreveta, te noći čekali su ih hladni podovi metroa, deke, šatori i tišina prekinuta zvukovima mobitela koji upozoravaju na novu opasnost.

U svom dnevniku, koji je objavio portal Meduza, opisala je prizore koji pokazuju kako izgleda život kad se odlazak na spavanje pretvori u borbu za sigurnost. Sve je počelo 24. srpnja navečer, nakon upozorenja da bi ruska vojska u sljedećih 48 sati mogla pokrenuti novi veliki raketni napad. Irina je spakirala ruksak. Uzela je prostirku za spavanje, deku, toplu odjeću, šal, putni jastuk, vodu, bananu, kruh i nekoliko krastavaca.

Na put prema metrou krenula je odmah nakon upozorenja da bi u sljedećih 48 sati mogao uslijediti masovni raketni napad. U ruksak je spremila deku, toplu odjeću, vodu, malo hrane i prostirku za spavanje.

Dok je krenula prema metrou, grad je još izgledao mirno. Na ulicama su bili ljudi, štandovi su radili, a nakon kiše zrak je bio svjež. No ispod površine osjećao se strah. Kod stanice metroa ljudi su dolazili u tišini. Nisu nosili samo torbe, nosili su ono što im je trebalo da prežive još jednu noć. Obitelji, parovi, starci, djeca. Neki su imali madrace, neki deke, a neki samo ruksak s najosnovnijim stvarima. Jedna grupa ljudi došla je čak s transporterom za mačku i velikim psom na uzici.

Na peronu su nicali šatori, napuhavali se madraci, prostirale deke. Majke su dojile bebe, djeca su pokušavala zaspati uz plišane igračke, a ljudi su tiho čitali ili gledali u telefone čekajući vijesti o novim napadima.

- Nitko ne hoda po stanici osim ako nije apsolutno nužno. Stanica nalikuje na ogromnu spavaonicu - zapisala je Irina.

Iako je oko nje bilo oko 500 ljudi, vladala je gotovo nestvarna tišina.

Svako slobodno mjesto polako je nestajalo. Ljudi su tražili kutak uza zid, prostor između stupova ili mjesto na podu. Na jednoj strani stanice muškarac je spavao okrenut prema zidu, prekriven vrećom za spavanje. Nedaleko od njega mladi par sjedio je na bijeloj dekici s točkicama. Žena je držala knjigu, a majka dojila malu djevojčicu i umotavala je u deku. U blizini su bila dječja kolica prekrivena dekicom na kojoj je bila slika Male sirene.

Do 23 sata stanica je već bila puna. Oko 500 ljudi smjestilo se u prostoru između pokretnih stepenica i samoga perona. Ljudi su šaptali, čitali, gledali vijesti ili pokušavali spavati.

Njezine susjede bile su žena koja je prvi put došla u Kijev i njezina majka. Na pitanje zna li gdje je toalet, odgovorila joj je: "Ne znam, prvi put sam ovdje. U šoku sam". Strah je bio prisutan kod svih, ali ga je svatko nosio na svoj način.

Druga noć bila je još napetija. Irina je htjela ostati u svom krevetu, ali ponovno je krenula prema metrou. Ovoga puta bilo je manje ljudi, ali neka lica ponovno su bila tamo. Djevojčica s ružičastom vrpcom u kosi, veliki sivi pas u zelenom šatoru i majka s kćeri koje su dijelile deku.

Ubrzo su stigla nova upozorenja. Telefoni su počeli zvoniti, metro je oglasio uzbunu, a ljudi su počeli pratiti vijesti. Ljudi su se polako budili. Neki su uzimali telefone, drugi su pokušavali ostati mirni. U međuvremenu, ljudi su i dalje silazili u metro, neki tek nakon što su se napadi već počeli događati.

Ljudi bi se nakratko probudili, pogledali vijesti, pa ponovno pokušali zaspati. Kad su se začule informacije o novim balističkim raketama, u stanicu je utrčala žena u pidžami i papučama.

- Imaš li vode?! Daj mi vode! Nisam stigla ponijeti sa sobom, nisam stigla sići na vrijeme, oglasio se alarm, potrčala sam sa sedmog kata, stigla do petog i već je bilo 'bum, bum' posvuda. Susjedi su govorili: 'Idi u podrum', ali ne mogu, cijela se tresem, pa sam potrčala ovamo - pričala je jedna žena.

Unatoč svemu, ujutro se život nastavio. Ljudi su spremali deke i ruksake, pokretne stepenice ponovno su proradile, a prvi putnici silazili su na posao. Na reklamnom ekranu bliještio je slogan za novi stambeni kompleks: "Uključi život".

Kad je nakon druge noći izašla iz metroa, dočekalo ju je vedro nebo nad Kijevom. Ljudi su ponovno izlazili na ulicu s ruksacima i smotanim podlogama za spavanje, svjesni da bi ih već iste večeri novi alarm mogao ponovno vratiti duboko pod zemlju.