NIJE GRENLAND PRVI...
FOTO Ovo je popis teritorija i država koje je SAD htio kupiti. Danska im već prodavala otoke!
Donald Trump ozbiljno je 'zagrizao' za Grenland. Iz Bijele kuće poručuju kako ne isključuju ni slanje vojske da 'nabave' Grenland, razmatra se i ideja o novčanim uplatama svakom stanovniku da ih se potakne na priključivanje SAD-u... Ali Grenland nije prvi na kojeg su Amerikanci bili 'bacili' oko...
Donald Trump ozbiljno je 'zagrizao' za Grenland. Iz Bijele kuće poručuju kako ne isključuju ni slanje vojske da 'nabave' Grenland, razmatra se i ideja o novčanim uplatama svakom stanovniku da ih se potakne na priključivanje SAD-u....
Donald Trump ozbiljno je 'zagrizao' za Grenland. Iz Bijele kuće poručuju kako ne isključuju ni slanje vojske da 'nabave' Grenland, razmatra se i ideja o novčanim uplatama svakom stanovniku da ih se potakne na priključivanje SAD-u....
Kupovina tuđih teritorija duboko je ukorijenjena u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Od udvostručenja zemlje kupnjom Louisiane do neuspjelih pokušaja preuzimanja Kube, američka povijest ispunjena je pričama o diplomatskim pregovorima, strateškim ponudama i geopolitičkim ambicijama koje su oblikovale današnje granice.
Trumpova administracija svoju želju za Grenlandom pravda nacionalnom sigurnošću i golemim mineralnim bogatstvima otoka. "Potreban nam je Grenland sa stajališta nacionalne sigurnosti. Toliko je strateški važan", poručio je Trump novinarima.
No, američka želja za Grenlandom seže mnogo dalje u prošlost. Još 1867. godine, državni tajnik William H. Seward, čovjek koji je ispregovarao kupnju Aljaske od Rusije, razmatrao je i akviziciju Grenlanda i Islanda.
Stoljeće kasnije, 1946. godine, predsjednik Harry S. Truman ponudio je Danskoj sto milijuna dolara u zlatu za otok, uviđajući njegovu ključnu važnost u ranim danima Hladnog rata. Danska je tada, kao i danas, ponudu odlučno odbila, uz jasnu poruku iz Kopenhagena i Nuuka da Grenland nije na prodaju.
Ideja o kupnji Islanda također je potekla od Sewarda. Detaljan izvještaj iz 1868. godine opisivao je Island kao zemlju golemih, ali neiskorištenih potencijala, čiji bi se narod, nezadovoljan danskom upravom, mogao prikloniti Sjedinjenim Državama. Ipak, ideja je u američkom Senatu navodno dočekana sa smijehom, a nakon što je kupnja Aljaske u javnosti podrugljivo nazvana "Sewardova ledenica", daljnje širenje na sjever privremeno je izgubilo na popularnosti.
Mnogo uporniji bili su američki pokušaji kupnje Kube od Španjolske. Od Thomasa Jeffersona početkom 19. stoljeća do Williama McKinleyja neposredno prije Španjolsko-američkog rata, nekoliko je američkih predsjednika nudilo goleme svote novca za ovaj karipski otok.
Najpoznatija je ponuda predsjednika Franklina Piercea iz 1854. godine, koji je u tajnom dokumentu poznatom kao Ostendski manifest bio spreman platiti do 130 milijuna dolara. Španjolska je sve ponude odbila, a SAD je kontrolu nad Kubom stekao tek nakon rata 1898. godine.
Slična se situacija odigrala i u Panami. Kada je Kolumbija 1903. odbila američku ponudu od deset milijuna dolara za prava na izgradnju kanala, SAD je podržao panamsku revoluciju. Nakon što je Panama proglasila neovisnost, nova je vlada odmah potpisala sporazum kojim je SAD dobio kontrolu nad zonom kanala.
Unatoč neuspjesima, SAD je kroz povijest uspješno kupio goleme dijelove svog današnjeg teritorija. Najpoznatija je kupnja Louisiane od Francuske 1803. godine za petnaest milijuna dolara, čime je tadašnja država udvostručena
Slijedila je kupnja Floride od Španjolske 1819. i takozvana Gadsdenova kupnja od Meksika 1854., kojom je osigurana južna ruta za transkontinentalnu željeznicu.
Spomenuta kupnja Aljaske od Ruskog Carstva 1867. za 7,2 milijuna dolara, iako isprva kritizirana, pokazala se kao iznimno mudar potez.
Zanimljivo je da je upravo Danska 1917. godine prodala SAD-u svoje karipske posjede, danas poznate kao Američki Djevičanski Otoci, za 25 milijuna dolara zbog straha da bi ih Njemačka mogla zauzeti u Prvom svjetskom ratu.
Iako se kupnja suverenih teritorija danas čini nespojiva s modernim međunarodnim pravom i načelom samoodređenja naroda, američka povijest pokazuje da je takva praksa nekada bila uobičajen alat za širenje utjecaja i ostvarivanje strateških ciljeva. Suvremeni pokušaji, poput onog s Grenlandom, podsjetnik su da se geopolitičke ambicije s vremenom ne mijenjaju nužno, već samo načini na koje se pokušavaju ostvariti.
