PODZEMNA ČUDA
GALERIJA Nuklearni rat?! Ovo su hrvatska tajna mjesta koja spašavaju od prvog udara...
Na hrvatskom je tlu u prošlom stoljeću JNA gradila fascinantne podzemne gradove koji su odabrane trebali spasiti od nuklearnog udara. Postoje i tuneli građeni još ranije, no većina tih objekata je zapuštena i zaboravljena. No, neki su u prilično dobrom stanju, a stručnjaci misle da bi se mogli osposobiti da posluže u slične svrhe. Neke države, poput Finske, Norveške ili Švicarske, takve objekte stalno održavaju, drugih ih, poput Njemačke, baltičkih zemalja ili Poljske, sada kreću obnavljati. Evo liste naših o kojima bi se trebalo razmišljati.
Vojni aerodrom Željava bio je najveći podzemni aerodrom i nekadašnja baza JNA, na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u blizini Bihaća
Vojni aerodrom Željava bio je najveći podzemni aerodrom i nekadašnja baza JNA, na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u blizini Bihaća
Kompleks je u punoj funkciji korišten od 1968. do 1992. godine kad je uništen aktiviranjem minsko-eksplozivnih sredstava prigodom povlačenja JNA
Objekt je imao punu autonomiju da se koristi 30 dana; imao je električnu, vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, dvije rezervne dizel-električne centrale, skladišta svih vrsta, te prostor za dekontaminaciju.
Objekt 505 ili Objekt Klek bio je najstrože čuvana vojna tajna bivše Jugoslavije. Samo u podzemnu zračnu luku Željava uloženo je 8,5 milijardi dolara.
Stručnjaci misle da bi bivša Jugoslavija bez tolikog odvajanja za vojne potrebe mogla još 70-ih godina imati standard tadašnje Austrije.
Postojalo je 13 klima-komora sa specijalno zaštićenim ventilacijskim šahtovima, koji su ujedno služili i kao rezervni izlazi na površinu terena.
U utrobi otoka Lastova JNA je 1947. godine gradila tajne zapovjedne centre s tunelima dugim stotine metara.
Skloništa na Lastovu su u slučaju nuklearnog napada Zapada ili Istoka mogli biti i skloništa za vojni vrh pa i za samog Tita.
Kompleks bunkera, tunela i skloništa u kanjonu Paklenice bio je prenamijenjen u turističke svrhe.
Podzemno sklonište u kanjonu Paklenice je u razdoblju od 1950. do 1953. godine gradila JNA za vrijeme političke krize između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, u strahu od invazije sovjetske vojske i moguće upotrebe atomske bombe.
Kad je 1953. godine Staljin umro, prestala je opasnost od invazije i ulaz u golemi grad u utrobi Paklenice je zapečaćen.
Desetljećima ni lokalno stanovništvo nije znalo što se nalazi u utrobi Velebita.
Kuk-0 bio je jedna od najstrože čuvanih tajni u bivšoj Jugoslaviji. Krije se u utrobi Biokova. Devedesetih je Kuk-0 napušten i opljačkan, a nešto kasnije ondje su se uzgajale gljive.
Podzemni grad u utrobi Biokova sagrađen je pedesetih godina kao sklonište u slučaju atomskog rata.
U tunelu dugačkom oko dva kilometra bilo je i struje i vode. Pod zemljom su se nalazile soba za dekontaminaciju, bolnica, kuhinja, konferencijska dvorana.
Kompleks je sadržavao i brojne apartmane za politički vrh, a najljepši je bio za Josipa Broza Tita.
U slučaju napada ondje se moglo preživjeti mjesecima. Sklonište do kojeg se stiže cestom prema Zadvarju i dalje makadamom gradili su vojnici koji nisu ni znali što bi ondje trebalo niknuti.
Jedno od impresivnijih vojnih skloništa na otoku Vis nalazi se u uvali Smokva, a služilo je kao sklonište za ratne brodove i podmornice.
U podzemne objekte se ulazilo sa šifrom koja se mijenjala svakih sedam dana.
Tunel Jastog nalazi se u uvali Parja, na malom rtu Škojić, izgrađen je 1982. godine.
Vis je bio prikladan za takva skloništa jer ima jedanaest prirodnih podzemnih bazena s pitkom vodom.
Glavni tunel imao je generatore tako da u slučaju nestanka struje na otoku i dalje postoji izvor električne energije.
Prostorije u kojima su spavali vojnici bile su zaštićene posebnim slojem armiranog betona kako bi vojska bila sigurna od napada.
U sredini otoka je atomska arka tj. atomsko sklonište u koje je moglo stati stotinu ljudi s dovoljnom količinom hrane, vode i vlastitim agregatom u kojem bi se moglo preživjeti tri do četiri mjeseca.
Na Visu su izvana tuneli bili zakamuflirani stiroporom koji izdaleka izgleda kao stijene, sva vrata obojana u sivo, topovi prekrivani kamuflažnim mrežama s komadima stiropora obojanim u sivo kako se ne bi mogli vidjeti s mora ili iz zraka.
Napuštene se zgrade danas koriste u civilne ili turističke svrhe, Višani su u tunelu lovili inćune na tjerajući ih mrežom do kraja tunela...
Tunel Sljeme izgradili su ratni zarobljenici iz Drugog svjetskog rata u periodu od 1947-1952. godine.
Prvotna ideja je bila napraviti tunel kroz cijelu Medvednicu i spojiti Zagreb kroz planinu od Gračana do Zagorja.
U tunelu su se održavali i partyji elektronske glazbe.
Osim planinara i spašavatelja, tunel tu i tamo postane kulisa za filmske scene ili neobična pozornica za koncerte.
Kroz tunel danas prolazi jedna od najpoznatijih sljemenskih pješačkih ruta – Bikčevićeva staza, ili put broj 18.
tunel koristi i Gorska služba spašavanja za svoje Tune Sljeme je koristio i HGSS za svoje treninge...
Za Drugog svjetskoga rata nastala je vila Rebar s tunelskim skloništima urezanim u Sljeme.
Vilu Rebar izgradili su 1942. godine i njome se koristio Ante Pavelić i njegova obitelj. Tunele su probili u Sljeme kako bi se unutra mogli skriti ili pobjeći njima.
Na šumskim predjelima između Možđenca i Sudovca, naselja nedaleko Novog Marofa, kriju se već pomalo zaboravljeni podzemni bunkeri i tuneli, izgrađeni 50-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća.
Ukopani u brdo, nekoliko metara ispod zemlje - nalaze se neočekivano dugački hodnici. Neki ih nazivaju i umjetnim speleološkim lokalitetima.
Te vojne građevine iz vremena hladnog rata namijenjene su bile obrambenom ratovanju.
Kalničko gorje bilo je idealna lokacija za obranu od moguće invazije Sovjetskog Saveza.
Osim spremnosti za obranu, bunkeri su trebali poslužiti i kao sklonište u slučaju atomskog napada. Stoga su imali više ulaza i izlaza.
Teške betonske ploče obrasle gustišem još stoje na ulazima, a unutar tunela i ima i ostataka opreme za preživljavanje.
