Gašo je s minobacačem branio Vukovar: 'Dao mi je čokoladu kad smo se zadnji put vidjeli'

Samo dvjestotinjak ljudi, Vukovaraca, suboraca i članova obitelji, došlo je na pokop Zorislava Gašpara, 20-godišnjeg mladića koji je poginuo braneći svoj grad. Bio je još mlađi od Jean-Michela Nicoliera kad je s njim odveden iz vukovarske bolnice na Ovčaru. Zajedno su ubijeni, zajedno i pokopani, a na kraju zajedno i ekshumirani. No na pokopu istinskog mladog heroja, koji je svojim minobacačem uništio mnogobrojne tenkove i četničke položaje, nije bilo desetak tisuća ljudi nego samo njegovi najbliži, nije mu veličanstveno pjevala klapa Sveti Juraj nego limena glazba sačinjena od golobradih dečkića, nije bilo Thompsona, Dalića, poznatih javnih osoba. Bio je ministar Tomo Medved, ali nije bilo Ivana Anušića ni Vukovarca Davida Vlajčića. Nije bilo navijačkih skupina sačinjenih od mladića njegove dobi da mu zahvale, za što već dolaze zahvaljivati kada dođu u Vukovar. Pored lijesa mladoga Gašpara, Gaše - kako su ga suborci s ponosom zvali, stajao je samo Marko Samardžić, Zorislavov polubrat, njegova krv. Majka Vida umrla je prije tri godine ne dočekavši kosti sina. Njih dvojica i dalje tragaju za svojim ocem, prvim zapovjednikom obrane Sajmišta, Damjanom Samardžićem, što ovu vukovarsku obitelj čini jednom od mnogih koje su u ratu doslovno uništene.

Ne čude zato reakcije nezadovoljnih vukovarskih branitelja i članova obitelji nestalih osoba na protekli pokop Jean-Michela Nicoliera i uzdizanje njegove žrtve naspram ostalih pronađenih u masovnoj grobnici, ali i ostalih vukovarskih branitelja. Na groblje su došli tek ispratiti svoga Gašu.

- Mali broj nas okupio se danas ovdje oko tebe, da te ispratimo, jer si ti svojim djelima to zaslužio. Kada si svojim minobacačima i sa suborcima davao nama potporu na Sajmištu, poznavao si svaku kuću a ne ulicu. Pa smo ti mi, od ushićenja zbog tvojih pogodaka u mete, vikali na motoroli 'To, Gašo, udri ih, bježe, svaka ti čast'. A ti bi nam, onako skroman, govori: 'Nemojte me zvati po nadimku, tako me svi znaju'. Hvaleći te, možda smo ti odmogli na kraju jer si završio u neprijateljskim rukama; nisu te ni doveli do Ovčare i u hangare nego su te ispred pretukli do smrti i ubili. Znali su tko si. Dao si velik doprinos obrani grada, nikad te nećemo zaboraviti. Hvala ti, mladi prijatelju - rekao je tom prilikom Ivan Anđelić Doktor, koji je na groblju dočekao i Marka Samardžića, pristiglog iz Australije na pokop bratu.

Marko se prisjetio vremena uoči rata, kad je na Sajmištu živio s mamom Vidom, tatom Damjanom i bratom Zorislavom. Imao je tada 10 godina i duplo stariji brat Zorislav bio mu je uzor u svemu.

- Moj je otac Damjan, s Tomislavom Merčepom, bio glavni u organizaciji obrane Sajmišta. Zorislav bježi iz JNA iz Negotina, u koju je otišao krajem 1990. godine, i čim je došao, prijavio se u obranu grada. Bio je minobacačlija. Tati nije bilo drago kad je čuo da se Zorislav priključio obrani, ali nije imao izbora, on je već zadužio oružje. Brat se jako dobro razumio u oružje i minobacače jer je to radio u vojsci - prisjeća se Marko vremena prije rata u Vukovaru.

Bio je rujan kad je Damjan Samardžić rekao ženi i sinu Marku da moraju iz Vukovara, no Vida nije htjela napustiti sina i supruga. Poslije je bilo nemoguće izaći iz opkoljenoga grada.

- Negdje u kolovozu tata je došao po nas i rekao da moramo izaći sa Sajmišta jer je na prvoj crti i odveo nas je u podrum u Hotel Dunav. Tu smo bili s većim brojem ljudi sve do početka studenog. Sjećam se dana kad je pored hotela, baš u dijelu podruma u kojem sam ja spavao, pala 'krmača'. I nije eksplodirala! Urušio se dio zida hotela i pao na mene. BBC televizija došla je k nama u podrum i snimala priču o tome. Za to je čuo moj brat Zorislav, koji je potom došao k nama. Nismo ga vidjeli tjednima. Bio je mršav, umoran, sav mokar. Odnekud je izvadio čokoladu i dao mi je. Zagrlili smo se, poljubio me. Rekao nam je da se čuvamo. I to je bilo zadnje da sam s njim razgovarao - kaže Marko i dodaje kako je bio vrlo vezan za brata Zorislava.

On mu je bio uzor, čuvao ga je dok je bio mali, vodio ga je sakupljati puževe u šumu, vozio ga na svome motoru, jer Gašo je bio veliki zaljubljenik u motore.

- Tata nam je rekao da moramo u bolnicu. Došli smo u nju tjedan ili dva prije pada grada. Mama i ja smo spavali u hodniku ispod stepenica, s ranjenicima. Meni je sve to bilo strašno kao djetetu i nisam mogao noćima spavati. Pomagao sam ranjenicima, kad bi nestalo struje, svijetlio sam lampama doktorima dok su previjali ranjene, brijao sam ih i donosio im što im je trebalo. Oguglao sam na krv i rane. Pred pad grada u bolnicu su došli i brat i tata. Tata je rekao mami da bi on išao u proboj, ali mama je rekla da ne može ići nikuda bez nas. Zato je od toga odustao i ostao s nama. Tata i brat obukli su bijele kute praveći se da su medicinsko osoblje. Kad je u bolnicu ušla JNA, vikali su ime moga tate. On se sakrio skroz na zadnji kat bolnice. Šljivančanin je stajao pored mene u bolnici i ja sam bio ljut što viče ime moga tate. Gađao sam mu šljem kamenčićima i on se izderao: 'Mali, prestani bacati kamenje'. Nakon nekog vremena tata je došao i četnici su ga odmah odveli u kolonu na drugi kraj bolnice, u kojoj sam vidio i brata. Mamu i mene su odvodili prema autobusima u jednom smjeru, njih u drugom. Gledao sam za njima, čekao da se koji okrene. Tata se okrenuo kratko, ali nas nije vidio. I otišli smo, i mi i oni - kazuje tiho Marko, koji je potom s mamom Vidom živio u Zagrebu do 1995. godine, a zatim su otišli k rodbini u Australiju, gdje je on ostao živjeti do danas, a mama Vida vratila se u Vukovar. Ondje je i umrla prije tri godine, čekajući da pronađe sina i muža.

Motaju se sve te slike Marku po glavi svih ovih dana, otkad je doznao da su mu bratove kosti ekshumirali na Ovčari. Nije dvojio ni trenutka, sjeo je na avion i došao u Vukovar ispratiti brata. Srdačno se zagrlio sa zapovjednicima Sajmišta Anđelićem i Ivicom Arbanasom.

- Ne smije se zaboraviti ni jedan poginuli, ubijeni, nestali. Naš Zorislav je bio pripadnik ove postrojbe od njenog nastanka i sudjelovao je u svim zadaćama ove postrojbe, posebno ga znamo jer je vodio skupinu minobacača na najkrvavijoj bojišnici Vukovara, na Sajmištu. Usporavao je napredovanje neprijatelja i svima nama na Sajmištu ulijevao sigurnost i nadu. Gašpara su dobro znali neprijatelji, a posebno domaći Srbi. Prepoznali su ga u bolnici i odveli u nepoznato - rekao je na pokopu Arbanas.

Marko je na te riječi zaplakao.

- Mjesecima smo se mama i ja nadali da ćemo ih pronaći žive. Ali onda smo shvatili da je uzalud. Čuli smo da je tata ubijen na Ovčari, brutalno pretučen, i to od strane Vukovaraca koji su ga dobro znali. Čovjek s kojim je tata išao na pecanje, koji nam je radio kuću, i dalje nekažnjeno živi u Srbiji - kaže Marko i dodaje kako je mama Vida živjela za to da pronađe sina. Zato se i vratila u Vukovar.

- Dragi Zorislave, tvoje domoljublje i hrabrost najbolji su primjer novim mladim generacijama. Pođi u zagrljaj svojoj majci i svim ostalim poginulim braniteljima. Hvala ti za tvoju žrtvu Hrvatskoj - rekao je ministar Tomo Medved.

Posmrtni ostaci Zorislava Gašpara Gaše pokopani su na Memorijalnom groblju Vukovar, uz sve vojne počasti, u grobnicu koja se nalazi pored prazne grobnice rezervirane za Damjana Samardžića.