Goranka Vrus Murtić i smrt u zemlji koja više ne pamti sebe

Često ljudi u nas umiru prekasno. Umiru nakon što im već odavno istekne vrijeme, i nakon što temeljito i bez tragova nestane svijeta u kojemu su se snalazili i međusobno prepoznavali, bili važni i poštovani, stvarali bezvremene vrijednosti za koje se vjerovalo da će nadživjeti epohu. Umiru nakon što su se zatekli u svijetu u kojemu ništa više nije njihovo, u zemlji koja im je tuđa kao Lesoto i Svazilend, umiru u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sa smiley Poglavnikom koji se prežderava ozempicom ne bi li što više zasličio na svojeg mrkog prethodnika, umiru a da se više ni s kim ne poznaju, budući da su im vršnjaci na vrijeme otišli ili su se prilagodili okolnostima, pa izigravaju seniore novoga doba. I to što ljudi u nas često umiru prekasno ne znači da su živjeli dugo, kao stogodišnjaci na Kavkazu, nego je stvar u tome što ovdje doba traju kratko, i što je svako javno i historijsko vrijeme ovdje kraće od jednoga ljudskog života, a sjećanja zajednice ne postoje, ne postoji kultura u užem smislu riječi, pa tako ne postoje ni kulturne tradicije iz kojih bi proizlazila pouzdana upamćenja, uključujući i ona posve privatna i obiteljska.

O tome kako to izgleda kada jedna prethodno važna žena, ikonična figura netragom iščezlog hrvatskog svijeta, prekasno umre vidjeli smo neki dan, u sve grotesknijoj emisijici HRT-a, naslovljenoj Vijesti iz kulture, upriličenoj možda baš nakon svršetka veličanstvenog Thompsonovog mitinga na Trgu, ili je to bilo dan ranije, na kojemu je nazočio cijeli milijun ljudi i koji se može mjeriti samo s jednako tako veličanstvenim mitingom na Ušću, iz godine 1989, kada je objavljena vijest o smrti Goranke Vrus Murtić. Nemušt, glupav i prazan, taj kratki televizijski izvještaj sadržavao je rečenicu i pol u kojoj je trebao biti sadržan pokojničin život i u kojoj doista nije izrečena nijedna laž, ali u kojoj sve bilo je u toj mjeri pogrešno i krivo da bi neka labilnija dušica bila u iskušenju reći da je život o kojemu je riječ doista bio savršeno zaludan i besmislen, ukoliko za njim nije ostala ama nijedna pouzdana i sasvim nedvojbena činjenica, koju bi mogao upamtiti i reproducirati onaj, ili ona, koja se o tom životu našla govoriti. Tako je rečeno nešto u smislu da je gospođa Goranka bila nekakva umjetnica, te da se u posljednje vrijeme brinula o zaostavštini “svoga supruga Ede Murtića”. Nijedne izjave u toj vijesti iz aktualne hrvatske urinokulture, i iz one druge kulture proistekle iz analize stolice, izdvojene kafenom žličicom iz cjeline općega sranja, nijednog javnog sažalnika, kondolira ni kondolirke, nijednog kunsthistorika, iz reda onih koje je Murtić s vjerom u bolju hrvatsku budućnost darivao svojim platnima, nego samo vijest od jedne i pol rečenice, policijski vjerodostojna, ali savršeno netačna, kao da se s drugog kata naglavce u bezdan dvorišta bacila kakva klozetfrau iz Krležinog građanskog ciklusa. I to će biti sve. Tako će u ozempičkoj Hrvatskoj svršiti stvar s Gorankom Vrus Murtić i njezinom smrću. Nedostojno, bijedno i nečuveno. Jer umrla je prekasno.

Gospođa Goranka bila je gospođa širokih raskošnih manira. Poznavao sam je tridesetak godina, ili od vremena kada je njezin muž iz nekih svojih razloga, o kojima će u jednom romanu biti više riječi, poželio da me upozna. Poslije smo se, naročito na prijelomu stoljeća, sretali često: u njihovome domu u Zagrebu, u Edinom ateljeu, pa u Vrsaru, u Motovunu, u Dubravkinom putu, u ribljoj depadansi novoveškog restorana Baltazar, a jednom i - o avaj mog prošlog vremena! - u Dobroti, u Crkvi svetog Eustahija, i u domu don Branka Sbutege, gdje su se njih dvojica, Murtić i don Branko, nadmetali u svojim veličinama, te se nadgornjavali i nadmetali u viteškim verbalnim igrama vještinama, dok je gospođa Goranka razgovarala s don Brankovom majkom, uzvišenom i plemenitom damom izrazita devetnaestostoljetnog crnogorskog naglaska, koja kao da je na ovaj svijet sašla s ikone. Ja sam uglavnom šutio, i premda nisam tada imao pojma o preranom umiranju naših ljudi, ni o tome da u nas nema sjećanja, bio sam pod vrlo snažnim utiskom, bio sam kao meka glina u koju se događaj utiskuje, da je ovo što se oko mene zbiva jedinstveno, da ovakvih ljudi neću mnogo u životu sresti, i da treba pamtiti sve.

Ne zbog onih nedostojnih o kojima će poslije uglavnom biti riječi, ne zbog onih koji nisu u stanju u rečenici i pol reći tko je to upravo umro, nego zbog sebe samog treba pamtiti sve, jer jedini je to način da se poživi s njima i nakon što ih više ne bude. E, dakle, tog popodneva i večeri, kod don Branka, jednim sam uhom slušao dvojicu moćnih muževa, a drugim sam uhom pratio dvije žene. I drugo je moje uho bilo mnogo obuzetije i aktivnije, don Brankova veličanstvena mati i gospođa Goranka bile su zanimljivije. Ova druga, inače raspričana i vazda puna dojmova i informacija, često kao da strepi od onog što bi se moglo roditi iz šutnje među ljudima, često nespremna da osluhne drugog, što je sve vjerojatno imalo veze s tim da se s Edom u životu valjalo za svaku riječ izboriti, ponašala se najednom nekako drukčije, slušala je staru Crnogorku kako govori, postavila bi poneko kratko pitanje, pa dalje gledala u nju kao da gleda u Rafaelovu Sikstinsku Madonu. Poslije mi je u autu, dok smo se vozili nazad prema Dubrovniku, samo u jednom trenutku rekla: “Ma jeste li je samo vidjeli!” Jesmo, rekoh. Edo nije rekao ništa.

Njih dvoje su, Edo i Goranka, Hrvatsku doživljavali mnogo većom, ozbiljnijom i boljom zemljom nego što ju je itko ikad doživio. Oboje bili su pametni, i na svoje načine vrlo daroviti, prema svijetu otvoreni ljudi. Vrlo različiti, i to na nezgodne načine, što im je, vjerujem, zajednički život moralo činiti i mučnim. Oboje su bili vrlo perceptivni, vidjeli su svijet oko sebe, poznavali su mnoge ljude, osjećali su društvo u kojem žive, i o tom su društvu oboje donosili tragično krive zaključke. Dok je on bio živ, i u tih nekoliko godina intenzivnijeg druženja, često sam imao potrebu da ih upozoravam, naročito njega, da je možda po život opasno imati tako visoko mišljenje o Hrvatskoj i o njezinoj kulturnoj supstanci. Edo bi na takve pokušaje samo odmahivao rukom, kaj ti znaš, ljutito bi govorio, pa bi se, ako zatreba, pozivao na svoju partizaniju i na to da je on egzaktno, vlastitim koracima i u sva godišnja doba premjerio Hrvatsku, pa valjda on najbolje zna što ova zemlja jest. Gospođa Goranka bi odgovarala mnogo ljubaznije, ali do mog mišljenja o ovoj stvari jednako nije držala. Mnogo godina kasnije, u neka najnovija sumorna doba, dobro će se sjećati što sam im, balavac, tada govorio, pa će ponavljati da sam bio u pravu, a ja ću joj tada odgovarati da - ne!, da ja uopće nisam bio u pravu, i neće mi biti drago što se ovoga tako jasno sjećala.

Dakle, Edo Murtić mislio je da su sve mane postjugoslavenske Hrvatske, uključujući i za njegova života još uvijek suzbijeni, marginalni, u podzemlje satjerani ustašluk, samo posljedica nesolidnog obrazovanja, nikakvog talenta, loše naravi i umišljene generalske pameti njegova nekadašnjeg druga Franje Tuđmana, te da su sve to dječje bolesti u odrastanju Republike, koja je, međutim, osnovana unutar jedne ozbiljne, samosvjesne i pamteće zajednice, u kojoj svaki cvijetak i stabalce, i svaki idiot u mjesnoj ubožnici, Hrvatsku osjećaju i znaju dušom Miroslava Krleže i Ede Murtića. Da, imao je on, Edo, visoko mišljenje o sebi, zapravo najviše, onako i onoliko visoko koliko je o sebi visoko mišljenje imao i sam Krleža, a takvo je mišljenje o Edi imala i gospođa Goranka. Edo je za nju bio mjera Hrvatske, kao što je za Edu njezina mjera bio Krleža. I doista, u tom metafizičkom i pobožno vjerničkom pogledu na domovinu, oni su, za razliku od mene, bili u pravu. Bez obzira na to što stvarnost nije potvrdila njihovu vjeru, i što je ozempička Hrvatska, ta zemlja nepamćenja, zemlja zaborava, u kojoj proždrljiva čudovišta euforično dočekuju gubitak apetita, koji će ih učiniti konačno muževnima, danas neusporedivo strašnija od onog što joj je bila u stanju prirediti slabo baždarena imaginacija generala Tuđmana.

Njih dvoje tražili su građevinu za Edino djelo. Maštali su o Bilbau u Zagrebu, a kada je Edo umro, gospođa Goranka je vrlo entuzijastično krenula obilaziti urede. Gradonačelnik Bandić ponudio joj je jednu solidnu ruševinu u koju bi bila smještena uspomena na Murtića i Džamonju, ali ona je tražila nešto drugo. I na kraju se tako zatekla izvan svog vremena. Zatekla se u epohi u kojoj će porno-pimp-predsjednica u mokrom dresu nogometne reprezentacije i u zagrljaju Vladimira Putina, sa zidova predsjedničkih dvora skidati Murtićeve slike, jer da je Murtić partizan. A uskoro potom, Murtić je već bio jedno veliko ništa. U ozempičkoj Hrvatskoj monetizacija Murtićevih slikarskih djela u izravnoj je vezi s kulturnom memorijom. Bukovac se dobro prodaje, jer su Bukovčeve memorijske kartice stvarane u drugo vrijeme.

I tako je onda u Vijestima iz kulture došao kraj. Gospođa Goranka preselila se u tekst i uspomenu nekolicine građanki i građana s darom za Hrvatsku i za svjetotvorstvo, u tekst, dakle, i u uspomenu nekolicine sjećajućih. Tamo gdje počiva i živi i Edo Murtić.

Zbogom zauvijek, draga gospođo, lijepi ste mi u uspomeni, kakvi ste bili i u životu! 

Njih dvoje su, Edo i Goranka, Hrvatsku doživljavali mnogo većom, ozbiljnijom i boljom zemljom nego što ju je itko ikad doživio

Gospođa Goranka preselila se u tekst i uspomenu nekolicine građanki i građana s darom za Hrvatsku i za svjetotvorstvo, u tekst, dakle, i u uspomenu nekolicine sjećajućih. Tamo gdje počiva i živi i Edo Murtić