Gordana osvojila Kilimanjaro! 'Ruke su mi bile sante leda...'

Kad sam čula da moje planinarsko društvo Matica priprema penjanje na Kilimanjaro, rekla sam sebi: To je moje i božje! Odmah iza Nove godine počele su fizičke, psihičke i financijske pripreme.  Jer, ja sam se planinarenjem intenzivno bavila svega tri godine, a trebalo je zatvoriti i financijsku konstrukciju. 

Intenzivne pripreme trajale su sedam mjeseci, a iako je bilo teško i naporno, ponovila bih to, ozarena lica govori nam Zagrepčanka Gordana Šore (65). Cijeli svoj radini vijek provela je na informacijskom pultu zagrebačkog Autobusnog kolodvora, a iako je voljela planinarenje, zbog smjenskog rada za njega nije imala vremena. Odlaskom u mirovinu 1. srpnja ove godine otvorila je novo životno poglavlje.

Svaki dan prelazili po 1000 metara visine

- Prvo sam napravila detaljan sistematski pregled, a onda je počela pripreme za uspon od 5885 metara. Svaki dan biciklirala sam 40 kilometara, išla u teretanu, plivala, a vikendom sa planinarskim društvom odlazila na visinske pripreme kod nas, ali i u Sloveniju i Austriju, na nadmorsku visinu višu od 2000 metara. Puno smo razgovarali sa vodičem, članovima planinarskog društva i najveći mi je strah bio od tog razrijeđenog zraka kakav je na 5800 metara - priznaje nam Gordana.

Prije no što se 12. kolovoza zaputila u Afriku, Gordana se pozdravila sa djecom i rodbinom, te, priznaje, uputila ih u sve u slučaju da joj se nešto dogodi.

- Ljudi nisu svjesni da te na 5800 metara zbog razrijeđenog kisika u trenutku može izdati srce i to me najviše plašilo. Do tada, moja je najveća visina bila 3000 metara Olimpa. Ali nisam se dala. To je uzbuđenje, to je doživljaj i nikada neću zaboraviti taj 14. kolovoza kada smo krenuli na šestodnevno penjanje do vrha. Svaki dan prelazili smo 1000 metara nadmorske visine i hodali i po 10 sati. Na 3800 metara proveli smo dvije noći kako bismo se aklimatizirali - jednostavno smo odlazili na 4200  metara visine, disali i vraćali se nazad - prisjeća se Gordana.

Do vrha im je trebalo osam sati. Temperature, kažu, jako variraju, te se temperatura od nule na 5000 metara spustila na -19. Goga je na leđima nosila ranac težak 10 kilograma, a na 5685 metara ruke su joj se zaledile.

- Otišli su mi grijači na rukavicama i ruke su mi bile santa leda. Uspjela sam izdržati do Gilman's pointa na 5685 metara nadmorske visine, najvećeg vrha na rubu kratera. Za posljednjih 200 metara do središta nisam više mogla. Bila sam u kondiciji, ali nisam se željela smrznuti. Na Gilman'su smo bili svega 15 minuta i morali smo sići dolje. Ali, zaista je dobar osjećaj biti na vrhu - kaže Gordana dok u rukama vrti kamen koji je za uspomenu pokupila sa vrha Kilimanjara. U trenutku kada ga je uzimala, priznaje, kao da je osjetila da mu je uzela dušu. On danas zauzima posebno mjesto u njezinom domu. Pitamo je bi li ponovila cijelo ovo iskustvo, a ona, nakon kraćeg promišljanja odgovara:

'Da, opet bih išla na Kilimanjaro!'

- Kad sam razmišljala kako plastično prikazati to iskustvo, rekla sam da je najsličnije porodu- kad se porađaš, govoriš nikad više, i jedva čekaš da te porođajne muke prođu.  A kad rodiš, kažeš kako je bebica lijepa, brzo sve zaboraviš i rodila bi opet. Kad se penješ, nemaš se za što pridržati, to je jako trusno i strmo i moraš ići cik-cak da možeš hodati. Teško je bilo i disati. Napraviš četiri-pet koraka, pa staneš, pa dišeš, pa polako opet. Spavaš u vrećama za spavanje u kolibama koje nemaju grijanja.. Ali, da, opet bih išla na Kilimanjaro, a sada bih znala što napraviti i opskrbila bi se sa rezervnim grijačima - priznaje nam.  

Za sljedeću destinaciju privlači je Triglav, no još jako dvoji.

- Triglava se bojim, odnosno imam strahopoštovanje prema njemu. Puno je planinara na njemu stradalo, čak su imali i stazu označenu njihovim imenima. Ali, da, voljela bih se popeti na njega. I planinarit ću sve dok me noge budu služile- zaključila je Gordana.