- Bio sam svjestan rizika. U svakoj sekundi sam bio svjestan što radim. Samo nisam bio spreman na takve uvjete u zatvoru. Znam ljude koji su u Europi pali zbog droge, no oni su imali krevete, odnosno barem su spavali u krevetu, a toga u zemljama „trećeg svijeta“ nema. Naravno postoje i gori zatvori od ovog u Brazilu u kojem sam bio. Venezuela i Ekvador su gori što se toga tiče, pa i u dijelu Argentine također - priča naš sugovornik, koji je u studenome 2007. godine „pao“ s devet kilograma kokaina.

- Pustili su me prije početka Svjetskog prvenstva u nogometu 2014. godine. Znači u brazilskom internacionalnom zatvoru „opalio“ sam 77 mjeseci. „Sinko moj sad ćeš vidjeti što znači 'Treći svijet' rekao mi jedan stariji čovjek dok sam još imao mogućnost koristiti telefon u ćeliji, a to je zadnji put bilo 2009. godine. Kad sam bubnuo, mislio sam, hajde, pao sam, čeka me robija i nakon dvije-trećine kazne ideš kući. Međutim, u Brazilu to nije tako- kaže nam sugovornik koji je doživotno deportiran iz Brazila i nema pravo povratka.

KOKAINSKI RULET SMRTI Slovenski bračni par držao je javnu kuću, dolazili su u Zagreb na svingerske orgije s kokainom

- Trebao bih tražiti oprost, ali to je apsurd. Ja nisam napravio ništa u Brazilu. Ja nisam tamo preprodavao drogu. Uhićen sam u tranzitnoj zoni. Drogu sam kupio u Peruu i letio za Sao Paolo, odakle sam trebao letjeti za Europu. Prtljaga je otišla iz aviona u avion, a ja sam čekirao kartu i gledao ligu prvaka na televiziji. Gospoda su prišla i rekla. „Imamo problema s tvojom prtljagom“. U sebi sam pomislio „Znam“ i tu je sve počelo. Poslije su me odveli u brazilski zatvor na sedam dana- prisjetio se. - Prije nego sam ušao u paviljon u internacionalni zatvor bio sam u mjestu koje zovu „inclusion“ i tamo sam bio sedam dana. Ćelija s trideset ljudi, a ima 10 ležaja. Tamo te rasporede u koji ćeš paviljon, od četiri, doći- kaže bivši robijaš.

Nakon toga završio je u internacionalnom zatvoru u kojem je, sa samicom i bolnicom, bilo 650 ležaja, a u jednom trenutku je bilo 1700 ljudi.

- U tom zatvoru je stalna pretrpanost. Kad sam došao u ćeliju kreveti su bili popunjeni. Pod, betonski, zvao se plaža (plaja). Došao sam na plažu i na betonu sam spavao 11 mjeseci. Znači, dobiješ malu spužvu, deku, improvizirani jastuk i to je to. Ležiš na betonu dok netko iz ćelije ne ode na slobodu, ne daj Bože, umre, ili zbog nekih sankcija ode u izolaciju. Znači svako tko je legao na 'plažu' prije ili kasnije dođe na krevet. U ćeliji površine 19 četvornih metara korisnog prostora bilo je 13 ljudi. Šest na krevetu i sedam na podu. U njoj je bila improvizirana kuhinja, tuš i betonirana školjka iza zavjese. Znači, tu jedeš, tu sereš... Prioritet ti se uključiti u neku polurespektabilnu skupinu u zatvoru, no sve kreće od tvoje ćelije. Kad te stave u neku ćeliju ti je ne možeš promijeniti po svom izboru. Možeš nakon dva tjedna tražiti premještaj, ako ti ne paše. Meni nije odgovaralo biti u ćeliji s 10 Nigerijaca. Možeš tražiti premještaj u drugu gdje znaš nekoga od ranije ili gdje imaš zemljaka. To ne znači da si upao u probleme u ćeliji iz koje želiš otići. Jednostavno ti ne odgovaraju neki ljudi, ili su , primjerice, dugo zajedno unutra pa im razbiješ uhodani sustav ili ti sami kažu „ u našoj ćeliji je tako i tako i ako ti ta naša pravila ne pašu bolje si potraži drugu ćeliju“.

Svaki dan od osam do 11 zatvornici su imali pravo na šetnju. Nakon toga išlo je čišćenje paviljona te potom ručak do 12 - 12.30 sati. Hranu su nam stavljali u plastične posude, a od pribora smo imali samo plastičnu žlicu. Znači 300 grama hrane smo dobivali u ćelijama i nakon toga su se ponovno otvarale od 13 do 16 sati, osim ako policija nije zbog nečega to prekinula. Primjerice, ako u mom paviljonu nije bilo problema, možda ih je taj dan bilo u paviljonu dva. Policija je recimo, odlučila dok ne obavi pretres ćelija u tom paviljonu, da neće otvoriti ni u drugim paviljonima. Dok god je u jednom paviljonu problem ni u drugim se ne otvaraju vrata - kaže naš sugovornik dodajući:

- Svi u ćeliji smo bili familija. I vlasnik telefona ne može ga koristiti, a da ga ne da na korištenje drugima u ćeliji. Jasno to ima svoju cijenu. Svaki razgovor s Europom je koštao šteku Marlbora. Ali ne možeš u ćeliji pušiti ili povući, ili koristiti nešto drugo pred drugima, a da drugi ne dobiju dio. Policije je bilo vrlo malo. Po smjeni je u jednom paviljonu znalo biti po četiri-pet stražara. Oni su služili da te ujutro i navečer prebroje i po potrebi zaključaju i otključaju.

Zatvorom je vladala banda

Tim zatvorom drmao je Primeiro Comando da Capital (PCC), koji od velike pobune u Carandiru 1992. godine, najveće zatvorske pobune u kojoj je policija pobila 111 zatvorenika, drmaju svim zatvorima. Nakon pokolja bande na ulicama Ria i Sao Paola organizirale su se pod imenom PCC. Oni vode sve zatvore u Brazilu. Brinu o svojim ljudima u zatvoru. Svaki paviljon u svakom zatvoru ima svog vođu. Oni su gospodari života i smrti. Policija ih poštuje. Postoje pravila koje su oni donijeli – nema otimanja slabijem, nema silovanja i nema cracka. To vrijedi za međunarodni zatvor, mada na sjeveru zemlje u ekstremno siromašnim provincijama poput Manausa i Paree, postoje zatvori u kojima je policija potpuno nemoćna i kojima drmaju bande- kaže naš sugovornik.

KOKAINSKI RULET SMRTI Brojni Hrvati sudjelovali su kao mule: 'Progutao je 4 kapsule s drogom, a da su pukle, umro bi'

- Znači postojala su pravila koja si morao poštivati, ako nisi ni policija te nije mogla spasiti. Ne možeš pobjeći. Okršaja je bilo, primjerice jednom na mjesec je netko mrtav iznesen iz paviljona. Ne samo iz mog, nego iz svakog paviljona. Pravila ponašanju se najbitnija, sve može, ali mimo tih pravila ne može. I to je ključ. Da nema tih pravila bilo bi puno više mrtvih i svega. Zato se svi zovu familija, a jedan jedini interes svima je biti protiv policije. Policajac se tebi zapravo obraća, ali ljudi znaju da je to neka rutina, neka sitnica i točno znaju koliko s njim trebaš razgovarati. Riječ je o desetak sekundi. Ako razgovaraš malo duže, mada javno i pred svima u paviljonu, budi siguran da će te onaj iz PCC-a pitati što si toliko dugo i zašto si s njim razgovarao. Murja je da te otključa, zaključa, da ti hranu i to je to- kaže bivši diler. Dodao je kako je svaki dan u svakom paviljonu izlazio službeni list u kojem se vidi tko je ušao, a tko izašao iz zatvora. Ne imenom i prezimenom nego matrikulom. Brojem.

- Mi smo bili samo broj. I nakon godina ti ne moraš znati ime čovjeka. Vidiš u kojem je paviljonu, znaš pod kojim brojem je došao... Primjerice ja sam došao pod brojem 500 i još nekom tisućom, a tamo su veći bili ljudi s 200 i nekom tisućom koji su tamo bili već tri, tri i pol godine prije nego sam došao. Kad sam otišao već su neki imali broj 900 i neku tisuću. Znači ja sam ispratio generacije lopova, sitnih dilera i kriminalaca. Neki su se vratili, neki su ubijeni... Neki su ostali dužni u zatvoru i zbog toga su ubijeni na ulici. Sve to komando PCC prati. Na primjer, pao si zbog droge. Oni koji su ostali na ulici dužni su paziti na tvoju obitelj i paziti da nije gladna, jer to su u 95 posto slučajeva ekstremno siromašni ljudi. Žive po favelama i gotovo su predodređeni, već sa sedam – osam godina, da postanu kriminalci.

U Sao Paolu postoje bande klinaca od 14-15 godina koji su klasificirane ubojice. Onaj koji je drukao policiji neće preživjeti dugo, a i obitelj će mu ubiti i to na najgori način. Raditi za policiju u Brazilu je neprihvatljivo. Bilo kakav kontakt s policijom je neprihvatljiv. Dilaš, kradeš, ali doma imaš obitelj. Stotine i stotine tisuća njih prisiljene su biti kriminalci, jer im je sustav takav da policija ubija ljude na cesti. Primjerice, policija dobije anonimnu obavijest da neki tip dila u susjedstvu. Dođu na adresu, pretresu kuću i ne nađu ništa. I onda znaju ubiti čovjeka, podmetnuti drogu i oružje i objave da je tip ubijen u samoobrani- opisuje nam situaciju u brazilskom društvu i pravilima koja vrijede u tamošnjom podzemlju.Naš sugovornik kaže kako u zatvoru nije imao nikakvih obračuna.

- Mišići u zatvoru ne postoje, samo inteligencija. Svi su u zatvoru na 'dobro' i 'mir'. Postoje klanovi. Nema sile. Silu ti mogu nametnuti, ali kao provokaciju - zaključuje.

Dok sam bio u zatvoru bilo je još nekoliko momaka iz Hrvatske, jedan Makedonac, te Srba i Crnogoraca. Suradnja s onima s našeg govornog područja hrvatskog ili srpskog jezika bila je OK. Od onih koji su imali više u zatvoru, mi koji smo imali manje, nitko nije bio zakinut. Uvijek se pitalo brate kako si , što ti treba. Srbi su mi na primjer čestitali kad su generala Antu Gotovinu pustili iz zatvora u Haagu. Vikali su „Bravo, to je“ Odmah su mi 'taksijem' poslali u ćeliju drogu. Malo koke, malo trave. Taksi je bila špaga koja je išla od ćelije do ćelije, pa bi se njome vukla poruka ili već nešto u posudi od hrane. To s čestitanjem, što je Gotovina na slobodi, bila je šala, naravno. Ali ja sam s tim ljudima svaki dan hodao, družio se, trenirao s njima, s nekima se i drogirao. U zatvoru je bilo 90 različitih nacionalnosti, a 99 posto osuđenika tamo je bilo zbog krijumčarenja droge. Vrlo malo zbog ubojstva i pljačke. Pljačkaši su bili uglavnom Peruanci i Bolivijanci koji su živjeli na ulicama Sao Paola i Rio de Janeira i drugih velikih gradova. U Brazilu je ipak bolje na ulici nego u Peruu, Kolumbiji, Meksiku ili Paragvaju. Veliki broj ljudi u tim državama živi u krajnjoj bijedi i jednostavno dolaze u Brazil krasti . To se zove „ cinco- cinco“, prema članu 55 zakona kojim se kažnjavaju. I oni nakon dvije trećine kazne izlaze po automatizmu iz zatvora. U šest i pol godina, koliko sam bio u zatvoru, sretao sam Paragvajce koji su tri put dolazili i odlazili. Netko je s kilogramom kokaina izašao nakon tri godine, neko nakon devet, a netko nakon 11, no bili su i momci s 11 tona kokaina koji su izašli nakon pet godina-prisjetio se bivši osuđenik te naveo i kakva su bila interna pravila.

- Velika je sramota bilo kome prati bilo što od donjeg veša- čarape, gaće, ali su u zatvoru bili ljudi koji od nikoga nisu dobivali pomoć i živjeli su isključivo od tog što su prali ručnike, plahte, deke. To su ljudi iz ekstremno siromašnih obitelji. U svakom paviljonu bilo je desetak ljudi koji su išli od ćelije do ćelije, skupljali robu i prali je. Na kraju dana podijelili bi robu i dobili naknadu – da li komad robe, cigarete, droge... bilo što ti treba. To nije sramota i od toga se živjelo. I sam sam znao kad nisam imao cigarete, a prao sam si ručnike, plahte ili deke i nekome drugome oprati. Znači zatvornik se najčešće oslanja na obitelj. Ako je sposobna i zdrava ona te nikada neće ostaviti, nekolicina prijatelja također, ali na veleposlanstvo i neka tijela iz Hrvatske ne možeš računati. Dok je u Braziliji bio HDZ-ov ambasador dobivao sam pakete i to. Ja od njih nisam tražio da se zauzmu za moje pomilovanje, već sam tražio da na veleposlanstvo stižu paketi koje su mi slali od kuće i da mi se, pošto znam da u Hrvatskoj postoji mali fond za naše ljude koji leže po stranim zatvorima, pošalje barem za higijenski pribor, a čak ni novine, mi Hrvati koji smo bili u tom zatvoru, nismo mogli očekivati. Prvi dio moje robije, od 2007. godine do 2010. godine imao sam određenu konzularnu pomoć, a od 2010. godine do 2014. godine apsolutno ništa - naglašava sugovornik.

Kraj trećeg dijela...

*Knjiga Vilima Cvoka i Hajrudina Merdanovića ‘Hrvatska u kokainskom ruletu smrti’ može se kupiti na kioscima i u knjižarama po cijeni od 99 kuna.