Hrvatska doktorica u Madridu: 'Plačem, umiru mi pred očima'

Dok Španjolska prolazi najteže trenutke, hrvatska liječnica sa španjolskim kolegama spašava živote. Amadea Mjertan (30) iz Pleternice došla je iz ljubavi i radi u Madridu.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:55

Video: 24sata/pixsell

Radi u bolnici Hospital Universitario de la Princesa u središnjem Madridu. Lice joj je prekriveno maskom, a dugu plavu kosu podiže hladni vjetar na pustoj ulici.

Koronavirus je zašao u svaki kut Madrida, pretvorivši ga u žarište zaraze, kojom se inficiralo 190.000 ljudi diljem Španjolske. Premda bi se u svakom trenutku i sama mogla zaraziti, Amadea se osmjehuje.

- Nije me strah da bih se mogla ja zaraziti - kaže dok na trenutak spušta masku.

- Nego se bojim da bih nesvjesno mogla prenijeti virus nekoj ugroženijoj osobi, slabijeg imunološkog sustava.

Pomična staklena vrata naglo se otvaraju pa Amadea, specijalizant anesteziologije, ulazi u bolnicu. Hospital de la Princesa jedna je od najvećih bolnica u Madridu, nadležna za 323.000 stanovnika. Dvojica muškaraca zabrinutog izraza lica čekaju u predvorju.

Jedan nervozno priča na mobitel, a drugi nepomično sjedi.

'Pratili smo Italiju, ali nismo znali da će ih i ovdje biti toliko'

Amadea, koja tri godine radi ondje, prolazi pored porte pa se zaustavlja pred liftom. Za samo nekoliko sekundi naći će se na prvoj crti bojišnice, gdje se u neumoljivoj utrci s vremenom odvija borba na život i smrt.

- Kada smo vidjeli što se događa u Kini i Italiji znali smo da će se i ovdje pojaviti pacijenti s koronavirusom. Prvi su počeli pristizati krajem veljače, u tom trenutku tek sporadično, pa smo se počeli educirati i pripremati protokole - priča Amadea.

- Ali nitko od nas nije imao dojam da bi se u tako kratkom vremenu mogli suočiti s ovako velikim brojem pacijenata - napominje.

U bolnici se nalaze 562 kreveta a već 30. ožujka pristiglo je 558 osoba zaraženih koronavirusom. S obzirom da je bilo i oko 100 pacijenata s drugim bolestima otpočelo je intenzivno traženje dodatnog prostora.

Sve prostorije izvan uporabe ili one za simulaciju prenamijenjene su za hospitalizaciju pacijenata. Kirurške aktivnosti, koje nisu bile hitne, obustavljene su. Bolnički kreveti preneseni su u kirurške sale.

- Glavna preokupacija bila nam je hoće li kapacitet to moći podnijeti, posebno na odjelu intenzivne njege i hoćemo li imati dovoljan broj respiratora. Bojali smo se za pacijente, osobni strah od zaraze ostao je u drugom planu - kaže Amadea.
 

Svaki peti zaraženi je zdravstveni radnik

Liftom se uspinje na 7. kat, a onda će se popeti i na 8. Ondje se nalazi njena jedinica intenzivnog liječenja. Osam sati je ujutro pa razgovara s doktorima koji izlaze iz noćnog dežurstva.

Komentiraju situaciju oko pacijenata. Amadea doznaje novosti vezane za 21 bolesnika ondje zbrinutog. Dobiva popis onih koje će danas obići. Ulazi u susjednu prostoriju pa oblači bijelo zaštitno odijelo. Na njegovoj prednjoj desnoj strani crvenim slovima piše„Amadea“. Navlači zatim plave gumene rukavice, pa učvršćuje prozirnu plastičnu masku za oči, sličnu ronilačkoj.

- U početku nam je stizalo 1.500 ovakvih odijela a trebalo nam ih je 2.000 - napominje pokazujući svoj 'skafander'.

Nakon jednokratne upotrebe bacaju ih u smeće. Početni pritisak je malo splasnuo jer pristiže dodatni materijal. Vlasti Madrida prenamijenile su velesajam na sjeveru grada u improviziranu bolnicu pa je dio pacijenata tamo prevezen. Oni preostali u kritičnom stanju nalaze se na respiratorima i pod sedacijom. Poput zdravstvenih radnika i oni se suočavaju s novom bolešću za koje još uvijek nema cjepiva.

- Paniku i brigu više primjećujemo u razgovoru s njihovim obiteljima - objašnjava Amadea.

Obiteljima su zabranjene posjete pa se informiraju preko telefona dva do tri puta dnevno. S liječnicima se konzultiraju oko svih odluka vezanih za pacijente.

- Pacijentima kojima je bolje, koji se nalaze u procesu oporavka, najviše nedostaje kontakt s obiteljima. Nama, s obzirom na okolnosti, nedostaje pak bliži kontakt s oboljelima. Ulazimo u zaštitnim odijelima pa pacijent možda ne osjeća našu bliskost kao u normalnim okolnostima - priča Amadea nakon što je upravo obišla neke od njih.

Sreća, pljesak, suze...

Njena kolegica je pokrenula akciju kojom anonimni stanovnici Madrida pišu pisma podrške oboljelima te ih šalju u bolnicu. Pacijenti ih rado čitaju.

- To su emotivni trenuci koji im puno znače - naglašava.

Dok spašavaju živote zdravstveni radnici i sami obolijevaju. U Španjolskoj je svaka peta zaražena osoba zdravstveni radnik. U bolnici Hospital de la Princesa oboljelo je blizu 20 posto Amadeinih kolega.

- Svi su srećom imali lakšu kliničku sliku - kaže.

Jedan od njenih prvih kontakata sa zaraženom osobom nije bio s pacijentom nego kolegicom iz dežurstva. Nakon cijelog dana provedenog skupa, oko 22 sata, kolegici nije bilo dobro.

- Imala je temperaturu 39C. Nekoliko sati kasnije dijagnosticiran joj je koronavirus. U takvoj situaciji shvatite da ga je nemoguće izbjeći 100 posto - dodaje Amadea.

U početku su obolijevali zbog neadekvatnog zaštitnog materijala. U hitnoj službi pokrivali su se kabanicama i različitim improviziranim materijalima. Nezaštićeni su primali pacijente s drugim tegobama, da bi se ispostavilo da su ti pacijenti nosili koronavirus. Oboljela je i glasnogovornica bolnice Hospital de la Princesa, pa se trenutno nalazi doma u izolaciji.

U madridsku zračnu luku danima pristižu veliki zrakoplovi sa sanitarnim materijalom, no još uvijek se čekaju brzi testovi za dijagnosticiranje koronavirusa naručeni iz Kine i domaćih pogona. Vlada ih je najavila za kraj travnja, pa bi se tada i Amadea mogla testirati. Zdravstveni radnici koji ne pokazuju simptome imat će prednost pred ostalim stanovnicima. Za to vrijeme na 7. katu bolnice čuju se povici i pljesak. Jednog oporavljenog pacijenta upravo odvoze. Proveo je ondje dvadeset dana i svi su znali njegovu osobnu priču. Amadea i kolege poredali su se na hodniku te mu plješću dok stariji muškarac u kolicima prolazi između njih.

- Sva otpuštanja s odjela urezala su mi se u sjećanje. Ta sreća, pljesak, pa čak i suze... - govori Amadea obuzeta emocijama.

No nisu svi sreće kao pacijent koji je upravo izašao pored neoklasičnih betonskih stupova na dugu ulicu Diego de León. U Madridu je preminulo 7.000 osoba od ukupno 20.000 žrtava u Španjolskoj, što ga čini najpogođenijim dijelom zemlje.

Neki životi ugasili su se i pred Amadeinim plavim očima.

 - Nažalost... -  kaže.

- Pacijent kada dođe na intenzivnu njegu nalazi se u situaciji u kojoj je smrtnost visoka. U našoj bolnici je oko 8 posto što je jedna do najnižih stopa u Madridu. Neki su preminuli uslijed komplikacija, ili problema vezanih za svoje bivše bolesti. To su nažalost neizbježni trenuci koji nas pogađaju - dodaje.

Već je 17 sati i kraj radnog vremena. Dok se Amadea sprema za odlazak doma pored nje prolazi glavna medicinska sestra te ju ohrabruje smiješkom i povikom „Guapa“ (zgodna). Premda je posao u bolnici završio nije lako izbrisati iz sjećanja još jedan teški dan.

- Ima dana kada to podnosim bolje, ali bilo je dana kada sam izašla iz bolnice u suzama. Puno mi pomaže što između nas, napose liječnika i specijalizanata, postoji timski rad. Odluke uvijek donosimo zajedno pa nitko od nas ne osjeća pojedinačni teret -  kaže.

Pomažu joj i razgovori s prijateljima i suprugom Španjolcem, zbog kojeg je prije nekoliko godina i napustila Hrvatsku. Smatra da je potrebno mentalno se odmaknuti od svega nakon što izađe na ulicu, kroz staklena vrata na kojima piše „Salud (zdravlje) Madrid“.

- Kada se ne bi moglo odmaknuti barem u nekoj mjeri, ovo bi se jako teško podnosilo - dodaje.

No kada se prvi sumrak nadvije nad Španjolskom, a njene ulice utonu u tišinu, milijuni stanovnika izlaze na balkone i prozore zahvaliti hrabrim ljudima poput Amadee. Gromoglasni pljesak odjekuje gradovima i selima. Vozači autobusa trube, a policijska automobili s upaljenim rotirnim svjetlima odaju im počast.

- Niste sami - piše na transparentu obješenom na vatrogasnim kolima ispred bolnice na drugom dijelu grada.

Svake večeri u 20 sati, već duže od mjesec dana, iz ljudi izlazi ono najbolje. Solidariziraju se s onima koji ih štite.

- Nikada neću zaboravit prvi dan kada sam to doživjela. Bio je to posebno emotivan trenutak - naglašava Amadea.

- Izašla sam iz dežurstva potpuno umorna, plakala sam, bilo mi je teško. A onda su mi taj pljesak i zahvala pacijenata dali snage da nastavim - kaže.

U posljednja dva dana otpušteno je 60 pacijenata iz njene bolnice. Broj oporavljenih u Španjolskoj popeo se na 73.000, što je oko 60 posto ukupno oboljelih osoba. To ulijeva optimizam i na odjel intenzivnog liječenja gdje je Amadea jedini strani zdravstveni radnik, uz dva doktora sa španjolskog govornog područja, iz Venezuele i Ekvadora. Pred njima je još puno posla budući da je Španjolska zemlja s najviše oboljelih nakon SAD-a.

- Niti puno stručnije osobe od mene ne mogu dati procjenu što će biti u nadolazećim danima. Svi se nadamo da će ove mjere i karantena u kojoj živimo duže od mjesec dana uroditi plodom - kaže Amadea dodavši kako je u njenoj bolnici pao broj hospitaliziranih pacijenata. Sada ih je ondje 250.

Jedino se nije značajno smanjio broj pacijenata na intenzivnom liječenju.

- Nekim hospitaliziranim pacijentima se stanje pogoršava pa ih šalju ovdje, dok se onima postojećima produžuje boravak na dodatnih 10 do 20 dana. Nadamo se da će se i to početi smanjivati - naglašava. Amadeu do tada čekaju naporni dani.

Premda zaokupljena vlastitom situacijom često misli na Hrvatsku i svoje rodno mjesto Pleternicu, udaljenu 14 kilometara od Požege, u Slavoniji. Misli na pacijente, na one koji strahuju, na svoje prijatelje i obitelj.

- Svima bih poručila da budu hrabri, da ostanu doma sve dok se to od njih traži, jer je to jedini način da se ne dogodi situacija koja se dogodila ovdje“, kaže. „Zamolila bih i da se ne stigmatizira pacijente oboljele od koronavirusa jer je to respiratorna bolest koja nas sve može zahvatiti.

Dok se 47 milijuna stanovnika nalazi zaključano u stanovima, a granice Španjolske ostaju zatvorene, Amadea sjeda u plavi gradski autobus. Kratko će se odmoriti doma, pa ujutro njime vratiti u bolnicu.

- Hvala svima koji misle na mene i onima koji me se ponekad sjete - kaže mahnuvši rukom u znak pozdrava iz praznog autobusa.

Pusta duga avenija ostala je iza nje.

Čula su se samo ambulantna kola dok je neumorna kišica satima rominjala gradom željnim sunca.