Hrvoje Klasić: Operacija ‘Ajax’ ponavlja se i danas

Na što pomislite kada čujete riječ “Ajax”? Gotovo sam siguran da je većini prva asocijacija istoimeni nogometni klub iz Amsterdama. Isto tako gotovo sam siguran da će tek manjina pomisliti na starogrčkog junaka Ajanta, odnosno latinskom varijantom Aiaxa, jednog od najsnažnijih i najhrabrijih boraca u Trojanskom ratu. Kad već spominjem snagu, netko će možda pomisliti i na poznati američki brend koji se reklamira kao snažno i moćno sredstvo za čišćenje svih površina u kućanstvu. Dakle, bilo bi različitih asocijacija, ali tek bi nekolicina možda pomislila na “Operaciju Ajax”. Štoviše, malotko uopće zna o kakvoj operaciji je riječ. A riječ je o jednom od najvažnijih i dugoročno najutjecajnijih događaja 20. stoljeća, čije posljedice osjećamo i, evo, već duboko u 21. stoljeću.

Naime, “Operacija Ajax” tajno je ime za državni udar koji je 1953. organizirala američka Centralna informativna agencija (CIA) s ciljem rušenja demokratski izabranog premijera Irana Mohammada Mossadeka. Bila je to ujedno prva operacija CIA-e kojom je srušena vlada u nekoj stranoj zemlji. Obrazac koji je primijenjen u Iranu u sljedećim su desetljećima koristili u zemljama širom svijeta. Pedeset godina nakon navedenog događaja CIA je 2013. učinila javno dostupnim većinu dokumenata povezanih s organizacijom i provedbom “Operacije Ajax”. Evo što na temelju tih dokumenata znamo.

Pokretači ideje o rušenju Mossadeka bili su ustvari Britanci, nezadovoljni njegovim planom nacionalizacije naftne industrije u Iranu, tj. Anglo-Iranian Oil Companyja, budućeg British Petroleuma. A zašto je uopće predložena nacionalizacija? Zato što je velika većina prihoda od prodaje iranske nafte išla Britancima, a tek manji dio Irancima. Nemoćni da Mossadeka sami spriječe u naumu, Britanci su se za pomoć obratili Amerikancima, uvjerivši ih da je ovaj blizak SSSR-u.

UMIRUJE TENZIJE Putin uključio Moskvu u iransku krizu, nudi posredovanje i dijalog Izraelu i Teheranu

U skladu s Trumanovom doktrinom koja je zagovarala političku, ekonomsku i vojnu pomoć svim zemljama koje bi potencijalno mogle pasti pod komunistički utjecaj, SAD je odlučio pomoći. Objavljeni dokumenti u detalje pokazuju što je sve uključivao plan rušenja iranskog premijera.

Spominju se konkretna financijska sredstva namijenjena za propagandu u Iranu, uključujući širenje lažnih informacija o Mossadeku po ulicama Teherana i ostalih gradova, plaćanje radijskih emisija koje bi ga kritizirale, izradu propagandnih plakata, letaka itd. Naravno, plan je uključivao i suradnju s nezadovoljnim političkim opozicionarima, visokim vojnim časnicima, ali i nekim islamskim vjerskim dostojanstvenicima. Zanimljivo, posebnu pozornost posvećivali su vlasnicima lokala i trgovcima u teheranskom Velikom bazaru, od kojih se očekivalo da među ljudima šire nezadovoljstvo, a u konačnici zatvore svoje trgovine i izađu na ulicu.

Puč je uspio. Dana 19. kolovoza 1953. Mohammad Mossadek srušen je s vlasti. Ostatak života, sve do smrti 1967., proveo je u kućnom pritvoru. Za novog premijera izabran je general Zahedi, ali samo da bi pripremio teren za američkog čovjeka od povjerenja, koji će uskoro Iranom zavladati čvrstom rukom. Riječ je o šahu Mohammadu Rezi Pahlaviju, koji je puč promatrao iz Italije.

Ne slučajno, šahu je na letu iz Rima u Teheran društvo pravio Allen Dulles, direktor CIA-e. Sljedeća dva i pol desetljeća Iran će biti blizak i lojalan američki saveznik. Zahvaljujući američkoj pomoći, Iran se gradio i modernizirao, ali je, zahvaljujući toj pomoći, šah uspostavio i vrlo represivan autokratski režim. Nezadovoljstvo šahovim nedemokratskim načinom vladanja i raskošnim stilom života, u zemlji u kojoj je većina stanovništva iz dana u dan živjela sve teže, rezultirat će naposljetku islamskom revolucijom i nastankom onakvog Irana kakav danas znamo. Kad povežemo sve uzročno-posljedične događaje, dolazimo do zaključka da su inicijalni poticaj promjenama koje će otići u pogrešnom smjeru najvećim dijelom dali upravo Amerikanci. Iako su svoju umiješanost u događaje opravdavali demokratizacijom iranskog društva, više je nego jasno da je glavni cilj bio zadovoljiti američke vanjskopolitičke interese i, naravno, domoći se iranske nafte.

PITANJE BUDUĆNOSTI Duboki raskol u iranskoj oporbi u egzilu otežava borbu protiv vlasti: 'Pravi vođe su na terenu'

Ovih dana Iranci su ponovno na ulicama. Sve je počelo nezadovoljnim trgovcima iz teheranskog Velikog bazara, ali su se protestima ubrzo priključili i svi oni koji se ne slažu s načinom na koji Iran vode konzervativni i rigidni vjerski vođe. A onda se oglasio i američki predsjednik, koji prosvjednicima obećava pomoć jer želi da se iransko društvo demokratizira.

Nije da Iranu ne trebaju promjene. Naprotiv, one su nužne. Ali prije nego što (ponovno) zaigraju na američku kartu, Iranci bi se svakako trebali podsjetiti kako je to izgledalo, i kamo ih je naposljetku odvelo, kad su im Amerikanci prvi put “pomogli”.