Hrvoje Klasić: Zločin bez kazne

Prije 30 godina, krajem rujna 1995., u selo Varivode u dalmatinskom zaleđu ušla je skupina naoružanih i uniformiranih osoba. Tamo su zatekli nekoliko seljana srpske nacionalnosti uglavnom starije životne dobi. Iako je vojna operacija Oluja odavno završila i nije bilo nikakvih sigurnosnih prijetnji, uniformirani muškarci odlučili su svoje ratničke vještine pokazati na bespomoćnim civilima. Rezultat je devetoro ubijenih ljudi, koji su u lokvama krvi ostavljeni ležati u svojim dvorištima i na kućnim pragovima. Točno mjesec dana ranije, 26. kolovoza 1995. u 8 sati i 7 minuta sa zagrebačkog je Glavnoga kolodvora prema Splitu krenuo tzv. vlak slobode. Najvažniji putnik u tom vlaku bio je predsjednik Hrvatske i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Franjo Tuđman. Došavši u Split, Tuđman je pred okupljenim mnoštvom održao govor osvrnuvši se na pobjedničku vojnu operaciju i ispunjenje cilja, tj. oslobađanje dotad okupiranog državnog teritorija. Međutim, u tom govoru, u kojem je, između ostalog, zazivao Boga, božju pomoć i Sveto pismo, predsjednik nije osjetio potrebu pozvati sunarodnjake, posebno one uniformirane i naoružane, da se suzdrže od zločina, pljačke i uništavanja imovine na oslobođenom teritoriju. A nije da nije bilo potrebe. I nije da on za to nije znao. Jer znali su svi, od lokalnih policajaca, kriminalističkih inspektora, časnika Hrvatske vojske, istražnih sudaca, državnih odvjetnika i patologa do međunarodnih civilnih i vojnih službenika.

Masovna ubojstva srpskih civila, pljačkanja i paljenja tisuća srpskih kuća počela su odmah nakon Oluje i trajala su sljedećih nekoliko mjeseci. Odgovornost za njih snose uglavnom pripadnici raznih formacija hrvatske vojske i policije. Zločina poput onog s početka teksta bilo je širom oslobođenog teritorija. Npr. dan uoči Tuđmanova dolaska u Split pripadnici jedne specijalne policijske postrojbe ušli su u selo Grubori i izmasakrirali šestero civila. Jedan starac, nepokretan i bolestan, ubijen je u svom krevetu, neki su izbodeni noževima, a neki živi zapaljeni u svojim domovina. Dan nakon Tuđmanova govora u Splitu skupina hrvatskih vojnika i policajaca ušla je u selo Gošić u općini Kistanje te ubila osmero srpskih civila, rođenih između 1902. i 1940. godine.

Prema službenim popisima Državnog odvjetništva, tijekom i nakon operacije Oluja evidentirana su 33 ratna zločina. Za veliku većinu navedenih (ne)djela nitko nikad nije odgovarao. Točnije, za stotine ubijenih civila i tisuće spaljenih kuća osuđena su samo dva počinitelja, jedan pravomoćno i jedan nepravomoćno. A koliko je tek nerazjašnjenih i neprocesuiranih zločina počinjenih uoči i na početku Domovinskog rata?! S obzirom na to da u Deklaraciji o Domovinskom ratu, koju je Hrvatski državni sabor donio 2000., piše da su “temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata zalog naše civilizacijske budućnosti”, ne bi li istraživanje svih negativnih aspekata rata, uključujući masovne zločine koji su okaljali te vrijednosti i dostojanstvo, trebao biti prioritet hrvatskog društva u procesu suočavanja s prošlošću, ali i budućnošću? Bi, ali u Hrvatskoj, nažalost, nije. Možda manjak demokratskog i pravnoga kapaciteta za obračun s neželjenim događajima iz prošlosti smatramo normalnim u jednopartijskim komunističkim režimima, pa i onom kakav je bio jugoslavenski, ali bi onda to moralo biti nenormalno i neprihvatljivo u svakom demokratskom društvu. Bi, ali u hrvatskom očito nije.

Jer kako drugačije protumačiti osnivanje Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata, ali ne i žrtava zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata? Kako drugačije protumačiti nevjerojatnu agilnost hrvatskih pravosudnih tijela da 2025. ispitaju stogodišnju staricu o eventualnim saznanjima o ubojstvima prije 80 godina, i to u drugoj državi (BiH), ali i nevjerojatnu sporost te neučinkovitost kako bi kaznili odgovorne za zločine počinjene prije 30 godina u svojoj državi?

Pritom se, naravno, treba baviti i događajima vezanima za Drugi svjetski rat i poraće. Ali istraživanje zločina, posebno ratnih, i sankcioniranje zločinaca ne smije biti ili – ili. I zločini jugoslavenskih partizana 1945. i zločini hrvatskih vojnika i policajaca 1995. moraju, kod svih koji žele živjeti u pravednom društvu izazivati jednaku osudu, nelagodu i sram. Pitanje je koliko nas uistinu želi živjeti u takvom društvu, u kojem su pred zakonom svi jednaki i u kojem se zločinima, zločincima i žrtvama ne pristupa selektivno, po nacionalnom, vjerskom, rasnom, političkom ili nekom drugom “ključu”.