News

Komentari 1

HVO u Ahmićima ubili 116 civila, među njima i bebu. Mještane su žive palili: 'Pucali su mi u glavu'

HVO u Ahmićima ubili 116 civila, među njima i bebu. Mještane su žive palili: 'Pucali su mi u glavu'

Među žrtvama su bile 32 žene i 11 djece. Većina žrtava ubijena je iz neposredne blizine. Za masakr u Ahmićima osuđeni su Dario Kordić na 25, Vladimir Šantić na 18 i Drago Josipović na 12 godina zatvora

Prošlo je točno 29 godina otkada je u selu Ahmići u BiH snage HVO ubili 116 bošnjačkih civila, među njima i bebu. Prema opisima svjedoka, vojnici HVO-a su u selo Ahmići ušli u više malih skupina od pet do deset vojnika, koji su upadali u kuće seljana i tjerali ih iz njih ili ih ubijali na njihovim pragovima. Bilo je posve jasno da je riječ o civilima, ali to pripadnike HVO-a nije zaustavilo u provođenju masakra.

POGLEDAJTE VIDEO: Prekinuta djetinjstva

Cijeli Ahmići su zapaljeni i razoreni, a eksplozivom je srušena i lokalna džamija. Među žrtvama su bile 32 žene i 11 djece. Većina žrtava ubijena je iz neposredne blizine, a neki muškarci su ubijeni vezani. Dvadesetak osoba ubijeno je i u Donjim Ahmićima dok su pokušavale pobjeći. Neke žrtve su pronađene u neprepoznatljivom stanju te se pretpostavlja da su bile žive zapaljene, najvjerojatnije bacačima plamena.

Za masakr u Ahmićima po zapovjednoj odgovornosti pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osuđeni su Dario Kordić na 25, Vladimir Šantić na 18 i Drago Josipović na 12 godina zatvora.

I dok su osuđeni za ratne zločine tijekom povijesti u pravilu nestajali s javne političke pozornice, Dario Kordić, doputovavši 6. lipnja 2014. na aerodrom Pleso u Zagrebu, doživio je trenutak najvećeg osobnog trijumfa u životu. Dočekalo ga je 300 euforičnih poštovatelja, a on je, još u prostoru za doček prtljage, iza stakla, širio ruke, pjevao, zazivao Boga i Bogorodicu, u jednom trenutku kleknuo je i poljubio pod. 

U izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti u Sarajevu objavljena je knjiga "Genocid u Ahmićima 1993.", autora Rasima Muratovića, preživjeli svjedoci pokolja u Ahmićima ispričali su neke od najgrozomornijih priča iz rata u BiH. 

“16. travnja 1993, ujutro, u 6 sati, osjetila sam kao jaku oluju, onda sam ugledala kako meci udaraju preko glave u zid. Zatim sam čula jako udaranje na vrata. Sa mnom u kući su bili muž i troje djece. Čim sam čula lupanja na vrata, krenula sam prema hodniku. Moj sin je govorio da hoće vršiti malu nuždu. Ja sam mu rekla da vrši u sudoper i on je ustao i krenuo preko sobe. Odjednom sam čula vrisak. Nakon toga, moj sin je rekao da je ranjen. Okrenula sam se i vidjela sina kako stoji na nogama dignute desne ruke. U tom momentu nisam vidjela gdje je rana. Zatim sam povikala: ‘Ne pucajte, dijete mi je ranjeno!’ U tom momentu i muž je povikao: ‘Dijete mi je ranjeno, ne pucajte!’ 

Vidjela sam cijev od puške kroz prozor. Jedan od bojovnika je rekao da izađem napolje. Muž je uzeo sina u naručje i pošao prema vratima. Čula sam pucanj i vidjela kako padaju. Pokušala sam izaći napolje. Prišla sam sinu, uzela ga u naručje i vidjela da je mrtav. Ponijela sam ga u kuću, položila na pod i zatvorila oči. Lice mu je bilo krvavo. Uzela sam mokru krpu i umila ga. Pokušala sam nekoliko puta izaći vani da vidim šta mi je sa mužem. Nisu mi dali rafali. Zovnula sam ga, a on mi se odazvao. Tražila sam nešto kako bi pomogla mužu. Kada sam se vratila, bio je mrtav. Djevojčicama sam rekla da su oba mrtva. Na sinovljevom tijelu vidjela sam na stomaku tri rane i jednu na grudima.”

Ovakva i slična, možda čak i grozomornija kazivanja mogla su se čuti od svakog od oko 130 preživjelih svjedoka iz sela Ahmići, gdje je ubijeno 116 Bošnjaka. U tom selu je živio i stari i ugledni hadžija Hazim Ahmić. Svojevremeno je svojim susjedima Hrvatima poklonio 2000 m2 zemljišta za izgradnju katoličkog groblja Topola u Ahmićima, a za izgradnju crkve u Donjoj Dubravici poklonio je 20.000 maraka. Hazim Ahmić je u Ahmićima izgradio prelijepu džamiju. Zločinci su starog Hazima razapeli na prozore te džamije, a zatim su džamiju zajedno s njim minirali. 

"Poslije napada Hrvata na selo Ahmiće 20. listopada 1992“, kaže Abdulah Ahmić, "situacija se smirila i nekako smo preživjeli tu zimu. Došlo je proljeće i mi smo zaboravili taj događaj. Naš narod je počeo normalno da obavlja poslove. Izgledalo nam je da je život ušao u miran tok, iako oni nisu mirovali. U Vitezu su rušili bošnjačke objekte, a i nas su provocirali. Ali, mi smo bili navikli na to. Zavaralo nas je i to što se u Busovači bilo smirilo. Posljednja tri-četiri dana i kod nas se potpuno smirilo. Hrvati su nam, čak, dozvolili da držimo straže, ali samo oko svojih kuća i bez oružja. Mi smo ipak imali neko oružje koje smo krili. Sve je to bilo zatišje pred buru. Svanuo je 16. travanj 1993. godine. Bio je sabah“, sjeća se Ahmić, "ezan je učio na džamiji. Počele su strahovite detonacije. Izvršili su snažan artiljerijski napad.

A onda su krenuli prema selu iz tri pravca. Jedini pravac kuda smo računali da se možemo povući, također nam je bio spriječen, jer su tamo već kuće gorjele. Nastala je konfuzija i u našoj kući, nismo znali šta ćemo. Potrajalo je tako 3-4 minuta. Možda smo za to vrijeme mogli pobjeći. Ali, opet, ko zna, bila ih je puna šuma i vjerojatno bi nas i prilikom bijega pobili. Zbog mog brata Murisa, naša kuća je bila na posebnom osmatranju. Dozivam brata, koji je bio u podrumu, i pitam ga šta da radimo. 

Kaže mi da sačekam dok izađe i razgleda. Onda je zaključio da ne možemo nigdje, da je kuća opkoljena. Vidim, kuća Fahrudina Ahmića gori. Čujem glas, pretpostavljam susjeda: ‘Brže, brže, ostavite tu kuću, nema tu ništa, hajde na ovu kuću da je odradimo!’ Znao sam šta nam se sprema. Bojao sam se najviše da nas žive ne zapale u kući. Rekao sam svojima da iskačemo kroz prozor, da je bolje da nas mecima sasijeku, nego da nas žive pale. Nisu smjeli. I otac i mati su mi bili stariji ljudi. U tom iščekivanju prošlo je 5-6 minuta. Čuo sam detonaciju, vjerojatno bombu ispod kuće, gdje mi je brat bio, zatim ispaljenje nekoliko metaka. Pretpostavio sam da su mi brata ubili“, nastavlja Ahmić. 

"Nije imao oružje da se brani. Ubrzo su cijeli rafal iz automatske puške sasuli u naša ulazna vrata i počeli lupati na njih. Vikali su: ‘Ima li koga?’ Odgovorili smo da ima, da stanu, da ćemo otvoriti. Ušla su dvojica momaka i upitali imamo li oružje. Rekli smo da nemamo. Jedan od njih bio je visok oko 190 cm, krupan, jak, snažan, plavih očiju, plave kose, ošišan pankerski. Drugi je bio visok oko 170 cm, sitnijeg rasta, smeđ, imao je dužu valovitu kosu. 

Bili su u pancirima sa automatskim puškama, sa kundakom i noževima, namazani raznim bojama, sa plavim trakama oko glave. Nekoliko puta me je upitao imam li oružja, a ja sam odgovarao da nemam. Rekao je ocu i meni da izađemo vani. Izašli smo. Čuvao nas je ovaj sitniji, a onaj krupniji je ostao u kući sa mojom majkom i tri sestre. Sve su bile djevojke. Gledam na cestu. Konvoj UNPROFOR-a: tenkovi, džipovi, kamioni idu normalno prema Zenici, kao da se kod nas ništa ne događa, iako fino vide da kuće gore, da ljude ubijaju. Usta su mi se bila osušila i zamolio sam momka, što nas je izveo, da se napijem vode, ali mi nije dao. Pitam ga“, sjeća se Ahmić: “‘Šta ovo, momak, znači, šta ovo radite?’ 

Kaže: ‘Šta su vaši radili u Nezirovićima kod Busovače?’  Rekao sam da, koliko ja znam, tamo nije vršeno ubijanje. Kaže: ‘Jeste, jeste, za to ćete vi platiti!’ Pretpostavljam da je taj momak bio iz Busovače. A onaj krupniji mogao je biti iz Hercegovine ili Hrvatske, neki specijalac. Vidim iz njihovog kontakta da se slabo poznaju. Nakon što je pretražio kuću, izašao je i naredio ovom sitnijem što nas je čuvao, da postupi po naređenju. On mu odgovara da neće. Još jednom mu je rekao da neće. Kad mu je i treći put odgovorio da on to ne može učiniti, ovaj krupni je viknuo: ‘Dobro, ja ću naređenje izvršiti, ali upamtićeš za ovo!’

Naredio je ocu i meni da krenemo iza kuće“, nastavlja Ahmić, "a njemu je rekao da pripazi na mater i sestre, koje su blijede kao krpa ostale u kući. Sa donje strane kuće moj brat Muris ležao je mrtav, okrenut licem prema zemlji. Bio je u patikama i plavoj jakni, spremljen za posao. Radio je kao inžinjer u ‘Vitezu’. Završio je Rudarski fakultet u Tuzli sa čistom desetkom. Kada ga je otac vidio ubijenog, zaplakao je, izgubio se. Ja sam bio izuzetno priseban. Od momenta kada je počelo granatiranje, pošto sam vjernik, na brzinu sam abdestio, klanjao dva rekjata i rekao svojima da to isto urade. Sve vrijeme od tada učio sam šta sam znao. Najprije je vojnik“, sjeća se Ahmić, "mom ocu rekao: ‘Iskorači jedan korak!’

Otac već više nije vladao sobom i nije mogao iskoračiti. Primakao mu je pušku na metar i ispalio metak u sljepočnicu. Vidio sam kako je krvav metak izletio iz glave. Trenutno je bio mrtav. Onda je meni rekao: ‘Iskorači jedan korak!’ Gledao sam ga pravo u oči. Upravo sam učio suru iz Kur’ana. Nevjerovatno sam bio priseban, imao neku snagu. Iskoračio sam korak i u momentu kada je ispalio metak, sa udaljenosti od jednog metra, zabacio sam glavu. Metak me nije pogodio u sljepočnicu, nego nešto niže, i proletio kroz glavu. Osjetio sam toplotu i vidio da krv pošprica zemlju. 

Ostao sam na nogama, ne osjećajući nikakvu tegobu. Vidim - lakše sam ranjen. Po ispaljenju metka, vojnik se okrenuo i otišao uz dvorište, iza kuće. Shvatio sam da moram odglumiti pad, što je dobro bilo, jer se ovaj vojnik brzo vratio nešto sumnjajući, ali kad je vidio da ležim, opet je otišao. Ostao sam nepomično ležeći jedno desetak sekundi, a onda sam počeo polako da dižem glavu i razgledam okolo. Shvatio sam“, sjeća se Ahmić, "da je najbolje da pobjegnem, jer se mogu vratiti da provjere.

Majci i sestrama nisam mogao pomoći. Nadao sam se da ih neće ubiti, da će ih sprovesti u logor. Hvatao sam se za slamku spasa. Ispod moje kuće je bila velika dolina, koja je vodila do ceste kuda je prošla kolona UNPROFOR-ovih vozila. Računao sam vidjeće me i spasiti. Razgledao sam okolo i nikog nisam vidio, a onda sam velikom brzinom potrčao. Svakog trenutka sam očekivao da će me sasjeći rafal, ali nisam imao izbora", dio je izvatka iz knjige "Genocid u Ahmićima 1993."

Isti dan iste godine su pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine počinili zločin nad 22 hrvatska civila i ratna zarobljenika u selu Trusina. Vojna jedinica "Zulfikar" pri Armiji Republike BiH je prije 29 godina ubila 22 mještana hrvatske nacionalnosti u selu Trusina. Pripadnici ove jedinice su ubili 15 civila i sedam zarobljenih pripadnika HVO. Najmlađa žrtva Davor Krešo je imao 19 godina, a najstarija Kata Drljo je imala 75 godina.

Sud BiH je za zločine u ovom selu osudio pet ljudi na ukupno 55 i pol godina zatvora. Nihad Bojadžić je osuđen na 15 godina zatvora, Edin Džeko na 13, Nedžad Hodžić na 12, Mensur Memić na 10 te Rasema Handanović na 5,5 godina zatvora. Suđenje protiv zapovjednika jedinice Zulfikar, Zulfikara Ališpage nalazi se od 2018. u stanju mirovanja zbog zdravstvenog stanja optuženog.

 

Najčitaniji članci