Nikad, ali baš nikad ne ostavljajte dijete ili kućnog ljubimca u automobilu bez nadzora dok je vani ovako vruće, čak niti ako ste vozilo parkirali u hladu. Vi možda doista imate namjeru vratiti se za dvije minute, no ne možete znati što se vama može dogoditi u te dvije minute, a temperatura u vozilu jako brzo raste. 

POGLEDAJTE VIDEO - propusti u odgoju:

Pokretanje videa...

01:19

Video: 24sata/pixsell

Mnogi roditelji nikad si neće oprostiti što su svoje dijete ostavili nakratko u automobilu, jer je to bilo kobno. Jedan takav slučaj dogodio se u SAD-u i sličan je slučaju iz Knina.

DETALJI TRAGEDIJE U KNINU Otac ga vozio u vrtić, u autu ga zaboravio zbog poziva s posla?

Chase Dmitry Harrison bio je preslatki dječak iz ruskog sirotišta kojeg je jedna američka obitelj posvojila u ožujku 2008. godine. Imao je nešto više od tri godine. U srpnju iste godine više ga nije bilo, preminuo je u pregrijanom automobilu. Ovu ispovijest pronašli smo na stranici kidsandcars.org, organizacije koja okuplja roditelje koji su na sličan način izgubili svoju djecu.

Ovo je ispovijest njegovog oca:

Carol i ja posvojili smo Chasea iz sirotišta u Rusiji u ožujku 2008. Ostali smo kod kuće naredna tri mjeseca kako bi se Chase počeo vezivati za nas kao roditelje i kako bismo mu pomogli u svim medicinskim potrebama. Bilo je to vrlo užurbano vrijeme, ali bili smo presretni od sreće.

Chasea smo počeli dovoditi u vrtić tek posljednjeg tjedna u lipnju. Carol ga je prvog dana odvela na par sati kako bi se prilagodio. Sutradan sam ga vodio u vrtić i pokupio, planirali smo da to postane naša rutina. Na kraju trećeg dana, Carol je primila poziv da Chasea ima temperaturu. Odveli smo ga liječniku i ostao je sutradan kod kuće. 

Planirali smo putovanje u Ohio kod bake i djeda i šire obitelji no tjedan dana prije toga slomio sam gležanj i bio sam u gipsu, no svejedno smo odlučili putovati. Nakon sjajnog vikenda ponovno smo krenuli cestom, pred nama je bilo osam sati vožnje natrag do Virginije. Gležanj mi je natekao u gipsu pa me prilično boljelo.

Vratili smo se u nedjelju navečer u Virginiju umornih očiju i sljedećeg smo jutra morali rano ustati na posao. Vrlo umorni, spremili smo Chasea i zajedno izašli kroz vrata, jer smo tog dana slučajno radili u istoj zgradi, pa smo odlučili zajedno ostavili Chasea u vrtiću i zajedno ga pokupili.

U utorak, 8. srpnja, samo tjedan dana nakon njegove nove rutine za vrtić, odlučeno je da ja ostavljam Chasea, a Carol dolazi po njega. Imao sam puno problema sa jednim važnim poslom i pokušavao sam to riješiti vrlo rano ujutro prije odlaska na posao. Chaseova autosjedalica bila je točno iza vozača jer sigurnosni pojas na suvozačevoj strani nije radio i planirali smo to popraviti. Budući da je Chase fizički, emocionalno i svojim govorom bio vrlo zaostao, u autu nije ispuštao puno zvukova, većinu vremena je spavao. Vrtić je bio na putu za moj posao, tik uz autocestu, nekoliko izlaza ranije. 

Tog sam jutra, pod stresom zbog svojih problema na poslu, u nekom trenutku tijekom vožnje ušao u nekakav autopilot u glavi i odvezao sam se ravno do svojeg ureda, parkirao automobil, ušao i dan je prošao. Čak sam razgovarao o Chaseu i hvalio se s njim taj dan dok sam s prijateljima razgovarao na telefon 'znajući' da je u vrtiću.

U nekom trenutku kasno popodne, netko me pitao: ‘Imaš li ti lutku u autu?’. U početku nisam shvatio, a onda mi je mozak počeo ubrzano raditi, osjećao sam da će mi pozliti. Otrčao sam do automobila, otvorio vrata i tamo je bio moj predivni sin Chase, beživotan i dalje u autosjedalici. Izvukao sam ga iz auta, histerično vrišteći i odnio ga do ureda, gdje je moj šef započeo oživljavanje i pozvao 911. I bolničari su ga pokušali oživjeti u uredu, ali bezuspješno, moj je sin umro u vrućem autu.

Bol i tjeskoba me razdiru svakog dana. Moja supruga i ja to ćemo nositi u sebi do kraja života. Svaki dan, ali baš svaki dan razmišljamo o našem lijepom, sretnom, slatkom sinu kojeg smo u svoje živote donijeli preko pola svijeta. Koliko smo ga samo voljeli. Svi naši snovi o Chaseu i našoj obitelji oduzeti su nam tog dana, kao i svi budući snovi.

U bolnici su me nadzirali da se ne bi ubio, a potom su me uhitili i sudili mi. Novinari su kampirali ispred naše kuće, policija je pretraživala naš dom, istražitelji su nas optuživali za nezamislivo. Carol se sjeća kako ju je istražitelj pitao jesmo li sklopili policu osiguranja za ime svojeg sinčića! Bili smo toliko bijesni i povrijeđeni i shrvani što je uopće to pomislio. 

Nakon suđenja morali smo izdržati još tri saslušanja Službe za zaštitu djece. Morali su se angažirati odvjetnika. Morali smo proživljavati užas iznova i iznova i iznova. Kad će agonija prestati? I Carol i ja i naša obitelj shrvani smo tim događajima.

Ne možemo prestati vrtjeti u glavi taj dan i pitati se: 'Što da?'. Što da je Carol ujutro nazvala vrtić i pitala kako je? Rekli bi joj da ga nema i mogla me odmah nazvati, i Chase bi za nekoliko sekundi bio izvan automobila. Što da su iz vrtića nazvali nas i pitali nas zašto ga danas nema? Što da je u autosjedalici bilo neke tehnologije? Što da automobil ima alarmni sustav koji nas upozorava da smo Chasea ostavili u autu? 

Pogledajte video o ljudima kojima se isto dogodila ovakva tragedija:

Pa, postoji tehnologija za sve ove stvari, ali nitko nije naredio njihovu ugradnju u vozila. Većina vrtića ne zove roditelje kad je dijete odsutno. Nijedan roditelj ne misli da bi svoje dijete ikad mogao ostaviti u automobilu ili ga zaboraviti. To je iznova dokumentirano, čak i najbolji roditelji pod minimalnim stresom mogu ući u 'autopilot' i na trenutak zaboraviti da imaju dijete u autu!

Dobitnik Pulitzerove nagrade Gene Weingarten, u članku 'Fatalna distrakcija' objašnjava kako je moguće da dobri pametni i voljeni roditelji dožive ovakvu tragediju.

U noći 6. srpnja odnijeli smo Chasea u krevet i pomislili u sebi koliko smo sad kompletni kao obitelj. Događaji sljedećeg dana promijenili su sve.

U čast našeg sina Chasea, odlučili smo da je naša misija pokušati spriječiti da se ova neizreciva tragedija dogodi drugim roditeljima. Svaki put kad čujemo da neko drugo dijete umre, ponovno iznova proživimo taj užasan dan i pitamo se ZAŠTO? Zašto se to stalno događa kad postoji tehnologija koja to može spriječiti? Svaki brižni roditelj mora shvatiti da bi mu se ovakva katastrofa mogla dogoditi. Roditelji moraju biti svjesni da se to događa i pobrinuti se da zakonodavac naloži ugradnju sustava za alarmiranje u vozila kako bi spasio živote naše djece.

Ova djevojčica je ušla u otključan auto i nije mogla izaći

Malena Rosalie Estevez iz SAD-a imala je nepune tri godine kad je preminula u pregrijanom automobilu. Njezina majka ispričala je kako je izgledao taj kobni dan 17. srpnja 2017. koji će pamtiti dok je živa.

Ovo je njezina ispovijest:

Izgubili smo voljenu Rosalie. Svatko tko je upoznao Rosie složio bi se s tim da je, iako je ponekad bila sramežljiva, bila puna života. Bila je vrlo odlučna i hrabra dvogodišnjakinja koja je imala tako lijepu dušu i duh da su je ljudi odmah zavoljeli. Bila je i vrlo pametna te jako znatiželjna kao i svako drugo dijete njezinih godina.

Tko je znao da ćemo kobnog dana 17. srpnja 2017. izgubiti tu zraku sunca koja je svakodnevno osvjetljavala naše živote tijekom dvije godine i 11 mjeseci koliko smo bili s njom. 

Večer prije tog kobnog dana moj suprug i ja spakirali smo svu djecu u naš automobil kako bismo krenuli prema aerodromu. Letjela sam za Portoriko u posjet obitelji koju godinama nisam vidjela. Bilo je to putovanje na koje baš i nisam željela ići zbog krivnje koju sve mi majke osjećamo kad se na neko vrijeme odvojimo od djece i posvetimo malo sebi. Ali, neki prijatelji i obitelj su me uspjeli nagovoriti sa se malo odmorim, jer mi je to bilo prijeko potrebno nakon šest godina majčinstva i 'žongliranja' s troje male djece.

Stigli smo u aerodrom u Phoenixu oko 4 sata ujutro i nakon što me suprug ostavio, pozdravila sam se s njim, Jaylom, Rosalie i Juliusom, oni su se prijavili u obližnji hotel da se odmore prije povratka kući u Yumu. Kući su stigli oko 17 sati. Moj je suprug je izašao iz automobila i odnio dvoje najmlađih, po jednog u svakoj ruci. Rješavao je neke stvari nakon duge i zamorne noći i nenamjerno je ostavio automobil otključan, a vrata garaže otvorena. Čuli smo se preko Facebooka, a potom su večerali i svi zaspali oko 3 sata ujutro.

Kasnije tog jutra, nakon samo nekoliko sati sna, probudili su se i započeli svoj dan. Julius, koji je bio razumljivo još uvijek umoran, ipak je jednogodišnjak, bio je spreman za spavanje. Tijekom uspavljivanja je moj muž, koji je također bio iscrpljen, utonuo u san zajedno s njim. Naša najstarija Jayla, koja se u to vrijeme igrala s Rosalie, također je zaspala.

Rosieina znatiželjna priroda navela ju je na istraživanje dok su svi ostali spavali. Ušla je u garažu u kojoj je bio parkiran naš Dodge Durango iz 2011. godine. Ovaj automobil, kada bi bio otključan, laganim dodirom kvake automatski bi se otvorila stražnja vrata. Popela se unutra i nažalost zaključala se, nikako nije mogla izaći. Vrijeme je prolazilo, a kad ju je moj suprug na kraju pronašao, bilo je prekasno. Naša djevojčica je otišla.

Malena Ava je u vrućem autu bila manje od pola sata, umrla je

Ava Rosemeyer u vrućem autu je bila manje od pola sata, no to je bilo dovoljno da se njezin život ugasi. Ovo je ispovijest njezine majke koja i dan danas plače kad se sjeti tog dana.

Naša predivna kći Ava rodila se 22. kolovoza 2003. godine, a na nebo je otišla 5. veljače 2007. u dobi od 3 godine. 

Većina ljudi čeka svoje kćeri devet mjeseci, a ja sam Avu čekala cijeli život. Obožavam svoje dečke, podrazumijeva se, ali silno sam željela djevojčicu.

Bila je nevjerojatno dobra beba i često sam znala govoriti da je prijelaz s dvoje na troje djece bio jedva primjetan. Savršeno se uklopila i dječaci su je obožavali. Između djeda, tate, mene i dječaka nikad joj nije nedostajalo maženja.

Sa otprilike dvije i pol godine počela je pokazivati ​​svoju osobnost. Voljela je plesati, jedva je čekala da se nađe sa svojom najboljom prijateljicom Kiralee i uvijek je sjedila u krilu odgajateljice kad bismo je pokupili u vrtiću. Kad je imala tri godine, šalili bismo se da je ona vladarica kuće.

Tjedan dana prije nesreće ležala sam u bolnici nakon operacije bubrega. I prije sam bila odvojena od Ave, ali ovaj put sam joj stvarno nedostajala... Mogla sam to čuti u njenom glasu kad smo razgovarale telefonom. Bilo mi je tako drago što sam se kući vratila u srijedu, a ona je bila apsolutno oduševljena što me vidi. Sljedećih nekoliko dana provela sam oporavljajući se, tako da nisam stigla puno raditi s njom. Do subote sam bio dovoljno dobro da provedem cijelo jutro samo s njom, gledajući televiziju i pregledavajući kataloge igračaka.

U 10.30 sati otišla sam do djeda koji je živio desetak metara od nas, trebalo mi je njegovo računalo. Obavila sam što sam trebala, isključila računalo i vratila se s djecom kući. Tad se Ava sjetila de je nešto zaboravila kod djeda. Vratila se njemu, a ja sam s dječacima otišla gore u sobu na presvlačenje. Tamo smo proveli sat vremena i nekoliko puta mi je prošlo kroz glavu da Ava nije tu kako bi mi pomagala, ali znala sam da kod djeda, vjerovala sam da tamo gleda televiziju i ruča, kao i mnogih dana prije.

Kad smo sišli dolje, Crayton je došao do vrata i tada sam ga čula kako zove dječake i ispituje ih znaju li gdje je Ava. Odmah sam se uznemirila što nije tamo gdje sam pretpostavila da će biti pa sam izašla ispred naše kuće, a tamo je stajao i djed. Pitala sam ga: 'Gdje je Ava?', a on je rekao: 'Ne znam, rekla je da ide do auta, a zatim u vašu kuću'.

Nije završio rečenicu do kraja, a ja sam se okrenula i pojurila do vozila koje je bilo parkirano samo nekoliko koraka dalje. Odmah sam je pronašla unutra i odmah sam znala da je jako loše. Prije samo nekoliko dana sam gledala na televiziji priču o djeci koja su stradala u vrućim automobilima i o tome koliko je malo vremena potrebno da se dogodi tragedija. Bila je u autu najviše 30 minuta. Sve vrijeme djed je mislio da je otišla kući, a ja sam bila uvjerena da je kod njega. 

Inače se nikad ne parkiramo na prilaznom putu i automobil je uvijek zaključan, ali ranije tog dana greškom je ostao otključan. Vjerujem da je ušla u njega jer je željela uzeti lizalice i zatvorila vrata da se sakrije.

Narednih pola sata bilo je apsolutno kaotično dok smo očajnički pokušavali ohladiti Avu vodom i čekali hitnu pomoć. Činilo se da sve to traje vječno. Ava je još uvijek disala, ali bila je bez svijesti. Kad je policija stigla s kolima hitne pomoći, bilo mi je to kao dodatan dokaz da je njezino stanje uistinu jako loše kako sam pretpostavila. Odvezli su je u lokalnu bolnicu, stavili su je na aparate za održavanje na životu i ohladili tijelo, pokušavajući tako svesti oštećenje mozga na minimum. 

Za to vrijeme mi jednostavno nismo mogli shvatiti što se dogodilo i kad su nam rekli da postoji razumna šansa da bi mogla umrijeti, naš se svijet srušio. Kasnije te noći odvedena je u Mater PICU i smještena u induciranu komu. Rečeno nam je da će tako ostati nekoliko dana, a zatim će joj početi pomalo povisivati tjelesnu temperaturu i buditi je iz kome. Morali smo samo pričekati i vidjeti koliko je štete pretrpjela.

Ne mogu vam opisati agoniju koju smo prošli pitajući se kako će biti naša djevojčica, hoće li preživjeti, a ako preživi, hoće li biti samo sjena Ave koju smo poznavali.

Pogledajte u videu priču o Avi, koliko je bila predivna:

Tijekom sljedeća dva dana stanje joj se malo popravilo i rečeno nam je da postoje dobre šanse da preživi. U ponedjeljak smo se odvezli vidjeti dječake. Nisam bila sigurna zbog tog odlaska kući, no medicinsko osoblje bilo je uvjereno je to u redu.

Samo dva sata kasnije, dok smo bili kod kuće, zvali su iz bolnice da je opet nestabilna. Živimo sat vremena od bolnice i dok smo mahnito vozili autocestom, nazvali su nas da je pretrpjela srčani udar. Znala sam u tom trenutku da nema nade. Kad smo došli do nje, ona je već bila mrtva. Izvještaj mrtvozornika glasio je da je Ava umrla nakon što je pretrpjela veliko oštećenje mozga što je na kraju zaustavilo njezinu sposobnost kontrole krvnog tlaka. 

OČEVID U TIJEKU Strava u Kninu: U parkiranom automobilu našli tijelo djeteta

Sigurna sam da bi nekim ljudima zvučalo užasno što nismo mogli biti uz nju taj posljednji sat, ali meni je drago što nisam, jer sam samo na minutu vidjela što sve rade s njom i bilo mi je neizdrživo bolno. Ava je umrla uz svoju tetu Angie koja ju je držala, nije ju napuštala, šaputala joj u uho i ostala mirna. Nikad neću moći dovoljno zahvaliti svojoj sestri za sve što je učinila za nas kroz tih 48 sati i što je učinila za Avu u posljednjim trenucima njezinog života. Angie je pomogla Avi da ode na onaj svijet s apsolutnom ljubavlju i nježnošću. 

Tako je teško živjeti bez Ave. Kako mjeseci, a sada i godine prolaze, dugo sam razmišljala o tome što ju je činilo toliko nevjerojatnom. Bila je prelijepa duša koja je totalno očarala one koji su je upoznali. Bila je najsretnije dijete koje je znalo da je toliko voljeno. Niti jedan dan nije bila nesretna, niti je doživjela išta drugo osim sigurnosti, nježnosti i naklonosti.

Svaki se dan borimo da shvatimo što se dogodilo. Kako se naš sasvim normalan dan u našem savršeno sretnom životu mogao tako tragično pretvoriti u našu najgoru noćnu moru? Naš se svijet potpuno promijenio bez nje i više nikada ništa neće popuniti prazninu koju je ostavila.  

Draga moja curice, tako te volim.

Tvoja mama.

'Svakome se može dogoditi da zaboravi na dijete u sjedalici'

- Iako možda zvuči nevjerojatno, zbog današnjeg načina života, svakodnevne strke, stresa, neispavanosti, umora, hormonalnih promjena, a osobito zbog karakteristike našeg mozga da naviknuti slijed aktivnosti obavlja automatski, svakome se može dogoditi da zaboravi na dijete u sjedalici, pogotovo ako vožnja djeteta nije dio dnevne rutine - objašnjavaju u udruzi RODA - Roditelji u akciji. 

Pojasnili su što se događa kad je dijete zatvoreno u automobilu.

- Duži boravak u parkiranom automobilu utječe na temperaturu tijela. Temperatura tijela se podiže i uslijed toga dolazi do toplotnog udara. Posljedice mogu uzrokovati teško opće stanje, a u nemalom broju slučajeva i smrt, čak i kod odraslih osoba, a djeca su još osjetljivija na visoke temperature - upozoravaju.

Nabrojali su i neke činjenice:

- Ukoliko imate naviku ostavljati dijete u autu 'samo na trenutak', morate znati i koji su znakovi da je djetetu toplina naškodila, kako biste na vrijeme reagirali i potražili pomoć - napomenuli su.

Pogledajte potresan video kako može izgledati kad roditelj ostavi dijete u autu:

Simptomi toplinskog udara i kako pomoći

- Toplinski udar stanje je povišene tjelesne temperature koje nastaje kada prirodni termoregulacijski mehanizmi tijela više nisu sposobni osloboditi višak topline u okolini. Najvažniji mehanizam oslobađanja viška topline je isparavanje znoja. Ako je vrlo toplo, a postotak vlage u zraku visok, znoj ne može isparavati. Toplinski udar je vrlo opasno stanje iz kojeg se organizam ne može izvući sam - upozoravaju u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar.

- Znakovi toplinskog udara: osjećaj vrućine, glavobolja, vrtoglavica, smušenost, nemir; koža je suha i crvena, a u mlađih osoba može biti i znojna; gubitak svijesti; tjelesna temperatura izmjerena rektalno (debelo crijevo) iznosi 42ºC ili više - dodali su i pojasnili postupak kod toplinskog udara.

- Bolesnika prenesite u hladnu prostoriju ili hladovinu. Skinite mu odjeću. Ako nije pri svijesti, okrenite ga u bočni položaj. Polijevajte ga hladnom (ali ne ledenom) vodom uz istodobno stvaranje umjetnog vjetra ventilatorom, lepezom ili novinama. Ne stavljajte mu led na kožu. Hlađenje treba trajati dok se temperatura ne spusti ispod 38°C - objasnili su.

Svakako nazovite Hitnu medicinsku pomoć, jer ukoliko se ne prepozna na vrijeme,'toplinski udar može dovesti do težih oštećenja organizma, pa i do smrti. On predstavlja najteži zdravstveni poremećaj koji može biti uzrokovan visokim ljetnim temperaturama i vrućinom'.

- Najvažnije je da se snizi temperatura tijela što je brže moguće. Pozovite hitnu pomoć, zatim potpuno razodjenite dijete i unesite ga u hladniju prostoriju. Ako ste na otvorenom, premjestite dijete u hlad. Dok čekate liječničku pomoć, namočite ručnik ili majicu u hladnu vodu i ohladite cijelo tijelo. Uzmite nešto što će poslužiti kao lepeza kako bi rashladili dijete (fascikl, odjevni predmet, papir..) - savjetuju u udruzi RODA.

- Ukoliko dijete pokazuje samo znakove iscrpljenosti od topline, uvedite ga u hladniju prostoriju, poželjno je da je prostorija klimatizirana. Dajte djetetu da pije dosta tekućine. Pazite da tekućina nije prezaslađena ili prehladna. Tuširanje ili kupka mlakom vodom također može pomoći. Poželjno je da dijete ostane u zatvorenom prostoru i da se odmara ostatak dana. Ukoliko ubrzo ne dođe do poboljšanja stanja, odvedite dijete liječniku - pojasnili su.

Nekoliko njihovih savjeta za prevenciju ovakvih tragedija koje bi trebali znati svi, ne samo roditelji: