Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

'I mi smo dobili organe, Rita, drži nam se i budi hrabra...'

Duje i Danka su kao mladi preživjeli transplantaciju organa. Danas su zdravi i sretni, a ma u sličnoj situaciji poručuju: Ostanite pozitivni, a organ prihvatite kao svojeg!

Foto: Miranda Čikotić/Privatna arhiva/Pixsell

Duje Jelavić-Mitrović danas je zdrav 21-godišnji mladić, a prije 14 godina morao je ići na transplantaciju bubrega.

POGLEDAJTE VIDEO:

[video: 1198356 / ]

Problemi su počeli u 4. godini Dujina života, kad mu je splitski liječnik dr. Marijan Saraga dijagnosticirao obostrano proširenje mokraćnih kanala. Operacija je uspjela, ali su Dujini bubrezi bili previše oštećeni.

Dujue Jelavic Mitrovic | Autor: Privatna arhiva/ PIXSELL Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL

Borba tijela i organa 

- Profesor Saraga nekako je to ‘gurao’ do moje sedme godine, ali tad je postalo jasno da moram na dijalizu, pa sam otišao u Zagreb kod profesora Puretića - rekao nam je Duje.

Dujue Jelavic Mitrovic | Autor: Privatna arhiva/ PIXSELL Foto: Privatna arhiva/ PIXSELL Duje je prvi put na transplantaciji završio 2004. godine

U Zagrebu je imao veliku sreću jer je već nakon dvadesetak dana dobio novi bubreg, koji mu je trajao osam godina:

- Komplikacije su počele kad sam počeo ulaziti u pubertet. Tad hormoni divljaju i tijelo postaje jače od samog organa jer se zapravo nakon transplantacije odvija vječna borba između tijela i novog organa - ispričao nam je Duje.

POGLEDAJTE VIDEO:

[video: 1198354 / duje jelavić-mitrović]

I tad je morao ponovno na dijalizu. Išao je tri puta tjedno pune dvije godine, a 2013. godine ponovno je dobio novi bubreg, koji ima i danas.

- Danas sam potpuno zdrav, sve je u redu i živim najnormalnije kao i svi moji vršnjaci. Što bih poručio djeci i ljudima koji čekaju na transplantaciju? Pa vidio sam dok sam išao na dijalizu ljude koji su umirali jer su se predali. Najvažnije je biti mentalno jak, željeti živjeti i nikad se ne predati, to je moje mišljenje - priča nam ovaj mladić.

Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL

Šest mjeseci poslije 

Najvažnije je, kaže nam Duje, nikad ne odustati.

- Sjećam se da sam kao dijete nakon prve dijagnoze ostao u splitskoj bolnici šest mjeseci u komadu, pa sam nakon toga prolazio svašta, komplikacije, dijalize, ali nikad nisam ni pomišljao predati se. Ponavljam, treba biti hrabar i optimist, nema predaje - kaže Duje za kraj.

Danka Marić Paravinja (37) iz Varaždina već 19 godina normalno živi s transplantiranim bubregom, a prije tri godine rodila je zdravog sina Mihaela. Njezini problemi s bubrezima počeli su kad je navršila devet godina.

Foto: Privatni album Danka je na operaciji završila kao učenica 3. razreda srednje škole 1999. godine. Često je prije nastave išla na dijalizu

U trećem razredu 18. gimnazije, koju je pohađala u Zagrebu, krenula je na dijalizu u zagrebački KBC Rebro. Bili su to naporni i iscrpljujući dani za nju.

- Na dijalizu sam išla utorkom, četvrtkom i subotom. Ako bih imala nastavu popodne, onda sam dijalizu obavljala ujutro prije nastave. Bilo je to jako naporno jer je to trajalo po četiri sata, pa bih u školu dolazila umorna i iscrpljena. No profesori su imali razumijevanja za moje zdravstvene tegobe. Gradivo koje sam propuštala u to vrijeme sam morala nadoknaditi. Ispitivali bi me kad bih naučila. Imala sam sreće jer sam na dijalizu išla godinu i dva mjeseca, za razliku od drugih koji su godine proveli na dijalizi - prisjeća se srednje škole Danka.

A onda je došao dan koji joj je promijenio život.

POGLEDAJTE VIDEO:

[video: 1198353 / danka marić paravinja]

Matura pa operacija 

- Tog sam lipanjskog jutra nakon završetka 4. razreda gimnazije došla na dijalizu kao i inače. Prišla mi je liječnica i rekla da danas neću dobiti lijek za zgrušavanje krvi kako ne bi smetao kod operacije te da ne smijem ništa jesti ni piti. Četiri dana ranije imala sam maturalnu večeru i bila sam promukla. Ostavili su me odmah u bolnici i provjerili da nemam neku infekciju ili je promuklost tek posljedica tuluma. Srećom, infekcije nije bilo i meni su te večeri presadili bubreg. Nisam imala vremena ni za strah - rekla je Danka Marić Paravinja.

Foto: Vjeran Zganec-Rogulja/PIXSELL

Danas je zaposlena kao psihologinja u Centru za socijalnu skrb u Varaždinu, u kojem živi već deset godina.

Njezina operacija trajala je oko dva i pol sata, a darivatelj je bio mladić od 26 godina s Visa koji je stradao u prometnoj nesreći. Kaže da bi idealan darivatelj bio jednojajčani blizanac jer u tom slučaju bi organi bili potpuno konpatibilni i ne bi trebalo uzimati lijekove protiv odbacivanja.

- Moj oporavak nakon operacije je trajao nekoliko mjeseci. Na jesen sam bez problema krenula na fakultet. Tek kad sam se oporavila, osjetila sam razliku i što znači biti zdrav. Imala sam puno više energije, nisam ostajala bez daha prilikom penjanja stubištem.

A onda je prije tri godine došao još jedan dan koji joj je promijenio život.

- Tad sam rodila zdravog sina Mihaela. Iako su me zbog transplantacije vodili kao rizičnu trudnicu, moja trudnoća je bila kao iz bajke, bez ikakvih problema. Jedino sam bila slabokrvna, pa mi je liječnica preporučila da me porode u 38. tjednu carskim rezom. Dijete nisam dojila jer svakodnevno uzimam terapiju protiv odbacivanja organa, i tako ću cijeli život, a to bi putem mlijeka štetilo djetetu. U posteljici je beba zaštićena od toga - kaže mlada majka Danka.

Foto: Vjeran Zganec-Rogulja/PIXSELL

Svom suprugu o transplantaciji bubrega je ispričala nakon što su mjesec dana izlazili. Rekao joj je tada da je to sve normalno.

Danka mora čuvati zdravlje i paziti se više nego ljudi koji nemaju transplantirane organe. Osjetljivija je na prehlade, ne bi smjela dizati teže predmete, a u svemu joj pomaže suprug, koji također pazi na nju i pomaže joj u svemu.

- Kad je Mihael imao tri mjeseca, dobila sam urinoinfekciju i provela oko dva tjedna u bolnici. Suprug se lijepo brinuo o njemu, hranio ga, mijenjao pelene, kupao, slikao i slao mi slike u bolnicu. Jako je važno paziti na sebe i svoje zdravlje. Sebe treba staviti na prvo mjesto i to nije sebičnost. Čak i tijekom vožnje u zrakoplovu, a u slučaju potrebe, osoblje aviona kaže da treba prvo sebi staviti masku a onda djetetu. Kako ćemo pomoći djetetu ili drugima ako se mi onesvijestimo? - priča nam Danka.

Ključno je, tvrdi, bilo prihvaćanje novog organa kao da je vlastiti.

"Prihvati ga kao svog" 

- Kad sam dobila bubreg, shvatila sam da ne smijem razmišljati kao da to nije moj organ. Prihvatila sam ga kao svojeg. Dva mjeseca sam to trenirala i ponavljala si i na kraju ga normalno prihvatila kao svojeg. Više nisam time opterećena. Isto bih savjetovala i maloj Riti - da donirano srce prihvati kao svoje, a ne kao tuđe.

Foto: Facebook

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message