I Vidošević ih ima: U sefu drže deset neprocjenjivih inkunabula

Hrvatska je jedina zemlja koja ima inkunabule tiskane na glagoljici i latinici, a čak 10 tih vrijednih knjiga čuva se u franjevačkom samostanu u Našicama. 

Inkunabulama se zovu knjige tiskane u Europi u periodu od 1455. do 1500. godine, u vrijeme kada se tiskanje tek uvodilo u književnu praksu. Na slavenskim jezicima inkunabule su tiskane samo kod nas, u Češkoj, Ukrajini i Crnoj Gori. Franjevački samostan pri Župi Svetog Antuna Padovanskog jedan je od tri najveća hrvatska samostana, a najpoznatiji je po tome što raspolaže starim knjižnim fondom s oko 8000 knjiga. 

Vrijednost inkunabula ne može se materijalno izraziti

Među njima ima velik broj unikatnih i raritetnih djela za koje bi svjetske knjižnice dale čitava bogatstva. Vrijednost inkunabula koje imaju ne može se materijalno izraziti. 

Ono što također obilježava inkunabule te im daje poseban značaj i vrijednost su tzv. iluminacije, ukrasni crteži kojima su se ukrašavala i naznačavala prva slova u tim knjigama, a koje su rukom radili pisari rišući ih zlatom, srebrom ili bojama, s više ili manje detalja i likovne umjetnosti.

Knjižnica datira od 1666. godine

- Knjižnica datira od 1666. godine i velikim dijelom ju je opremio Antun Bačić, velikan pera i poglavar samostana 1730., koji je sve te inkunabule i knjige dopremio u Našice volovima i kolima iz Venecije - govori gvardijan našičkog samostana Dragutin Bedeničić uvodeći nas u alarmom zaštićenu biblioteku samostana u kojoj se vrijedne inkunabule čuvaju u željeznom sefu.

Posebna mikroklima čuva knjige teške i po 10 kilograma

Cijela biblioteka izložena je posebnoj mikroklimi kako bi se očuvale sve te vrijedne knjige. 

Inkunabule, knjige teške i do desetak kilograma, s po 300-400 gusto tiskanih strana tematski vezanih za teološke rasprave, od kojih su neke čak ukoričene i drvenim i metalnim koricama, uglavnom su dobro očuvane, iako u nekima nedostaju nacrtane iluminacije koje su negdje u Italiji izrezane i ukradene, čime je inkunabula obezvrijeđena.

- Najvrednija inkunabula je ona Leonardusa de Utina ‘Sermones quadeageaimales de legibus dicti’ iz 1478. godine. Ona je ujedno i najljepša od svih koje imamo jer je na početku svakog odlomka veliki višebojni inicijal bogato ukrašen geometrijskim i florealnim motivima kojih ima više od dvadeset u cijeloj inkunabuli. Nažalost, nekoliko najljepših je izrezano. Koliko istih inkunabula ima još u svijetu nije poznato, no pretpostavlja se da je imaju Amerikanci, Talijani i jedan britanski muzej - objašnjava gvardijan. 

Najstarija inkunabula u knjižnici datira iz 1470. godine

Najstarija inkunabula u samostanskoj knjižnici je ona Thomasa de Aquina “Catena aurea super quattuor evangelistatas” iz 1470., a treća, koju također nema ni jedan hrvatski samostan, je Antonius de Bitonto “Sermones quadragesimales de vitiis” iz 1499. godine.

Kako saznajemo od stručnjaka za arhivsku građu, vrijednost inkunabule ovisi o tome koliko je rijetka, a vrijednost povećavaju i ilustracije. Također, najvrednije su onoj zemlji kojoj pripadaju. Hrvatski muzeji i samostani su većinu inkunabula prikupili ili kao dar ili kupnjom. Početkom 20. stoljeća legalno su se nudile u katalozima aukcijskih kuća, a danas ih prodaju uglavnom članovi obitelji bogatog nasljeđa.

Vidošević je imao stručnjaka za kupnju inkunabula?

Nadan Vidošević je, čini se, bio vrstan poznavalac umjetnosti kad su među njegovim umjetninama pronađene i vrijedne inkunabule. Muzejski kustosi se ne čude.  Kažu: “Trebate vidjeti kakve sve vrijednosti nude aukcijske kuće, i to potpuno legalno”. 

S obzirom na to da za kupnju inkunabule treba biti dobro materijalno potkovan i imati njuh za dobru knjigu, ali i znanje o ovim iznimno rijetkim i vrijednim knjigama, nagađaju kako je Vidošević za kupnju svoje zbirke morao angažirati nekog stručnjaka.