Iako su i Nijemci žrtve, nisu se bunili kad su oni bacali bombe

Njemačka je potpisala kapitulaciju 7. svibnja 1945. godine. Dan kasnije službeno je završen Drugi svjetski rat u Europi. Povodom 75. godišnjice njegovog završetka donosimo vam feljton u  četiri nastavka o posljednjim danima Trećeg Reicha. Četvrti nastavak govori o tome kako su Nijemci sebe vidjeli kao žrtve događaja izvan svoje kontrole zaboravljajući da su oni bili ti  koji su dopustili da ih se zavede i iskoristi.

U ranim poslijeratnim godinama objema njemačkim državama bio je zajednički osjećaj da su se u ratu – pošteno napatili. U tom vremenu je rođeno i kolektivno sjećanje prema kojem su njemački  zločini bili isključivo djelo demona zvanog Hitler i njegovih nacista. Na drugoj strani je bio Nijemac kao privatna osoba, bezimeni pojedinac nije znao ništa i ni za što nije bila kriv. 

Desetljećima ni istočni niti zapadni Nijemci nisu mogli shvatiti što se to zapravo s njima događalo do 1945. i kakva je bila njihova odgovornost za to.  Tek mnogo kasnije došlo je do 'uspješnog suočavanja s prošlošću'.

FELJTON: SLOM TREĆEG REICHA Epidemija suicida: Bojali su se više Crvene armije nego smrti

Sve nam je to nametnuo tiranski režim

- Ono što je uistinu ostalo u sjećanju bilo je iskustvo, razorno za jako velik broj Nijemaca, tih posljednjih strašnih mjeseci. Stoga vjerojatno ne čudi što su Nijemci gledali na sebe kao  na bespomoćne žrtve rata koji nisu htjeli, već im ga je nametnuo tiranski režim koji je zemlji donio samo jad i izazvao katastrofu. Čovjek iz jednog grada na istoku, čija se majka ubila zbog straha od Rusa, mnogo godina kasnije požalio se: 'Podignuti su spomenici za sve: zatočenike koncentracijskih logora, židovske žrtve, pale Ruse. Ali nitko se nije bavio drugom stranom.' U generaciji koja je to iskusila, osjećaj da su bili žrtve - iskorišteni, zavedeni, zloupotrebljeni - nekontrolirane tiranije Hitlera i njegovih pristalica koji su u njihovo ime počinili stravične zločine (doduše, kako se često tvrdilo, manje gnusne od onih Staljinovih) preživio je, tek blago oslabljen - objašnjava piše Ian Kershaw u svom djelu Kraj: Slom Hitlerove  Njemačke 1944. - 1945.

Naravno, smatra autor, to nije bilo potpuno netočno. Sami Nijemci u završnoj fazi rata nesumnjivo su također bili žrtve događaja izvan svoje kontrole. 

- Oni koji su ostali bez doma bili su očite žrtve ne samo nemilosrdnih bombardiranja, već i ekspanzionističke politike svoje vlade koja je ubrzala strahote. Žene, djeca i starci koji su  bili natjerani da napuste svoje domove i imanja u istočnoj Njemačkoj i pridruže se milijunima ljudi koji su se probijali kroz led i snijeg također su bile žrtve moloha Crvene armije i  nacističkih vođa koji su u svojim područjima gledali vlastite interese, ali i agresivnog rata koji je njihova vlada započela protiv Sovjetskog Saveza, a izazvali su tako strašnu odmazdu - navodi ovaj britanski povjesničar. 

Zaboravili na gromko klicanje nacistima

Nadalje, ističe, kako su vojnici koji su pogibali u  svojim rovovima na bojišnicama u tim strašnim posljednjim mjesecima bili su i sami na neki način žrtve - vojnoga vodstva koje se koristilo drakonskim metodama kojim se htjelo nametnuti poslušnost unutar postrojbi, ali i osjećaja dužnosti koji im je bio usađen, da se bore za dobru stvar, te političkog vodstva koje je zbog svojih sebičnih ciljeva bilo spremno radije odvesti cijelu zemlju u zaborav nego u predaju nakon što je sve već očito bilo izgubljeno.

 - No unatoč tome što su se smatrali žrtvama, samo je nekolicina zastala da razmisli zašto su dopustili da ih se zavede i iskoristi. Samo su rijetki bombardirani u Ruhru razmišljali o arsenalu naoružanja koji su proizvodili za režim, omogućivši tako napade na ostale zemlje i bombardiranje stanovnika Varšave, Rotterdama, Coventryja, Londona, Beograda i  ostalih gradova, što je pak rezultiralo uništavanjem njemačkih gradova.

FELJTON: SLOM TREĆEG REICHA Kraj rata: Svi se sad ograđuju od Adolfa, nitko nije sudjelovao

Dok su god bombe padale drugdje, na druge, nisu se bunili. Samo je nekolicina ljudi protjeranih iz Istočne Prusije u groznim okolnostima početkom 1945. bila spremna prisjetiti se da je ta pokrajina davala najsnažniju potporu nacistima u cijeloj Njemačkoj, da je njezina potpora Hitleru bila mnogo iznad prosjek prije 1933. ili da su tijekom 1930 - ih gromko klicali jer je njihovo područje imalo koristi od nacističke politike - opisuje Kershaw te navodi kako zapravo nisu htjeli prihvatiti  činjenicu da su zapravo oni zaslužni za njegov streloviti uspjeh.

 - Većina ljudi u Njemačkoj nije se htjela prisjećati svog ranijeg oduševljenja Hitlerom, svog proslavljanja njegovih 'uspjeha' i nada koje su polagali u vrli novi svijet koji će za njih i  njihovu djecu stvoriti njemačko osvajanje i pljačkanje Europe. Nitko do njih nije želio razmišljati o strahotama koje su njihovi očevi, sinovi ili braća nanijeli narodima istočne Europe,  a kamoli o vijestima (ili glasinama što su se zasnivale na konkretnim činjenicama) o pokoljima Židova. Silna nehumanost za koju je Njemačka bila odgovorna bila je potisnuta, istisnuta iz umova. Ono što je ostalo, utisnuto u sjećanje, bilo je pitanje kako je Treću Reich otišao u tako tragičnom smjeru - zaključuje autor.