News

Komentari 99

Indijanac iz Požege: Živi u šatoru, jede ribu koju sam lovi

Indijanac iz Požege: Živi u šatoru, jede ribu koju sam lovi

Željko Blažević (55) Lelac ili Indijanac već 22 godine živi u indijanskom šatoru i drvenoj kolibi koju je sam podigao u dvorištu u kojem je nekad stajala kuća

Nemam provedenu struju niti vodu niti to želim. Televizor nisam vidio najmanje 25 godina, kaže Željko Blažević (55) Lelac ili Indijanac kako ga nazivaju susjedi u Velikoj kraj Požege.

Blažević već 22 godine živi u indijanskom šatoru i drvenoj kolibi koju je sam podigao u dvorištu u kojem je nekad stajala obiteljska kuća. Nakon što se dotrajala kuća urušila, kaže, raskrčio je šikaru u dvorištu i odlučio živjeti u skladu s prirodom. Sve je uredio u indijanskom stilu, a ideje za uređenje životnog prostora nalazio je u stripovima koje je obožavao još kao dječak.

- U djetinjstvu sam se poistovjećivao s Indijancima. Kao i mene, ni njih nisu shvaćali nego su ih proganjali. Kolibu sam napravio od trupaca crnog bora - kaže Blažević. Sve što posjeduje sagradio je golim rukama i to od drveta. I kuhinjski pribor - noževi, vilice i žlice su od drveta, a u šatoru se može vidjeti i pravi indijanski luk i strijela koje, međutim, za razliku od pravih Indijanaca, ne koristi za lov. Blažević ima i bubnjeve na kojima redovito svira za solsticij i ekvinocij, toteme te odjeću kao u filmovima. Kako bi što više sličio omiljenim strip junacima, i frizura mu je u njihovu stilu.

- Često u šatoru naložim vatru, okupim prijatelje pa do dugo u noć prepričavamo dogodovštine. Već sedam godina radim na održavanju staza i potoka u Parku prirode Papuk. Do posla imam desetak kilometara i često putujem biciklom jer ne volim voziti automobil. Kamo god idem, bicikl mi je najčešće prijevozno sredstvo - nastavlja Veličanin. Pokraj kolibe ima i manji vrt u kojem se sve uzgaja na prirodan način. Nikad, tvrdi, nije koristio pesticide niti je imao zdravstvenih poteškoća.

- Ne jedem meso. Koristim vodu iz potoka, a prehrana mi se temelji na ribi koju većinom lovim kopljem ili golim rukama. Ponekad je kupim u ribarnici ili u konzervama. Ne mogu zamisliti život u gradu. Mislim da bih umro za nekoliko tjedana da me netko stavi na beton - dodaje Blažević. Kaže kako su mu omiljeno društvo ptice, koje često slijeću u njegovo dvorište ili čak na njegove ruke. S njima, kaže, razgovara i one ga razumiju, a taj fenomen ne može objasniti. Želja mu je, otkrio je, od imanja napraviti turističku atrakciju jer vjeruje da bi ga posjećivali turisti iz cijele Hrvatske. Osim Željka, u Velikoj stanuje i njegova bivša supruga, koja se odselila jer nije htjela živjeti u šatoru, te njihovo troje djece.

Najviše ga, zaključio je, vesele česti posjeti unuke Tare, koja se obožava igrati u djedovu dvorištu.

Najčitaniji članci