Inflacija i korupcija trebali bi presuditi Plenkovićevoj vladi. Ipak, hoće li ga birači kazniti?

Subotnji prosvjed sindikata u centru Zagreba otvoren je hrvatskom himnom, a potom prožet hitovima domaćih bendova, od TBF-a i Elementala do Novih fosila i Prljavog kazališta.

Ali bez ijednog hita Marka Perkovića Thompsona.

I tko zna, da su se sindikalci sjetili hitova režimskog pjevača koji je predsjedniku Vlade svečano uručio svoj autogram, možda bi ih Andrej Plenković ozbiljnije shvatio. Svakako im se pojedini Plenkovićevi ministri ne bi usudili usprotiviti, a kamoli ih kritizirati.

Možda bi Ivan Anušić ustao u njihovu obranu. A Ivan Penava podigao neki od njihovih transparenata.

Dočekali na nož

Ali eto, nije bilo Thompsona, pa su zato vladajući taj sindikalni prosvjed dočekali "na nož". Odbili su njihove zahtjeve, ismijali želje, konstatirali kako "javnost nije prepoznala" apele sindikata za većim plaćama i mirovinama, te upozorili da veće plaće naprosto nisu realne.

Naročito dvije godine nakon prethodnih i dvije godine prije sljedećih parlamentarnih izbora.

Nema Thompsona, nema respekta.

Ali poruke koje su sindikati slali na subotnjem prosvjedu, jednom od rijetkih socijalnih demonstracija protiv stanja u državi i politike Vlade, a ne samo strukovnih okupljanja sa zahtjevom za većom osnovicom ili toplim obrokom, svejedno su pogađale u samu srž politike Plenkovićeve vlade.

Što nas jede?

Jede nas inflacija. Jede nas korupcija. Jede nas kriminal. Jede na siva ekonomija. Jede nas gospodarska politika. Jedu nas i saborski žetončići koji izvrgavaju ruglu biračku volju i šalju poruku kako nema smisla izlaziti na izbore jer ti glasovi na kraju završe na kontu HDZ-a.

"Slušamo da živimo u zemlji blagostanja, da standard raste, a pitamo se za koga raste", kazala je Sanja Šprem, predsjednica Matice hrvatskih sindikata. "Za nas raste samo cijena života".

I to je dihotomija kojoj svatko od nas svjedoči: s jedne strane, Plenković se hvali nikad većim blagostanjem, plaćama, standardom, niskom zaposlenošću, a s druge strane, hrvatsko društvo plaća cijenu rekordne inflacije i rekordne korupcije.

I kriminala koji se godinama i desetljećima kapilarno zavlačio u sve sfere države i društva, a evo sad i u mnoge sportske saveze. Gotov poput parazita u mahnitoj potrazi za lukrativnim organizmima iz kojih bi mogli izvlačiti nove milijune eura u privatne džepove.

Nekad je to zdravstvo, nekad energetika, nekad sport...

Bolesna država

Korupcija i inflacija direktna su odgovornost vladajuće stranke i koalicije, i upravo te dvije bolesti ne dozvoljavaju Hrvatskoj da se doista oporavi i prodiše punim plućima, poput mnogih drugih novih članica Europske unije.

Sindikalisti, bez sudjelovanja oporbenih političkih stranaka, zaprijetili su Plenkoviću da će njemu i njegovoj Vladi građani dati svoju ocjenu na parlamentarnim izborima 2028. godine.

Hoće li doista? I kakva će to ocjena biti?

HDZ provodi destruktivnu, koruptivnu, nekompetentnu politiku zadnja tri mandata. I na svakim izborima, pa i onim najvažnijim prije dvije godine, odnosio je pobjedu. Još gore, HDZ unatoč svemu osvaja još značajniju većinu u Hrvatskom saboru, kupujući mandate žetončića izabranih na listi oporbene SDP-ove koalicije. 

Novi partneri

HDZ pronalazi, kupuje ili usvaja partnere koji će ga održavati na vlasti bez obzira na to kakvu politiku provodi. I neovisno o tome kakvi su rezultati izbora.

Primjerice, gdje je sada Dario Hrebak? 

Plenković je dosad pronašao model eliminiranja oporbenih kritika, pronalazeći utočište u ideološkim i kulturološkim ratovima i rešetajući optužbama "radikalnu i histeričnu ljevicu", ali sindikati nose drugačiju prijetnju.

Čak i bez Thompsona.

Kupovao šutnju

Plenković je dosad uspio kupovati njihovu šutnju obilnim dotacijama iz proračuna, dizanjem koeficijenata, usklađivanjem plaća i davanjem darova, u trenucima kad se borio za ostanak na vlasti. Sada nema izbora na vidiku, nema spremnosti na dogovor, ali nema očito ni toliko novca za smirivanje socijalnih tenzija.

Jer one polako izbijaju na vidjelo u državi koja je svoj socijalni ispušni ventil proteklih godina pronašla u iseljavanju, u rentijerskoj ekonomiji, u sivoj ekonomiji, u prekarijatu i poslovima kojima se krpa kućni budžet.

Inflacija i korupcija izvukle su na vidjelo sve kronične autoimune bolesti hrvatske ekonomije i vođenja države, a koje sada čak i Plenkovićevi ministri koriste kao opravdanje za propast životnog standarda, socijalna raslojavanja, frustraciju i nezadovoljstvo.

Recimo, ovisnost o turističkom sektoru i sektoru usluga. 

Ili ovisnost o glomaznom javnom sektoru koji je, budimo iskreni, bio temelj političkog opstanka HDZ-a na vlasti.

Ili totalno zanemarivanje izvoza i ovisnost o uvozu.

Pozitivni efekti

Paradoksalno, ali ne iznenađujuće ako se uzmu u obzir neki drugi primjeri iz Europske unije, Hrvatska je dosad preživljavala na pozitivnim efektima članstva u EU kojiam su se kompenzirale sve negativne politike Plenkovićeve vlade. 

Međutim, čini se da dolazi do postupnog otrežnjenja, što je pokazao subotnji sindikalni skup, kao i grčevita nastojanja vladinih ministara da odbace zahtjeve prosvjednika i relativiziraju njihove poruke.

A izostanak Thompsonovih arija na subotnjem skupu pokazuje da je Hrvatska spremna posvetiti se realnom, a ne teatralnom, ritualnom i lažnom domoljublju.