Ispovijest mladog Zagrepčanina 'Našao sam tatino beživotno tijelo. Spasili su me psiholozi'

Išao sam potražiti pomoć jer nisam mogao spavati, imao sam slab apetit, nisam mogao gotovo ništa jesti, imao sam crne misli i to sve nakon što sam u kolovozu 2022. doživio sam veliku traumu. Našao sam beživotno tijelo svog oca, ispričao nam je 18-godišnji maturant jedne zagrebačke gimnazije čiji su podatci poznati redakciji.

Smogao je hrabrosti da za 24sata ispriča svoju priču kako bi potaknuo vršnjake da potraže psihološku pomoć kad vide da se ne mogu nositi sami sa životnim tragedijama koje su ih pogodile ili drugim problemima koji ih muče.

- Bio sam bezvoljan, šutljiv i u jako lošem stanju. Policija nam je nakon tog događaja savjetovala da cijela obitelj potraži psihološku pomoć. Javili smo se odmah potkraj kolovoza u Centar za zdravlje mladih Zagreb. Već sam u rujnu dobio termin - ispričao je mladić (18).

'Odluka da odem psihologu bila mi je jedna od najboljih'

Vjeruje kako mu je odluka da ode do centra bila jedna od najboljih u životu.

- Mnogi mladi se nose s velikim pritiscima u školi, osjećajem neprihvaćenosti, nose se s raznim oblicima nasilja, proživjeli su potres, pandemiju. Dosta toga smo se morali odreći kao mladi. Sad se ne može ni TV upaliti bez da se ne prikazuju prizori rata u Ukrajini. Mladi to sve dosta potiskuju, dosta mojih vršnjaka ima probleme koji ih muče, a velika većina još ne traži pomoć. Pokušavaju se nositi sami sa svime. Možda je to do našeg odgoja. Sve se samo svodi na školu i učenje, imamo velike pritiske od strane roditelja, profesora - kazao nam je maturant.

Za one koji su potražili psihološku pomoć, priča nam, to se itekako vidi na njima.

- Jedna moja prijateljica ima dosta problema. Otkako je potražila pomoć potpuno se promijenila na bolje. Ona je bila u dosta raznih psihijatrijskih bolnica i rekla je da psihologinja iz Centra za zdravlje mladih kod koje i ja idem nevjerojatna i jako joj pomogla. Vidi se promjena - rekao nam je.

'Mentalno zdravlje je među nama mladima tabu tema'

Zanimalo nas je kako je njemu bilo potražiti i dobiti psihološku pomoć.

- Sestra, brat i ja smo došli u Centar za zdravlje mladih. Tamo nas je dočekala Marija na recepciji i potom je svatko od nas dobio svog psihologa. Ja sam došao kod psihologinje koja mi je jako pomogla, često dobivam termine, jako se trude u Centru oko nas. Sad sam pod manjim stresom, olakšali su mi i u školi, zadovoljan sam pruženom pomoći. Znate, općenito, s muške strane, to je tabu tema. Nitko ne priča o osjećajima. Meni kad rijetko netko i priča o tome da ga nešto muči, pokušam pomoći, preusmjeriti ga da potraži pomoć jer vidim koliko mi je to pomoglo. Počeo sam spavati, jesti, dosta mi je bolje - priča nam.

Tako je prijatelja, u trenu kad mu je preminula baka koja ga je odgojila, poslao da potraži pomoć u Centru za zdravlje mladih.

- Centar je mjesto gdje mi mladi možemo popričati, doći k sebi. Ne znam čemu ustručavanje od traženja pomoći, ali mladi se ustručavaju jer misle da je traženje psihološke pomoći sramota. No, to nije sramota. Trebalo bi ih više educirati i objasniti im da je traženje pomoći zrela i pametna odluka. Po meni je bolje spriječiti nego liječiti. Smeta mi velik pritisak za ocjene. Mladi još ne razumiju da ocjene ne znače puno. U društvu se previše govori da ako imaš loše ocjene da si glup, a to nije točno. Suočeni smo s nizom pritisaka, od mature, potresa, pandemije, mladi se previše stresiraju, a premalo rade po tom pitanju da se riješe stresa - kaže nam zagrebački maturant.

Ističe kako oni u školi imaju školskog psihologa, ali samo jednog na njih 550 u jednoj smjeni.

- To je premalo. Kako jedna osoba može biti dovoljna na nas toliko, a neke škole čak ni nemaju psihologa. Trebalo bi hitno riješiti taj problem za dobrobit mladih ljudi - ispričao nam je.

Imamo 30 posto više mladih sa suicidalnim ponašanjem

Centar za zdravlje mladih u kojemu odlazi kod psihologinje koja mu pomaže, mjesto je u kojem se pružaju psihološke usluge bez uputnice i besplatno svim mladima.

Međutim, i oni su dosta bukirani i takvih bi mjesta trebalo biti daleko više, a ne da je jedino takvog tipa u Hrvatskoj.

S druge strane, Hrvatska se susreće s ogromnim porastom djece s poteškoćama mentalnog zdravlja, a potrebe za hospitalizacijom onih s najtežim oblicima psihičkih poremećaja poput suicidalnog ponašanja porasle su za čak 30 posto u odnosu na 2022. godinu, kako su za 24sata istaknuli iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež.

To je jedina ustanova u Hrvatskoj koja zaprima i liječi djecu i mlade od 6 od 18 godina s najtežim oblicima psihičkih poremećaja kao što su suicidalnost, akutna psihotična stanja, pa do rjeđih i težih duševnih bolesti.

- Hospitalizacija i stacionarno bolničko liječenje djece i mladih u odnosu na prethodnu godinu u porastu je za čak 30 posto. Zbog porasta potreba za stacionarnim liječenjem, popunjenost bolničkog odjela varira, od uobičajene popunjenosti do mjeseci kada smo imali prekobrojnu popunjenost kreveta. Inače bolnica obavlja svoje djelatnosti pružanja zdravstvene zaštite i kroz druge odjele osim bolničkog odjel i hitne ambulante, a to uključuje Specijalističko-konzilijarni odjel i Dnevnu bolnicu u okviru kojih se provode procjene emocionalnog stanja i tretmani emocionalnih poteškoća djece i mladih - odgovorili su iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež.

Hrvatska ima premalo kapaciteta za psihološku pomoć djeci i mladima

Hitna ambulanta Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež radi od 0 do 24 sata te se po postavljenoj medicinskoj indikaciji primaju djeca na bolnički odjel koji ima kapacitete od 37 postelja.

- Valja istaknuti kako svi odjeli Bolnice kontinuirano rade punim kapacitetom, te svi djelatnici ulažu maksimalan trud kako bi se djeci pružila najbolja moguća skrb i liječenje - kažu nam iz navedene bolnice.

Činjenica je da Hrvatska ima premalo kapaciteta kako bi pružila djeci pravovremenu psihološku pomoć jer prema informacijama kojima raspolažemo i kod privatnika se također mora čekati na termine, a da ne govorimo kako neke škole nemaju psihologe, te za kraj podsjetimo kako su nekad, do 1994. psiholozi bili u sklopu primarne zdravstvene zaštite, no potom su ih izbacili iz domova zdravlja i ukinuli ta radna mjesta. Istovremeno, potreba za psihološkom pomoći djeci nikad nije bila veća.