Ispovijest Vukovarke: Govorili su mi - više ne možemo ubijati

Naši susjedi, rezervisti, podijelili su se čuvati dijelove našeg naselja. Nekako su doznali da sam još ja ostala i doveli su me u Velepromet zajedno sa susjedima Hrvatima. Nekim muškarcima dali su zaduženja. Jedan je odmah rekao: ‘Ja ne mogu ubijati, ja neću ubijati, moja je žena u bolnici’. Onda su ga poslali da kopa rupe za mrtve i uklanja strvine. Zato su nas i dovodili do Veleprometa, jer je tamo kod ciglane bila velika rupa. I tamo su bacali ubijene ljude i zatrpavali ih sa životinjama, kroz suze svjedoči Bronka Magdić. Ova Vukovarka je prije pada grada djecu poslala na sigurno. Suprug joj je bio na položajima, branio je Vukovar. A ona je završila u logoru. Vozikali su je od Veleprometa do Negoslavaca, a ona je samo mislila na supruga i djecu o kojoj ništa nije znala.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:57

- Tamo je bilo puno susjeda koje su zvali za pomoćnike. Neki su išli prokazivati hrvatske kuće, a neki su kopali rupe jer je bilo puno mrtvih. Prije nego što su me uhvatili, bježali smo s kraja na kraj naše Proleterske ulice te smo vidjeli traktor s prikolicom punom mrtvih koje su vadili iz podruma. Vodili bi me u jedan podrum u Negoslavcima, pa vraćali u Velepromet. U tom podrumu zavezali su mi oči da ih ne prepoznam. Mislila sam da će mi puknuti srce kad su mi stavili povez. Na rukama sam imala lisice. Ispitujući me znali su i provocirati: ‘Pa, Magdić, gdje je sad tvoj muž, što te ne dođe spasiti?’ - prisjeća se Bronka tog ružnog perioda života. Muške zarobljenike su, kaže, tukli, dok su žene psihički maltretirali.     

 - U tu kuću bi svaki dan došao autobus rezervista. Jedan mi je rekao: ‘Ne boj se, ja te neću maltretirati, ja sam iz Bihaća’. Pitao me želim li da mi malo skine taj povez i da mi da nešto za jelo. Odgovorila sam da ne mogu jesti, neka hranu donese čovjeku kojeg jako maltretiraju. Onda je drugi rezervist čuo naš razgovor i rekao: ‘E onda nećeš ni ti dobiti pet dana hrane’. Jedan od njih mi je rekao: ‘Meni se više ne ubija, ja ne mogu više ubijati. Pustili su nas iz zatvora da idemo na Vukovar. Koliko sam se naubijao, nabacao bombi, ja to ne mogu više. Proganja me pogled jedne žene, zapamtio sam ga i od tog pogleda ne mogu pobjeći, ne mogu spavati, ne mogu više živjeti. Ovo nitko nije htio. Mi to više ne možemo zaustaviti, ali više ne možemo ni tako živjeti’ - svjedoči Bronka. Dodaje da su ljudi koji su se izmjenjivali u njihovu zlostavljanju bili pijani i drogirani, no ističe da je bilo i korektnih mladića.

- Ti dečki koji su nas morali tući i maltretirati sažalili su se nad nama. U nekoliko sati u tom podrumu jedan mi je musliman ispričao cijeli svoj život. Povjerio mi je da su im rekli da dolaze samo na jedan dan i da im nisu rekli da idu u Vukovar. Govorili su: ‘Ja sam odbijao ići u prve redove, ali kad svi idu, idem i ja. Ja vas ovdje moram tući, ali ja to više ne mogu. Idem i ja u prve redove u borbu za Vukovar, svi nakupe zlata i dosta novca pa se hvale. Idem i ja’ - niže Bronka. Dok se ona borila za goli život, njezini roditelji djecu su odveli sa sobom u Njemačku. U sjećanju su joj ostala ispitivanja te zastrašivanje: odvođenje i vraćanje sa strijeljanja.

- Na jednom ispitivanju rekla sam da je tata u Njemačkoj i ne znam kako sam se sjetila njegova broja telefona. Rekla sam kako mislim da su mi tamo i djeca, ali da nisam sigurna. Jedan oficir je čak i nazvao, a javila se moja kći. Pitala me jesmo li živi jer su u Njemačkoj čuli da smo ubijeni. Taj oficir ispitivao me gdje su mi sestra, šogor, tko je za koga oženjen... Vratili su nas na Velepromet, utrpali u jednu sobu, gdje mi je jedna žena rekla da smo tu odvojeni za ubijanje. Propusnicu za izlazak dobila sam 26. studenog - govori Bronka.

Kraj sebe je imala 10.000 njemačkih maraka, ušivenih u podstavu kaputa, koji je čvrsto stiskala uz mršavo tijelo, kao i knjižicu Novog zavjeta.

- Iako sam im rekla da idem u Frankfurt, poslali su me u Beograd, a odande sam otišla k svojim roditeljima u Njemačku. Kad su me vidjeli, nisu me prepoznali - smršavjela sam 10 kilograma i osijedila, izgledala sam kao sjena - kazuje Bronka. Za posmrtnim ostacima supruga još traga. Nada se i priželjkuje da dođe dan kad će ga moći dostojanstveno pokopati. Da ne mora više obilaziti masovne grobnice i paliti svijeće kod zajedničkih križeva...     

Samo da joj je pronaći nestalog supruga

Bronka je supruga Milana posljednji put vidjela 14. rujna 1991. godine. Odlazio je na položaj, a djeca su bila kod rodbine u Vinkovcima. Nakon što je prošla torturu logora, saznala je da je njezin Milan završio u bolnici, potom na Ovčari. Susjed, Srbin po nacionalnosti, rekao joj je: Bronka, Milan je na Ovčari i teško da će se izvući. Da pronađe njegove kosti, kaže, osjetila bi veliki mir.